adnici i njihova pravica te borba u centru su pažnje redatelja i snimatelja Srđana Kovačevića, koji je nedavno dovršio svoj novi dokumentarni film, “Ono što treba činiti”, o jednoj krajnje posebnoj udruzi, ljubljanskoj Delavskoj svetovalnici, tj. Radničkom savjetovalištu.
Prethodno njegovo djelo, “Tvornice radnicima” iz 2022. godine, osvojilo je više nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu, dok “Ono što treba činiti” na svoj put kreće skorašnjom premijerom na festivalu DOK Leipzig. Film je snimljen u produkciji Fade Ina, s nizom “regionalnih” partnera.
Relativno dugo ste se bavili ovim filmom, jer to je tema i proces dugog trajanja, ne reportaža s fiksiranjem izdvojenog momenta. Ako se ne varam, prvi put čuo sam za nj prije pet-šest godina. Kako je izgledao vaš početak tamo još ranije?
Da, sjećam se, taman prije korone smo pričali o tome, a onda je lockdown sve malo usporio. Počeo sam negdje u jesen 2017. godine, i sjećam se živo tog prvog dana kad sam ušao u njihov mali ured na 4. katu zgrade Saveza samostalnih sindikata Slovenije. Jasno je bilo odmah da je to vanserijski tip rada, iznimno potentan.
I sjećam se dobro da je moja prva, inicijalna misao ili impresija bila to da bih u Zagrebu, kad bi postojalo takvo nešto, odmah odložio kameru i počeo volontirati za njih. Toliko me bio ponio već prvi utisak. Jer vidio sam da neki ljudi u svom političkom i organizacijskom radu čine doslovno sve da zaštite druge i pomognu im u naizgled bezizlaznim situacijama u životu, u poslu i van njega.
I da im to uspijeva.
Uspijeva im jer su tu bez zadrške i bez fige u džepu i jer znaju to što radnici, većinom bez državljanstva, ne znaju. Znaju kako politički, informativno i motivacijski raditi s tim radnicima. Za razliku od organizacija u Zagrebu u kojima sam do tada sudjelovao i koje su radile uglavnom projektno, ovo je bio drugi svijet. I krenuo sam odmah snimati, bez čekanja institucionalne podrške. U to vrijeme sam montirao “Tvornice radnicima” s Damirom Čučićem pa sam mu nakon prva dva dana snimanja pokazao materijal, a on se također oduševio i odmah izmontirao prvih par scena, koje su na kraju i ostale u filmu.
Svetovalnica pokriva širok dijapazon, od informiranja radnika do konfrontacije s poslodavcima i sudskih sporova. To daje i konkretne rezultate – više od 95 posto sporova bude riješeno u korist radnika. Naravno, dobar glas daleko se čuje, pa danas imaju više tisuća članova i od članarina isplaćuju svoje plaće
Goran Zrnić, jedan od osnivača Delavske, uz Lauru Orel i Gorana Lukića, u jednom času otprilike kaže da su oni karika koja je nedostajala. Za sve ono što sindikati i drugi nisu u stanju ili ne žele. Utoliko je riječ o vrlo inovativnoj pojavi koja spašava radnike pod najtežim udesom, većinom strance, ali ta forma bi teoretski mogla efikasno zaživjeti i drugdje?
Apsolutno, oni su dokaz da se može. Delavska svetovalnica pokriva širok dijapazon mogućnosti u radu s ljudima, od osnovnog informiranja radnika do direktne konfrontacije s poslodavcima i sudskih sporova. Taj tip direktnog rada daje i konkretne rezultate – više od 95 posto sporova bude riješeno u korist radnika. I naravno, dobar glas daleko se čuje, što znači da danas imaju više tisuća članova i članica i od članarina isplaćuju svoje plaće.
Ujedno je to razotkrilo nedjelotvornost sindikata. Može se pretpostaviti da klasičnim sindikalistima nije bilo drago?
Razlika se mogla vidjeti i golim okom. Vrata većine sindikalnih ureda u toj zgradi bila su zatvorena, a vrata Delavske uvijek širom otvorena. Sjećam se jednom, bio je dan otvorenih vrata Saveza sindikata, i na svim katovima su stavili slatkiše i grickalice po hodnicima, otvorili vrata sindikata i čekali radnike, ali nigdje nikoga.
A ispred vrata Delavske svetovalnice taman taj dan u redu je čekalo desetak ljudi. Jednostavno, čini mi se da neke stare sindikalne metode više ne vrijede – promijenio se način rada, sam rad, čitav taj svijet. Danas su oko nas većinom mikro ili mala poduzeća i nerealno je misliti da se sve može riješiti kolektivnim pregovaranjem. To je zabijanje glave u pijesak.
