Mahira Tanović: Doktorica s osmijehom i plavim kovrdžama
Prisjeća se Mahira kako je zajedno sa svojim mužem te ratne 1993. izmigoljila, u izbjegličkoj koloni, zajedno s polovinom od ukupno stotinu hiljada Mostaraca, pa krenula na put izbjeglištva i spasa. Pogledala sa Žovnice, u devetom mjesecu trudnoće, Neretvu ispod Starog, rodni joj Brankovac, crkvu u Bjelušinama, džamiju u Fejićevoj, Partizanski ispod Bijelog brijega, bolnicu u kojoj je odradila svoj pripravnički doktorski staž, pa se prisjetila Korza i Stare gimnazije i svojih drugara iz Karate kluba Mostar Ramadanovića, Milovića… Danas je doktorica Tanović hirurg-plastičar, vlasnica privatne ordinacije u New Yorku i profesorica na Medicinskom fakultetu. „Ja sam presretna kad dođem u Mostar, gdje radim s mladim kolegama i onim s kojima sam prije radila. Imamo divnu saradnju, ona je zasnovana na razmjenjivanju znanja. Ne mogu da kažem da ja njih nešto učim, apsolutno ne. Ja učim od njih, oni uče od mene, razmjenjujemo iskustva i pomažemo pacijentima. Najveća je beneficija kad pacijenti dobiju ono što im je potrebno.
Kad vas sudbina, rat ili ko zna šta zakotrlja od Mostara do Njujorka gotovo da i nemate vremena o sebi misliti, kad još izaberete doktorsku profesiju, a strastveno ste joj posvećeni, onda su joj pacijenti važniji od sebe same. Što god da radimo, čime god da se bavimo, koliko god da zarađujemo, to je sve irelevantno, važno je da ako si u prilici da pomogneš, pomozi, ne spominji i olakšaj drugom ljudskom biću… Ljudi pamte male stvari, i pamte kako si ih tretirao… Sve drugo se vremenom zaboravi“, poruka je prof. dr. Mahire Tanović, za koju možemo reći da živi između Mostara i Njujorka, između Bosne i Hercegovine i SAD-a. Život je za Mahiru onoliko vrijedan koliko drugima pomogne, s njima patnju i radost podijeli, otklanja im bol, a pred ogledalom koje niko ne može prevariti, poslije svake intervencije, ugleda onaj plavi čuperak iz Brankovca što joj iznova poručuje: „Ma možeš ti to, Mahira, jer te očekuju u njujorškoj bolnici, u tvom Mostaru, Sarajevu i Osijeku, a čeka te i jedna desetogodišnja djevojčica iz daleke Afrike da joj život učiniš ljepšim.“
Seada Kuštrić: Prosvjetarka koja ne odustaje
Život nam nametne različite sudbinske puteve, a jednim od tih stvaralačkih puteva gazi i Seada Kuštrić. Atipično aktivna, energična žena, hrabra Mostarka iz školstva, aktivna u humanitarnom radu (RO Merhamet), kulturi, umjetnosti (predsjednica UO Narodnog pozorišta – u vrijeme obnove i renoviranja), autorica korisnih pedagoških, stručnih radova, edukatorica, prava Mostarka. Željela je da bude nastavnica, i bila je. Učenje je ostalo njena strast, hobi i velika ljubav. Hiljade djece i mladih poučavala u miru i ratu, s njima, sa svakom generacijom ponovo odrastala i propagirala vrijednosti kojih je sve manje, a negdje nestaju i zamjenjuju ih devijacije koje nikome dobra ne donose.
Danas komunicira sa uspješnim bivšim i sadašnjim učenicima, mladima iz cijelog svijeta, koji s radošću, ali i nostalgijom, govore o svom odrastanju, jer se i iz njihove perspektive donose i mijenjaju neki novi standardi. Malo nam je potrebno za sreću, ali i to malo najčešće ne znamo dokučiti. Seada Kuštrić uči nas, cijeli svoj život, i kao prosvjetarka i kao aktivistica, kako da obrazovanjem i aktivizmom dosegnemo dobro što nam je tu, nadohvat ruke. Angažovana je i u okviru Udruženja Pozitiva, koje okuplja uspješne timove sposobnih osoba za pružanje savjetodavne i korektivne podrške djeci, mladima, porodicama kojima je pomoć neophodna zbog različitih problema, kojih je sve više u našem društvu.
