1. Rat protiv Bosne i Hercegovine završen je bez pobjednika. Mirovni ugovor je, priznavajući rezultate nasilja, zaustavio nasilje i time na duže vrijeme proizveo uvjete za reprodukciju napetosti koja je ugrađena u institucionalni dizajn dejtonske države. Dejtonski ustav je, nažalost, neozbiljno štivo za sve involvirane aktere pa je neobaveznost prema ustavnoj normi koju ispoljavaju donositelji odluka proizvela kontinuiranu političku tenziju. Politička volja je daleko iznad prava u današnjoj Bosni i Hercegovini a krunska je nacionalistička volja na svim našim stranama.
Istovremeno, u Bosni i Hercegovini postoji i nenacionalistička politička volja koja je geografski difuzna, a njen politički tonalitet je disperzivan. Nažalost, to postetničko građanstvo se unaprijed denuncira, ne samo od nacionalističkih, poluobrazovanih medijskih i političkih fosni već i od potencijalnih graditelja građanske političke zajednice koji njen razvoj hinjavo vide tek kao permanentno postavljanje klipova u izgradnju te zajednice, dakle, kao čistu nemogućnost. Takvim ciničnim pristupom (bez nuđenja bilo kakve građanske alternative) afirmira se nacionalistička desnica kao početak i kraj Bosne i Hercegovine. Više kao kraj. Uz opasnost da budem denunciran kao nedemokrata, uvjeren sam da je za razvoj liberalne demokratije u našem svijetu važniji kraj etnoklepto oligarhija i njihovih političkih organizacija nego kraj Bosne i Hercegovine.
2.Internacionalni akteri, uvedeni u bosanskohercegovačku postkonfliktnu igru, nisu zadržali predanost Bosni s kraja devedesetih godina dvadesetog stoljeća, već su svojim višedecenijskim statičkim prisustvom u ovom stoljeću, sukreirali aktuelnu krizu dramatičnog intenziteta. Organizovano kilavim pristupom honorirali su dezintegracijske politike, čak u tolikoj mjeri da se desio jedan od najnevjerovatnijih paradoksa u modernoj historiji mirovnih sporazuma: odmah nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora, bosanskosrpska poddelegacija unutar Miloševićeve pansrpske delegacije nije htjela prihvatiti nikakvu Bosnu i Hercegovinu pa ni dejtonsku i smatrali su da ih je Milošević izdao i da su bosanski Srbi kao politički faktor degradirani.
To samosažalijevanje, na koje se robusni internacionalni faktor osvrtao kao na lanjski snijeg, trajalo je dok je trajala i ozbiljna međunarodna volja za izgradnjom države u Bosni i Hercegovini.
Odmakom godina i neodgovornom relativizacijom međunarodne upravljačke misije u našoj zemlji – ( uz spoznaju zvaničnog Beograda da sudske presude vodećim srpskim političarima i oficirima za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i zločin genocida neće uticati na političku poziciju entiteta čiji su prvaci sudski kažnjeni za najteža umorstva na etničkoj osnovi) – nacionalistički akteri u “srpskom entitetu” shvatili su da su u novoj geopolitičkoj konstelaciji dobili uvjete za transformaciju “antisrpskog” Dejtona u prosrpski ugovor, u novi Vidovdan, čemu smo zorno svjedočili u završnim mjesecima prošle godine i čemu još uvijek svjedočimo u prvim danima 2022.godine.
Neprijateljski ugovor prometnuo se u savezničku dionicu na samoubilačkom putu izlaska iz Bosne i Hercegovine. Zašto samoubilačkom? To što Dejtonski sporazum nema zaštitne mehanizme koji ga promoviraju samo i samo kao ugovor integracije Bosne i Hercegovine čin je apriornog savezništva tog sporazuma sa politikama destrukcije ali to ne znači da te politike sigurno vode aktualnu vlast u RS-u u uspjeh. Naprotiv, putovanje se može činiti uspješnim (“Dejton je naš saveznik”) ali cilj će stalno izmicati, sve do momenta kada će ambivalentni američki ugovor prevladati svoje slabosti snagom nove, prijeteće moći.
