Usame, ministar u Vladi Srbije, ali i lider Stranke pravde i pomirenja – koju je naslijedio od oca – došao je u glavni grad BiH s jasnom misijom: da se sastane sa što više ministara i da svima kaže istu riječ – pomirenje. Pomirenje s kim? Oko čega? I zašto baš sada? Odgovori na ta pitanja izostaju. Kao što izostaju i dokazi da Usame išta zaista razumije od onoga što izgovara.
Usame Zukorlić je politička praznina ispunjena mitom o svom ocu. Čovjek koji je na dužnost došao isključivo zahvaljujući činjenici da TikTok generacija danas retroaktivno mitologizira Muamera Zukorlića. Njegovi govorni ispadi, krupne riječi, teatralna retorika i nastupi puni vjerske i političke simbolike danas se viralno dijele kao proroci u doba internetske zasićenosti. Usame ne nudi ništa novo – on ponavlja, kopira, priziva sjenku. Ali i to je dovoljno u doba kad je autentičnost izgubila političku vrijednost.
Cerić i Zukorlić Evropski ajetolasi
Njegov otac Muamer Zukorlić bio je figura podijeljena između vjerskog lidera, političkog avanturiste i poslovnog čovjeka s izuzetnim instinktom za moć. Pamtimo ga po koloni mercedesa koji su ušli u Srebrenicu s registarskim oznakama na kojima je pisalo „Muftija“. Pamtimo ga po savezništvu s bivšim reisom Mustafom Cerićem, kada su pokušali da redefiniraju bošnjački identitet – manje kao narod, više kao ummet. Cerić je imao ambiciju da Bošnjaci postanu evropska ulema; Zukorlić je želio biti lokalni ajatolah. Zajedno su izgradili privatne fakultete, akademije, duhovne tržnice vjere i obrazovanja, sve pod firmom „neimarskih poduhvata“.
Taj pokušaj da se bošnjačka nacija presloži u vjersku zajednicu razmontirao je tadašnji lider SDA Sulejman Tihić, koji je lucidno prepoznao opasnost vjerske klijentelizacije naroda. Cerićeva popularnost je tada pala na minimum. Cerić je ubrzo otišao, ali ne prije nego što je u maniru političkog performansa po drugi put vjenčao Zukorlića, popišavši se simbolično po tri ustava: Bosne i Hercegovine, Srbije i Islamske zajednice.
Muamer Zukorlić nastavio je da razara sekularne temelje Sandžaka dijeleći Bošnjake, osnažujući konzervativne tokove i namećući vjeru kao jedini identitetski orijentir. No van Sandžaka njegov politički utjecaj bio je marginalan – fijasko u pokušaju da postane reis Islamske zajednice BiH to je najbolje pokazao.
I tada se pojavio Aleksandar Vučić. On je u Muameru Zukorliću prepoznao vlastitog Ramzana Kadirova – lojalnog muslimana s autoritetom, kojeg je moguće uključiti u projekt totalne kontrole manjina. Zukorlić je dobio termine na kanalima poput Pinka i Happyja, postao zvijezda tabloida i Vučićeva produžena ruka među sandžačkim Bošnjacima. Od izopćenika postao je projekt.
Kada je Dino sreo Muamera
Nekoliko godina prije smrti Zukorlić je ostvario prijateljstvo s Dinom Konakovićem, tada već političkom zvijezdom u Sarajevu. To prijateljstvo će biti temelj i za sadašnju prisnost Konakovića s Usamom Zukorlićem. A upravo ta prisnost je i politički temelj Usaminog hodanja od kabineta do kabineta u Sarajevu.
Usame Zukorlić, s druge strane, ne pokazuje ništa od harizme, znanja, ili čak ambicije svoga oca. On je produkt, rezultat jednog kulta. Njegov politički uspjeh zasnovan je na nostalgiji i TikTok mitologiji. Sadržaj mu je tanak, retorika dosadna, identitet potrošan. No u vremenu besadržajnosti takvi profili znaju trajati. Vučiću nije bitno da Usame bude mudar – bitno mu je da bude poslušan.
Posjeta Sarajevu tako ostaje u domenu simbolike: sin muftije, bez portfelja i bez pravog zadatka, razgovara sa sarajevskim ministrima o pomirenju. Ali pomirenju koga i s kim? I da li se takvi razgovori uopće vode s ljudima koji ne mogu ni samostalno definirati pojmove koje izgovaraju?
Ono što preostaje jest pitanje koristi i štete: Ima li društvo ikakve koristi od Usame Zukorlića? Ili je njegova pojava samo podsjetnik na to kako politička beznačajnost može postati sredstvo simboličkog značaja?