Diana i Nedžad Maksumić: Kulturni duh Mostara
Zakoračila u najbolje godine. Ne prestaje se igrati, a igraju se samo najbolji. Igra je najzahvalniji dio njenog glumačkog i poetskog stvaranja. Virus Mostara iz Šantićeve prati je sve protekle godine. I onda kad ga je morala napuštati i još više kad mu se tri puta vraćala. Posrednica između mašte i onog što je okrutna stvarnost. Govori i piše o malim, a čini velike stvari. „Ja sam zaražena Mostarom“, kaže Diana Ondelj Maksumić. Još kao studentica, 1991. godine, dobila je nagradu „Mak Dizdar“ na Konkursu za najbolju prvu neobjavljenu zbirku poezije na književnoj manifestaciji „Slovo Gorčina“, a 1992. održana je promocija njene prve zbirke pjesama „Nedostajanja“. A onda je rat Dijanu Ondelj i njenog Nedžada Maksumića protjerao iz života i iz Mostara. Vjenčali su se nekako u Trogiru, jer su ih u Splitu i okolnim gradovima odbijali zbog nacionalnosti mladoženje i njegovog orijentalnog imena i prezimena, koji su im bili neprihvatljivi u tom vremenu i na tom prostoru. Mlada u pozajmljenoj haljini i mladoženja u pozajmljenom odijelu čekali su „garantno pismo“ koje će ih odvesti u Italiju.
Tamo su ostvarili impresivne pozorišne rezultate i zavisili sami od sebe. Vraćaju se u Mostar, u vrelo ljeto ’97, na istočnoj strani grada gdje skoro nijedna kuća nema cijelog krova. Njih dvoje, koji su do tada radili samo predstave i repertoar za odrasle, sada žele da rade samo za djecu, samo u Pozorištu lutaka u Brankovcu. Slijedile su mnoge lijepe i značajne predstave. Osim u svom matičnom Pozorištu lutaka, Diana i Maksi bili su redovni glumci i na Kamernoj sceni mostarskog Centra za kulturu, na čijoj su sceni u poetsko-scenskim kolažima od 2000. godine, u više od 15 godina rada, pred publiku donijeli oko četrdeset poetskih imena iz cijeloga svijeta, od lokalnih, zaboravljenih pjesnika do najpoznatijih književnih nobelovaca. Nedžad Maksumić glumi, režira i piše. Objavljuje zbirku pjesama „Jeruzalemljanin“, a onda roman „Treće lice jednine“. Taj neobični roman, koji je doživio i drugo izdanje, po mnogim je ocjenama jedno od najznačajnijih književnih djela u Bosni i Hercegovini poslije rata. Dijanu i Maksu vrijedi i čitati i gledati na sceni, od njih učiti koliko ljubavi i truda treba ulagati u svoj poziv, kako se odgovorno odnositi prema svojoj umjetnosti i radu u njoj, kako biti beskrajno odan svojim idejama i vrijednostima, ljudima s kojim radiš, kući koju voliš i u kojoj radiš i, na kraju kao i na svakom početku, kako voljeti grad u kojem živiš. Kako iskreno voljeti čak i ovakav Mostar.
Mostarski ples Nataše Jeknić
Posljednjih nekoliko mostarskih decenija, na svojstven i nenametljiv način, tu iz drugog plana i prikrajka, obilježila je i jedna mlada žena što je u ratu umjesto smrti na svijet donosila novi život, a poslije rata taj novi i mladi svijet učila ljepoti življenja, umjetnosti postojanja i trijumfu ljubavi. Možda je i Nataša grad koji sanja svoju prošlost, pa nije ni pomislila iz njega otići. Kao đak generacije Medicinske škole „Dr. Ante Jamnicki“ završava akušersko-pedijatirski smjer gdje je od najboljih profesora skupljala znanje i učila kako se na svijet donosi novi život. Nikad nije ni pomislila da će veliku želju za studiranjem sudske medicine prekinuti rat.