3.Uvjet za eskalaciju te moći, sa stanovišta unutrašnje politike, je da se u bošnjačkoj političkoj sferi u potpunosti i za sva vremena napusti monoetnički tip političkog organiziranja kao kolosalna zabluda vremena, kao reduktivna oaza i promašena misija klerikalnih mediokriteta. Pod vlašću nacionalnih stranaka Bosna i Hercegovina ne može uspjeti. Ovo je, u mome uvidu, kriterij odsudne bitke, saveznička gesta koja bi osnažila integrativne potencijale američkog ugovora iz Ohio-a, uz “nezaustavljivu proizvodnju smisla” pocijepane države. Bez takvog epohalnog zaokreta Bosna ne može dalje od ovoga što imamo, tek jedan korak od nemanja. Dvadeset i sedam godina se bosanskohercegovački “vilajet” ima kroz nemanje. Unutar tako minimalnog političkog zahtjeva – biti kroz ne-biti – Bosna je više-manje uspješno plovila (opstala je!) ali je tek minimalna proizvodnja države sada došla na naplatu.
4.U prvim godinama implementacije Mirovnog ugovora, međunarodna uprava je snažno radila ono što je bio njen mandat dodijeljen “dejtonskim papirima”: gradila minimalnu državu. U ovom stoljeću, međunarodna zajednica je dozvolila silama dezintegracije da dominiraju političkim procesima i fundamentalno utiču na tok političke bitke u BiH, što je razoružalo minimalnu državu i njene rađajuće kapacitete. Dezintegrirajući narativi oformili su javnu sliku da je međunarodna zajednica na strani Bošnjaka, čime je proizveden politički dojam da je izgradnja zajedničke države kao apriorni, ultimativni mandat inofaktora, probošnjačka politika međunarodne zajednice – što je distrakcija dostojna prezira, da ta distrakcija nije gotovo svakodnevno proizvodila retoričke figure koje su za cilj imale uvjeravanje domaće i internacionalne javnosti da mandat međunarodne zajednice nije ono što jeste njen mandat. To je strategija koja je dala rezultat: iako politika predvođena Miloradom Dodikom već godinama i kontinuirano krši Mirovni ugovor, neutralizirajući bez posljedica i Visokog predstavnika kao centralnu instituciju implementacije tog Ugovora, zapadna međunarodna zajednica je pristala na obesmišljavanje OHR-a, de facto priznajući trijumf Dodik-Čovićevog narativa o Visokom predstavniku kao bošnjačkoj instituciji. Nakon tog trijumfalnog degradiranja međunarodne uprave u Bosni, Nečlan državnog Predsjedništva nastavio je sa lukavstvom đavoljeg uma: kršeći Dejton, “ja i moja politika” uvjeravaćemo nama naklonjeni postliberalni autokratski svijet, da smo beskompromisni čuvari Dejtona.Tako je došao do tačke u kojoj će za povratak srpskih nacionalističkih zastupnika u državni parlament, tražiti još više Republike Srpske i još manje Bosne i Hercegovine pod lažnom egidom da je upravo to duh i slovo Mirovnog ugovora. Nije isključeno da mu zapadna međunarodna zajednica neodgovorno izađe u susret, jer da to ne očekuje, Nečlan se ne bi upustio u najveću bitku svog života.
Istovremeno, druge dvije nacionalističke političke volje ne iskazuju nikakav integrativni nerv, već opterećene nesposobnošću regulacije međusobnih političkih potraživanja, ostaju više-manje dezintegrirajuće, pa bi, sa stanovišta zdravog razuma i općih ljudskih interesa bosanskohercegovačkih građana, trebalo minimizirati utjecaj etnonacionalističkih i korumpiranih političkih volja izgradnjom uzornog bh. građanskog društva ali i uzornih etnoentitetskih građanskih društava kao neetničkih.
5.Za takvu poželjnu transformaciju, najpotrebnije je da se u entitetu Republika Srpska razviju političke ideologije i formiraju političke stranke koje napuštaju politiku krvi i tla, okončavaju kulturu poricanja masovnih zločina, uključujući i zločin genocida te razvijaju bosanskohercegovački politički život koji nije samo mehanički zbir tri nacionalističke političke volje nego je i volja razuđenog, disperziranog građanskog mnoštva kojemu je država kao pouzdani građanski servis iznad svake etnomonističke reprezentacije, iznad svakodnevnog forsiranja tri “kolektivne svijesti”.