Migranti i radnici
Promijenio se i radnički doživljaj rada, radnih odnosa, sebe samih na tržištu i u društvu. Lukić na filmu svjedoči kako su promijenili svoje prvotno ime Svetovalnica za migrante, ali ne samo zato što pomažu i domaćim radnicima, pored stranih koji su u najvećoj nevolji. Naime, sami strani radnici su im rekli da oni nisu samo ni primarno migranti, nego radnici.
Naravno, ljudi nisu migranti, ljudi su jednostavno ljudi. Pa nitko za sebe ne bi rekao “dobar dan, ja sam migrant”. S druge strane, migracije su šire pitanje, i ne tiču se samo stranaca. Puno veće radne migracije odvijaju se unutar zemalja ili među zemljama iste zajednice kao što je EU.
Dok mi nazivamo migrantima samo one ljude koje otprve prepoznajemo kao drugačije, druge boje kože ili drugog jezika. No u Delavsku ne dolaze samo stranci, i domaći ljudi često dolaze i traže informacije i pomoć.
I naziv vašeg filma “Ono što treba činiti” je dosta precizan. Pritom zvuči lenjinovski, kao poznata fraza “Čto delat”, ali korištena i prije Lenjina, dok je vi uzimate izravno iz jednog dijaloga. Bez prikrivanja sugestivnosti?
Hvala vam za impresiju s Lenjinom (smijeh). Pa da, za mene je film neka vrsta političkog alata, jer uostalom zašto djelovati ako ne možemo pomoći i drugima dati nadu? I kod Itasa, kojim sam se bavio u filmu “Tvornice radnicima” i kod Delavske svetovalnice želio sam prikazati primjere za koje sam mislio da daju ili bar pokušavaju dati određeno rješenje za neki od problema svijeta oko nas.
Zato sam i napravio ovaj film, da pokažem uspješan primjer rada s ljudima. Pritom je pitanje u kojoj mjeri je Delavska kao model upotrebljiva u drugim zemljama. Vjerujem da jest, svakako uz prilagodbe.
Uspijeva im jer su tu bez zadrške i bez fige u džepu i jer znaju to što radnici, većinom bez državljanstva, ne znaju. Znaju kako politički, informativno i motivacijski raditi s njima. Za razliku od organizacija u Zagrebu u kojima sam do tada sudjelovao i koje su radile uglavnom projektno, ovo je bio drugi svijet
Često doživljavamo Sloveniju kao napredniju sredinu po tom i raznim drugim aspektima, i ona to nesumnjivo jest, ali daleko od ma čega idealnog. Zato jedan radnik, porijeklom iz Bosne, u filmu kaže da sve to “izgleda kao zatvor, osim što u zatvoru odmaraju”. A njih troše po 12 sati dnevno, na crno, i mnogi su “izbrisani”, bez državljanstva, iako su tamo već pola života. Drugi radnik kaže da zakon štiti “privatnika”, ne i radnika.
Slovenija je svakako uređenija zemlja od Hrvatske, to treba odmah reći i lakše je raditi posao koji obavlja Delavska nego što bi to bilo ma gdje istočnije. Ali svugdje se može nešto. Pitanje koje svi dijelimo tiče se onoga što konkretno možemo u kojoj situaciji. Kako se organizirati i kako se oduprijeti fašizmu oko nas. Svakako, Delavska u Sloveniji nije jedini primjer neke efikasne inicijative odozdo, i nije jedino što možemo i trebamo činiti.
Oni su ulaz u to, kao što će objasniti Zrnić na svom primjeru, prepoznali već iz vlastite situacije. I on je bio u sličnim problemima, dok nije iznašao kako da si pomogne, a onda je shvatio i da to isto pogotovo treba npr. ljudima koji su došli s drugog kontinenta? Kod drugo dvoje koje smo spomenuli, također se jasno vidi kako su politički i emocionalno uživljeni u svoju aktivnost.
Na neki način ispala je sretna okolnost to što Goran Zrnić u jednom trenutku više nije imao što izgubiti. Imao je ozljedu na radu zbog koje više nije mogao nastaviti raditi u struci, u građevinarstvu. Krenuo se boriti za svoja prava i tražeći rješenja je spletom okolnosti došao u sindikalni savez koji je tada provodio projekt za informiranje stranih radnika gdje je upoznao Gorana Lukića. Potom se Zrnić pridružio tom projektu i tu je dosta stvari naučio.
No Savez nije želio nastaviti projekt nakon 4 godine i onda su Goran Lukić i on, koji je tada dao otkaz u Savezu vidjevši da nitko dalje neće raditi s stranim radnicima, osnovali udrugu – Savjetovalište za migrante. Ubrzo će im se priključiti i Laura Orel, koja je tu počela kao volonterka. I tako je sve krenulo. Polako su skupljali članove, a pomoglo je i to što su prvih godina imali potporu Sindikata učitelja, davali su im čitavu jednu mjesečnu plaću.