U međuvremenu Nataša završava Nastavnički fakultet, pa u Centru za kulturu radi s Plesnim orkestrom. „Ja i dalje, ispod moje porušene kuće, tik uz Konak, osjetim miris pečenih peksimeta, na prozoru vidim komšinicu Šimu koja nam dijeli bombone, čujem klaparanje Zijinih papuča, vidim sebe kako sjedim na stepenicama i slažem krpice koje sam dobila od krojačica iz Zlatke Vuković i od njih postaju kostimi za moje lutke. Moj dječiji san postao je stvarnost, pa danas kostime osmišljavam za plesače i moje koreografije“, priča Nataša Jeknić, kojoj je Mostar i grad i život. Okušala se i u ulozi vijećnice Gradskog vijeća Mostara i kao nestranački kandidat promovisala djecu i mlade, borila se za kulturu, sport i umjetnost. Za Mostar.
Nurko Pobrić: Profesor sa stavom
Malo je ljudi koji su još za života obilježili svoj grad. Najugledniji pravni stručnjaci, kolege sudije, posebno njegovi studenti, ali i građani kojima pravo nije zanimanje, rekli su da je Nurko Pobrić izuzetan poznavalac prava, ustavnog posebno, profesor što kritički promišlja i redovito se oglašava na sve naše pravne i političke (ne)prilike. Za razliku od većine intelektualaca koji su još od ratnih devedesetih pa sve do danas zarobljeni u ljušturu šutnje i neoglašavanja, profesor Pobrić redovito analizira i nudi rješenja naših, bosanskohercegovačkih i mostarskih problema. Profesor na jednostavan i svakom razumljiv način objašnjava zašto smo tu gdje jesmo i šta bi trebalo uraditi da se iščupamo iz društveno-ekonomske kaljuže u kojoj smo, što našom što međunarodnom zaslugom, zaglibljeni više od tri decenije. Gotovo da i nema ozbiljnijeg pravnog znalca ili analitičara koji neće potvrditi da je prof.
Pobrić predan poslu, izvanredan poznavalac prava, odan sudijskoj profesiji i ovom časnom zanimanju, tih, pravedan i pravičan. Jednostavno, jedan od onih ljudi koji je spreman da čuje i sasluša tuđe mišljenje, pa snagom argumenata brani sopstveno ili prihvati ono drugačije. Da, upravo takav je taj čovjek krhke građe, Nurko; prema značenju svoga imena svjetlo u Mostaru. Odavno se profesor Nurko Pobrić opredijelio da učini sve za bolje i pravednije društvo i poredak vladavine prava, pa i danas kad je u penzionerskim danima od njega učimo ili obnavljamo naučeno.
Goran Popović: Mostarac koji živi svoj san
Umjetnik koji ne traži previše, a dobiva koliko to sam zasluži. Lingvista među umjetnicima, ili obratno. Glumac, režiser, producent, muzičar koji ponekad odsvira četiri minute ono što traje samo dvije, jer sve što je dobro kod Gorana Popovića traje duplo duže. Loše odmah zaboravi kao da i nije postojalo. Godine 2019. saznaje da ga je Američka akademija dramskih umjetnosti primila, međutim zbog finansijskih sredstava povlači svoju prijavu, na što akademija reaguje punom Fulbrightovom stipendijom za umjetnika koja se daje jednom studentu u generaciji.