Budući da nacionalistička Srbija i njena dominirajuća elita, bez ikakvih negativnih posljedica, proizvode i stoje iza politike krvi i tla u RS-u kao trajnog oblika biološkog i geografskog determinizma nacije pružene u prostoru i zaustavljene u vremenu, međunarodna zajednica, da bi Bosna i Hercegovina imala bilo kakvu šansu političkog razvoja, obavezana je snažno podržati razvoj političkih stranaka i građanskih izvanpolitičkih subjekata u Republici Srpskoj koji ne pretpostavljaju Republiku Srpsku Bosni i Hercegovini, već je žele ugraditi u Bosnu i Hercegovinu kao unutrašnju pokrajinu po preciznom načelu supsidijarnosti. Ta vrsta “kolektivne svijesti” također je prisutna u RS-u. Prignječena demokraturom, traži dubinsku, ciljanu pomoć međunarodne uprave, baš kao što je međunarodna uprava svojevremeno ciljala Dodika kao “dašak svježeg vjetra”.
6.Oni koji svoje lične i grupne interese pakuju u celofan neke samo njima znane kolektivističke svijesti (Izetbegovićevo, Čovićevo i Dodikovo Mi je samo njihovo Mi koje su oni, zahvaljujući političkom dizajnu dejtonske države, podigli na podrazumijevajuće stanje stvari) nisu jedini reprezenti bosanskohercegovačkog državnog i društvenog razloga. Naše društvo je uskraćeno za afirmaciju horizontalnog povezivanja građana iz različitih dijelova zemlje a koji, daleko od kamera i nezainteresiranih medijskih platformi, proizvode kreativne multietničke energije mira i pravde. Kako bi nazvali tu svijest? Zar je ne možemo takođe nazvati nekim oblikom kolektivne svijesti, ne rezervišući tu diskutabilnu sintagmu samo za nacionalizam, nesposoban za miješanu krv.
7.Dominirajuća politička volja oblikuje društvenost. Unitarizacija je jedan od najfrekventnijih pojmova kojim se srpsko-hrvatski nacionalizam ugrađuje u skeleton bosanskohercegovačke države kao dominantna osa, plašeći potencijalne glasače tim regularnim politološkim pojmom kao da je nepostojeća unitarna Bosna i Hercegovina šifra za smak svijeta. Hajdemo sada na politološku teoriju a ne na manipulaciju. Pokažite mi državu u Evropi koja je manje unitarna od BiH. Nećete je naći. U zemlji najudaljenijoj od unitarizacije i najmanji pokušaj konstitucije razložne političke zajednice proglašava se unitarizmom, što nas samo drži u ovom anarhičnom unutrašnjem stanju od kojega jedino nacionalistički karteli imaju koristi, kako bi svoje lopovluke branili nacionalnim interesom. Otvorimo još jednu hipotezu: jeste li razmišljali da su Karadžić i preminuli Krajišnik možda postali veliki borci za “srpsku stvar” jer im se nacionalizam koji je vodio u rat činio kao najsigurnija luka da sakriju, zamaskiraju, prerade svoj predratni privredni kriminal i prikažu ga kao borbu za srpske interese. I veliki broj građana RS-to “puše” umjesto da razviju otmjeni prezir prema privrednim kriminalcima i presuđenim ratnim zločincima. I da završimo oko unitarizacije: jedino šta zbilja jeste unitarno u Bosni i Hercegovini je Republika Srpska. Tužno je kada priznati i uticajni politolozi i pravnici, iako poznaju političke teorije i ideologije i znaju da je jedina unitarnost u BiH Republika Srpska, javno govore drugo, izdaju teoriju i degradiraju nauku.
8.Što se tiče revizije Dejtona, moj odgovor je ovaj: Neke države imaju sreću sa svojim političkim vođama koji kontinuirano rade na izgradnji bolje države. Nažalost, BiH ima političke pseudoelite koje smatraju da država treba stajati u mjestu i ne mijenjati se. Dakle, sudbina BiH bi trebala biti takva da ona za sva vremena ostane zamrznuta u Dejtonskom ugovoru, čak i ako bi to značilo naše zajedničko umiranje u bijedi i nacionalističkim autoritarizmima. Velika je budalaština zastupati stav da se ništa ne mijenja u nekoj državi. Onda nam politika uopće ne bi trebala. Ako tako motrimo svijet, tada bi svaka zemlja trebala ostati u nekoj svojoj “nultoj” godini. Recimo, to bi značilo da Francusku, Srbiju, Njemačku… treba vratiti na “fabričke postavke”, da se zamrznu u nekoj važnoj godini svoje izgradnje, 1789-oj, 1804-oj, 1871-oj… Primjećujete li koliko je insistiranje na nepromjenjivosti neke političke platforme argument bez sadržaja.