Medijska potpora Svetovalnici
Uloga medija veoma je vidljiva u filmu, kroz više scena. U jednoj novinarka RTV Slovenije pita nekog očajnog radnika: “A pošteno ste radili?” No kasnije i novinari prate sve to s više razumijevanja, s naprednijim vlastitim političkim standardima?
Medijski rad je svakako bitan segment rada Svetovalnice. Oni jesu povezani s nizom medija, i za ono što misle da je potrebno popratiti medijskim pritiskom, odmah zovu svoje kontakte. Mediji ih zaista cijene i podupiru. Delavska je tako u Sloveniji postala vidljiva i bitna organizacija. Mediji danas prate njihov rad samoinicijativno, i to je zaista važno.
Da se vratimo na poziciju sindikata: jesu li ih oni doživjeli kao konkurenciju, nekoga tko razotkriva dostupne mogućnosti zalaganja oko radničkih prava?
Sindikati su od starta negativno gledali na rad Delavske. Kao što Zrnić voli reći, to se izražavalo već s onim vratima koja su jednima zatvorena, drugima uvijek otvorena, ne simbolički, nego doslovno. Delavska je niz godina radila u tom malom uredu na 4. katu zgrade Saveza sindikata i ta svakodnevna protočnost radnika kroz njihov ured nije odgovarala Savezu.
Napetost je riješena tako što su Delavskoj prepustili jedan polukat u kojem je ranije bila pošta pa radnici danas ne moraju prolaziti kroz čitavu zgradu sindikata. Jer bilo je tu svakakvih situacija: ljudi koji dođu ravno s posla u zaprljanim mandurama ili ljudi koji stignu ravno iz bolnice na štakama jer im je poslodavac dao otkaz dok su bili na bolovanju. A ponekad kod njih dođu i članovi nekog od sindikata iz zgrade jer u uredu sindikata nema nikoga.
Nakon toga bi se najčešće suočili prvo s Goranom Zrnićem koji je inače veoma specifičan komunikator. On primjenjuje nešto poput šok-terapije da bi, naoko dosta grubo, trgnuo radnika iz uvjerenja da si više ne može pomoći. No ta praksa dobro radi?
Izgleda da je tako (smijeh). Zrnić to naziva trijaža – prvo treba vidjeti u kakvom je stanju radnik, onda odrediti terapiju za njegov slučaj. Najčešće je potrebno radnika razuvjeriti od uvjerenja s kojim je došao, dati mu točne informacije, a zatim ga podučiti da zna sam sebe zastupati na efikasan način. U težim situacijama treba stati iza radnika ili radnice i napraviti direktan korak prema poslodavcu, ako treba i stupiti u konflikt. To je njihov način rada. Ako poslodavac ne reagira pozitivno, onda slijedi ono što Zrnić kaže “a sad ide mašina” (smijeh).
I više je nego očito da nemaju tvrde obrasce postupanja, nego se prilagođavaju slučaju. To djelovanje stalno ima otvoren, fluidan okvir?
Jednostavno su fleksibilni i djelotvorni i spremni pomoći u bilo kojoj situaciji. Jedan od meni najdražih primjera njihovog rada je kad su jedno prijepodne došli jedna Slovenka i radnik-migrant iz jedne afričke zemlje jer su se kroz sat trebali vjenčati u općini koja se nalazi tu odmah iza ugla.
No, to jutro nazvala ih je matičarka s pričom da kao nemaju sve dokumente, da ih ne može vjenčati, da otkazuje vjenčanje. I oni su hitro došli u Delavsku, a Goran i Laura su se odmah digli i krenuli s njima ravno u općinu, da ne zakasne na termin. Naravno, odmah je bila druga situacija i svi dokumenti su bili u redu i matičarka nije imala što nego ih vjenčati. Goran i Laura su stajali sa strane kao svjedoci i kad se ceremonija završila vratili su se u ured i nastavili dalje s radom. Pa mislim, tko ne bi želio raditi za takvu organizaciju?
Neka vrsta poante sadržana je u finalnoj sceni gdje se otkriva kako je dugotrajni rad Svetovalnice s autsorsanim radnicima Luke Koper rezultirao pobjedom – Vrhovni sud im je priznao status jer su radili u nametnutome prikrivenom radnom odnosu, neki čak desetljećima.
Delavska je tu ostvarila jedan od najvećih uspjeha radničke borbe u Sloveniji. Posrijedi je bilo oko 1.200 radnika, a kroz godine i na tisuće njih – maltene su radili kao robovi bez ikakvih prava, za tri eura na sat. Delavska je pokrenula tu borbu, udružila se s lokalnim sindikatima i zajedno su promijenili taj sustav. To znači i kolektivna borba i rad jedan na jedan. Ako treba, pomoći će vam i kod vjenčanja, ali ključno je udružiti se i pružiti direktnu pomoć.
