Foto: FPLP
„Apsolutna i apstraktna sloboda nužno vodi u terorizam, a vladavina apstraktnog prava poklapa se s vladavinom tlačenja.“ (Hegel)
Između apsolutne i apstrakne slobode velikih i moćnih, koja ne znači ništa drugo do odsustvo razuma i pravde, i pobune slabih i nemoćnih, što redovito nosi treperenje bezumlja, homo sapiens neminovno postaje saučesnik i nijemi svjedok oktroisanog zla u kojem svi pravni i moralni principi nestaju, što čini svijet razuma i stvarnosti drugačijim i nestvarnim. U ovom hororu za homo sapiensa na samom početku 21. stoljeća ostaju samo dvije mogućnosti: odbaciti sva usaglašavanja s razumom i pravdom i utonuti u tišinu i šutnju ili umrijeti u borbi za principe razuma i pravde. Umrijeti svakako nije izazovno za homo sapiensa, kao što nije izazovno živjeti u tišini i šutnji.
Pokornost i poslušnost ili pobuna i smrt? To je tragična opcija pred kojom se našao usamljeni čovjek na samom početku 21. stoljeća. I jedna i druga opcija teško je prihvatljiva za homo sapiensa. Pokornost i poslušnost homo sapiensa čini vrlinu naroda nedostojnom, što čini princip narodnog suvereniteta ili suverenost nacije ništa drugo do samovoljom autoritarnog zakonodavca (vođe). Kada princip suvereniteta nacije pređe u ruke autoritarnog populističkog vladara, legitimno sprovođenje tiranije u ime naroda koji šuti podiže zločin na nivo religijskog vjerovanja u božansku moć vođe. U ovom matriksu božanske moći autoritarnog vladara pitanje pobune homo sapiensa predstavlja iluziju u kojoj svaki pokušaj njenog racionaliziranja predstavlja ništa drugo do beskrajno ubijanje kao nužni uslov stvaranja „novog autoritarnog svijeta“. U tom prostoru beznađa i očaja „duh žrtve“ redovito se preobraća u „duh zločina“, a „duh zločina“ u „duh žrtve“gdje nema promocije ljudskih vrlina i empatije prema stradanju drugih.
U tišini i šutnji homo sapiensa nestaje predstava o nedužnosti čovjeka, što čovječanstvo uvodi u zonu neodgovornosti, zločina, straha i beznađa, gdje sila postaje jedina vrijednost. Propaganda, omalovažavanje i cinizam postaju glavna oruđa dezintegracije nedužnosti žrtve i opravdanja zločina, s čime se zatvara krug između pokornosti, poslušnosti i smrti u kojem se briše svaka naznaka slobode i pobune homo sapiensa. U tom zatvorenom krugu zločin postaje uzvišen patriotski čin, dok sloboda postaje ponizni čin pokornosti i poslušnosti čovjeka autoritarnom populističkom režimu u kojem fanatizam i vjerske predrasude izrastaju u određujući prototip razuma koji traži brisanje svih protivrječnosti u stavovima i uvjerenjima autoritarnog nacipopulizma u 21. stoljeću.
„Moje lično ‘ja’ zauvjek je ubijeno, moj život stopio se s opštim životom. On se na neki način poistovijetio sa životom apsoluta.” (Bakunjin)