Tad je Goranu bilo jasno da mu put ipak ide u New York. Odvažio se na novu lokaciju, potpuno sam i s mnogo neznanja, ali spreman da puno radi i uči. Na toj akademiji prikuplja glumačke alate za svoju karijeru. U filmskoj industriji se iskazao i kao glumac i umjetnički direktor, i ono najvažnije, već je ostvario umjetničku prepoznatljivost. Goran, zato, uči sebe i druge, ne sanja samo američki nego svoj san, jer već sutra može biti u Švedskoj ili se pojaviti na bilo kojoj pozorišnoj sceni. Ma gdje bio, bit će svoj. Pokupio Goran sve najbolje, pa to dobro, ljudsko i umjetničko, prosiplje od Mostara do New Yorka. I tek će.
Denijal Behram: Priča o (ne)običnom Mostarcu
Tipičan predstavnik svoje familije, grada i države. Korijeni s Rotimlje. Rođen, ne svojom krivicom, jednog februara davne 1963. godine u Zenici, gdje je otac Safa dobio posao, a majka Mira krenula s njim, sa stomakom do zuba, pa Deni, malo prije vakta, uvijek nestrpljiv, ugledao prvi zenički dim umjesto mostarske svjetlosti. Tad je, u startu, izgubio titulu „rođeni Mostarac“ kojom se mnogi ponose, neki da ni sami ne znaju zašto. Denijal Behram želi i hoće da pomogne, razumije kad ga neko zamoli, pa pokrene svu dobru raju, onu koju zna i one koji to hoće.
Tako je bilo kada su se organizovale Crvene noći i prikupljanje donacija za Veležov autobus i izgradnju pomoćnog terena, za djecu bez roditelja, Our Kids, akcije za javnu kuhinju, za djecu s posebnim potrebama „Udruženje Sunce“, za starački dom, za FK Lokomotiva i Blagaj, organizaciju Skokova, za saniranje poplava u Jablanici i Ilidži, pomoć u onim koronarnim vratolomijama. Denijal Behram, tragač za boljim, stalno ističe: „Da nije svih onih koji su dio Mostara kakav je nekad bio, niti bi bilo pomoći, niti bi ja imao šta organizovati. Mora se proći i Fejićevom i Avenijom. Kako ko.“ Deni mi se javio iz Holandije da bar nešto zapišem o njemu i dženetskoj mostarskoj bašti, o humanosti i Veležu, o onom rijetkom izbjeglici što je uspio sačuvati vlastite korijene, a nije zakržljao u zemlji tulipana. Ostao čovjek.
Marko Govorčin: U uhu zvoni mu mostarska kaldrma
Kad si kao Marko Govorčin rođen samo tristotinjak koraka od kuće gdje je živjela Šantićeva Emina, na Carini, Lacina br. 12, onda i nije čudo što ti pjesma i muzika postanu opredjeljenje i filozofija življenja. I još kad si u život isplovio oktobarskih dana u čarobnom gradu svjetlosti, neke prošlovjekovne 1960. godine, od oca i majke što vuku mostarske, dalmatinske i sataraš korijene, pa se sa šest godina počneš baviti muzikom, a potom, već od 1977. pjesma, gitara, kantautorsko stvaralaštvo i kompozicija postanu ti ljubav, svakodnevnica i profesionalno zanimanje. Za njega, zato, svi koji ga bolje poznaju, kažu: „Ma, počeo svirati i pjevati prije nego što je rođen. A onda neke nove životne i muzičke note, upakovane u mostarski izbjeglički kofer, Marko prenosi kroz svoje muzičko stvaralaštvo. Predstavlja ih na koncertima širom Evrope i diljem svijeta. Izbjeglički muzički dnevnici postaju knjige, pečat jednog vremena i opera života. Ljude pamtimo po njihovim djelima, a osim muzičkog stvaralaštva Govorčin je prepoznat po humanitarnom radu i darivanju.