Ako bi ga, pak, uzeli kao argument sa sadržajem onda politička vlast u Republici Srskoj, uzročno-posljedično, radi protiv Republike Srpske. Vratimo li se na drugu tezu ovog nacrta, još jednom ćemo ustanoviti da su politički predstavnici RS-a u potpunosti bili protiv inicijalnog Dejtonskog ugovora, pa je Dodikovo zazivanje izvornog Dejtona, insistiranje na politici protiv koje je izvorno bila jedino poddelegacija bosanskih Srba u pansrpskoj ekipi Slobodana Miloševića. Insistiranje na izvornom Dejtonu je zahtjev za demontažom Republike Srpske, budući da su samo predstavnici tog entiteta tog izvornog dana (21.11.1995) kada je potpisan izvorni Dejton bili rezolutno protiv Ugovora. A ako ko zastupa stav da se mora uvažiti politička volja onda je to gospodin Dodik. Pa uvažimo njegovu političku volju da je protiv a ne za izvorni Dejton i gradimo državu koja se udaljava od svog dejtonskog izvora u smjeru razložne političke zajednice, integrativne, decentralizirane, supsidijarne…
9.Vrijeme je za okončanje dezintegrirajućih, statičnih politika i proizvodnju nove normalnosti – izgradnja ustavnog patriotizma, okončanje politika laži i afirmacija bosanskosrpskih, bosanskohrvatskih i bosanskobošnjačkih politika. Potreban nam je potpuno drugi smjer. Da to izrazim ovako: sramota je koliko Beograd priječi Republiku Srpsku da se izgrađuje kao bosanskohercegovačka pokrajina kojoj bi Sarajevo značilo bar isto što ovom bh.entitetu znači Beograd. Naš centralni problem je što nikako da se okonča epoha velikosrpskog nacionalizma. I samo je dovela do progresije hrvatskog i bošnjačkog, koji, iako reaktivan, obolijeva od bolesti svoje starije braće po materi. Besmislena kvadratura kruga.
Ako je BiH postojala u različitim institucionalnim aranžmanima prije Dejtonskog sporazuma (a jeste), što ne bi postojala i na drugim premisama koje će (najbolje bi bilo) biti konsenzualne prirode. Ali za strateški politički konsenzus o bosanskohercegovačkom Levijatanu potrebne su odgovorne političke i intelektualne elite koje hoće izgradnju države i koje neće bilo čiju majorizaciju, dominaciju i povlaštenu poziciju u bilo kom kutku zajedničke zemlje. Eto, za početak “nove Bosne” bila bi dovoljna ta dva uvjeta.
Prije desetak godina u intervjuu za jednu bh. televiziju na pitanje voditelja gdje vidim BiH za deset godina – rekao sam da će biti gore ili isto. Prevagnulo je gore isto. Dok ne stvorimo uvjete da nacionalisti izgube povlaštenu poziciju u dejtonskom ustavu, imat ćemo vječito ponavljanje istog. Dakle, vrlo je moguće da naša djeca i djeca naše djece 2047. žive kao da je 2022. A to će se desiti nastavi li se iracionalna debata o “nepromjenjivosti Dejtona”, sa uvjeravanjima da se BiH ne smije mijenjati, nego ostati trajno konstituirana na dejtonskom “prekidu vatre” kojem je samo sam život udahnuo smisao. Jer život svemu da smisao, ali to nije dovoljno da za 25 godina ne budemo u istim govnima.
10.Postoje li pravni umovi koji bi golu političku činjenicu – da su monoetnonacionalne stranke, na ovaj ili onaj način, svjesno ili nesvjesno, izvršile čin veleizdaje, hronično uništavajući naš zajednički dom do granice konačnog pucanja – mogli pretvoriti u pravni zahtjev da se zbog veleizdaje jedne zemlje, etnonacionalnim strankama onemogući političko djelovanje? Da li bi to bila suspenzija demokratije ili njeno spašavanje, uz istovremeno spašavanje Bosne i Hercegovine? Ko ima bolji prijedlog, bujrum. Meni je 30 godina dovoljno da budem bez milosti: etnonacionalne stranke moraju otići u parter povijesti. Na balkonu bosanskohercegovačke historije više ne bi trebalo biti mjesta za njih. Evo vidite da se balkon opasno ljulja i i da će se srušiti na naše glave, ako građani Bosne i Hercegovine ne kažu konačno NE strankama kojima su prije tri decenije kazali odlučno DA. Između odlučnog DA i nadajućeg, konačnog NE, u naše živote ušle su i neke druge stranke koje su socijaldemokraciju zamijenile etničkim nacionalizmom. Sada je gotovo sve u našoj zemlji etničko. I pravo nam je dobro. Dobro do iznemoglosti.
