Foto: Fena/Arhiv
Interesantno je to kako naši uspaljeni hrvatski desničari svoju vidljivost uvijek nastoje postići “udarajući” po Srbima, i to u pravilu po onima najuspješnjima. Jer kada udaraš po najuspješnjima od njih, tada šalješ poruku i svim njihovim sunarodnjacima – “Ovdje ste nepoželjni”. Zato je jako važno da se čuje i naš glas razuma, glas većine koja tako ne misli, te da iskažemo solidarnost kada je to potrebno. To i činim kao pojedinac u svoje ime, ali bilo bi silno važno da to rade i institucije, udruge ili ministarstva, pa i sama Akademija ako u njoj još uvijek stanuje duh njena utemeljitelja Josipa Juraja Strossmayera (1815.-1905.).
Najnoviji primjer opisanog desničarskog ludila je nedavni istup Branke Lozo, neupečatljive predsjedničke kandidatkinje koja preko Rade Šerbedžije spašava propalu predsjedničku kampanju. Nismo mogli ni zamisliti da će netko u 21. stoljeću, poput Branke Lozo, uzeti za zlo što na Brijunima nastupaju različite kazališne družine i to “teatri iz Sarajeva, Beograda, Podgorice, Bara, Ljubljane i Skopja, šireći duh propale države”. Neshvatljivo je da takve nazadnjačke i mrziteljske stavove iznosi jedna profesorica zagrebačkog Sveučilišta, onog istog Sveučilišta kojem je veliki mecena i podupiratelj bio upravo Josip Juraj Strossmayer, jedan od idejnih začetnika južnoslavenskog zajedništva i suradnje među narodima. Da drže do sebe i do svoje dične prošlosti, naravno da se trebao ocitovati i Senat Sveučilišta, o blago rečeno neprimjerenim stavovima svoje profesorice.
Potpuno je pogrešno isključivo svrstavati Radu Šerbedžiju u nacionalne okvire što čini Branka Lozo. Rade Šerbedžija je svjetska vrijednost i veličina kakvih malo imamo. Rade je i svjetski i hrvatski glumac, ali isto tako i američki, engleski i novozelandski. On je građanin svijeta – “U gradovima stranim u kojima se muvam u posljednje vreme”, sam će reći za sebe. On je ništa manje i srpski i bosanski, i slovenski, crnogorski i makedonski. Prihvatljiv je Rade i drag svima, gdje god dođe osjeća se kao u svojoj kući. Naše ime i kulturu pronio je svijetom, a svjetske umjetnike i glumce doveo u Hrvatsku na Brijune. Nevjerojatno je da one koji su najbolji od nas napadaju uvijek oni najgori među nama.
Rade Šerbedžija doprinosi našoj kulturi već više od 50 godina, iskazujući time ljubav i prema ovoj zemlji i prema njenim ljudima. I do sada sam o tome pisao, no očito neke stvari treba i ponoviti. Sjećam se da je još 70- tih u vrijeme kada sam studirao po Zagrebu, Rade smatran zvijezdom u usponu koja će ostaviti neizbrisiv pečat na kulturi Zagreba, Hrvatske i Jugoslavije. Tih smo godina hrlili u kazališta, Teatar &td je bio naša omiljena stacija. Samo zbog Rade mnoge smo predstave gledali i više puta, Brešanovog Hamleta na primjer. Rade je bio naš ponos i naš prosvjetitelj. Svi mi njegovi suvremenici, njegova publika i sljedba, bez njega bi bili duhovno siromašniji.
Rade Šerbedžija je bio i ostao graditelj naše kulturalnosti, a time i graditelj nas samih, našega duha i identiteta. Kao jedan od najvećih živućih umjetnika našega doba ostati će upisan u naše pamćenje i našu kolektivnu memoriju, dok će rušitelji tih naših vrijednosti biti odbačeni i zaboravljeni. Takva je sudbina i Branke Lozo.