Ponosan je kako je svojih 45 koncerata, od Londona, Stockholma, Roterdama, Salzburga do Mostara posvetio djeci bez roditelja i mladim s posebnim potrebama. Zajedno s nevladinom organizacijom „Our Kids“ brinu i o dječijem domu Egipatsko selo u Mostaru koji vodi neumorna Davorka Kulaš. A tamo na tim koncertima ljubavi dočekala ga je sva ona rasuta mostarska raja od Kule, Rahe, do Vile i mnogih drugih što ne zaboravljaju i hoće da pomognu. Rodom Mostarac, pjeva Neretvi, svira Hercegovini, komšija Eminin, ljubi Merimu, voli ljude i pomaže najugroženije. „Da bar još jednom mogu sjesti na neke stare basamke mog Mostara, pa mojoj finoj raji, bar još jedanput zapjevati Sinoć kad se vratih iz topla hamama, prođoh pokraj bašče staroga imama. Samo još jednom…Uh“!
Adnan Baka Demić: Cijene ga gledaoci i voli kamera
Adnan Baka Demić počeo je čitati i zapisivati, pa onda na školskim priredbama govoriti zapisano. Raja u Staroj gimnaziji zvala ga „Dema“. I tad je, kao u osnovnoj školi, volio čitati, sportske novine posebno. Svakog utorka i petka kupovao je „Sport“ i nosio ga sa sobom u školu. Bit će da ga je početak rada u „Oslobođenju“ sudbinski predodredio za novinarsku rabotu i ovaj đavolski težak i odgovoran zanat. Onda je 2015. prvi put stao pred kameru. „Najviše me usrećuje angažman u prenosima mečeva fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine, kao i česta putovanja s reprezentacijom, jer je to nekad zaista bio moj dječački san. Pažljivo čuvam suvenire poput dresova ili akreditacija s tih putovanja“. Novinarska profesija nosi i one ljudske i humanitarne izazove, nije dovoljno zabilježiti nečiju nesreću i bolest.
Valja im i pomoći. Kako god to zvali, humanost, plemenitost, milosrđe ili čovjekoljublje, Bakine kolege i komšije su mi pričali o njegovom angažovanju na pomoći ljudima u potrebi. I mnogo toga još. Spojili su se tako novinarstvo, socijala i ljudskost. U bjelopoljskoj kotlini i Mostaru utemeljeni su književnik svjetskog ugleda Vladimir Pištalo, profesori muzike Mustafa Šantić i Dijana Šoše, pa nedokučivi novinarski bard Minja Bojanić, a tamo korača i Adnan Baka Demić koga voli i kamera i gledaoci.
Goran Janjić: Vječiti tragač za Mostarom
Uvijek je Goran bio svoj i mostarski, imao osoben život, svoje kritičko mišljenje, nikada se nije priklanjao vladajućim što su umislili da gospodare našim životima i sudbinama. Tu je kod Zele, s rajom što se iz Mostara micala nije, ili ljeti s onima što Mostaru u želju dolaze.
I onda, kada poslije rata nisi mogao ili smio ni pomenuti Tita, Goran je u „vunenim vremenima“ radio, borio se i kao predsjednik dugo godina vodio Društvo „Josip Broz Tito“. Okupljali su se tamo građani Mostara iz svih dijelova grada, često i oni što ih je rat pospremio širom svijeta, što ih je život ponizio, pa su se jedino u prostorijama bivšeg Bagata i u ulici što je zadržala Maršalovo ime osjećali komotnim i na svome.
Nikada za takve nije bilo ni marke iz višemilionskog budžeta grada. Promijenile se kape, dresovi i ljudi. Sve je počivalo na dobrovoljnosti i članarini. Nova istorija, nova pravila. Neki drugi grabili su i šakom i kapom. Kojekakve udruge i udruženja što i danas veličaju fašizam ili njihove restlove nastojali su, i još uvijek to rade, da zametnu trag onom što se antifašizam zove. Predstavljaju se evropejcima, a sve rade da tamo nikad ne prispijemo.
Zbog toga će Goran ostati ubilježen kao čovjek što je gotovo u ilegali ostavio dubok trag na neka prošla vremena kojima smo se i mi i čitav svijet ponosili. Mostar, posebno.
Na Balkanu, gdje budućnost uvijek kasni, prošlost je tu za leđima i nikad se ne završava. Nadati se da to mogu promijeniti neki dobri ljudi.
