Ako bismo društvo zamislili kao kuću, morali bismo priznati da je ova kuća odavno izgubila svoje noseće zidove. Generacijama mladih ostavljamo prostor u kojem institucije škripaju, u kojem improvizacija zamjenjuje planiranje, u kojem se reagira tek kada je kasno, a ne onda kada postoji vrijeme da se spriječi katastrofa. Problem nije samo jedna kotlovnica. Problem je činjenica da živimo u okruženju u kojem staro, dotrajalo, opasno i privremeno postaju sastavni dijelovi svakodnevice, a mladi se u tome uče da očekuju malo i zahvaljuju za minimum.
Politički aparat, koji bi morao biti generator rješenja, zapravo je godinama generator nemoći. Odnos prema mladima svodi se na proforme obećanja, na protokolarne posjete i na izgovore. Ne postoji ozbiljna omladinska politika. Ne postoji strategija koja bi mlade zadržala i podržala. Ne postoji plan koji bi rekao da je ulaganje u njih važno i hitno. Tek kada procuri plin ili padne plafon, institucije se probude, kratko, refleksno, kao da je kriza meteorološka pojava, a ne rezultat dugogodišnje nečinjenja. Kao da ih svaka katastrofa iznova iznenadi.
Sve to se prirodno preliva i u ekonomsku sferu. Mladi koji završavaju fakultete ulaze u ekonomiju koja im nudi minimalnu sigurnost, minimalnu šansu napredovanja i minimalnu platu. Odlazak iz zemlje postaje racionalna odluka, a boravak inflacija strpljenja. U zemlji u kojoj radna mjesta ne nude dugoročnost, u kojoj je privatni sektor iscrpljen, a javni preopterećen i zatvoren, teško je očekivati da će mladi vidjeti svoju budućnost kao nešto što vrijedi planirati.
Zato nije čudno da se večerašnji protest može čitati i kao šira slika – slika generacije koja je godinama slušala da “nema novca”, dok se novac uvijek nekako našao za sve osim za njih. Slika mladih koji traže osnovno: sigurnost, topli dom, funkcionalne institucije, minimum poštovanja. Traže ono što drugdje spada u osnovni civilizacijski standard.
Foto: radiosarajevo.ba
I da, drugdje se može drugačije. Skandinavske države su studentske domove pretvorile u energetski efikasne, sigurne i dobro opremljene zajednice. U Njemačkoj i Nizozemskoj univerzitetski kampusi su živi organizmi – s kulturnim centrima, psihološkom podrškom, karijernim servisima i studentskim parlamentima koji imaju stvarnu moć. Irska i Portugal, nekada ekonomski krhke zemlje, odlučile su strateški ulagati u obrazovanje i mlade, svjesne da je to jedini pravi temelj budućnosti. Nigdje to nije luksuz, nego osnovna logika društvenog razvoja: mladi se smatraju investicijom, ne troškom.
Nasuprot tome, u Sarajevu i širom BiH, još uvijek se čeka da se osjeti plin. Da grijanje stane. Da neko izađe na ulicu. Onda se privremeno i kratkotrajno probudi svijest da postoji obaveza prema generaciji koja nije ni rođena kada je ova kotlovnica napravljena, ali je danas od nje zavisna. Naši mladi nisu problem. Oni su posljedica. Posljedica dugogodišnjeg nemara i naših slabih izbora. Posljedica društva koje je odustalo od planiranja, a time i od budućnosti.
Zato naslov ovog teksta nije pretjerivanje. Zaista se moramo pitati: šta smo to učinili? Ne samo večeras, ne samo u ovom domu, nego u svim godinama koje su dovele do tačke u kojoj mladi stoje pred zgradom u strahu od vlastitog grijanja. Učinjeno je ono najgore: navikli smo se. Prihvatili smo krizu kao stanje, a beznađe kao ritam.
No, možda još uvijek nije sve izgubljeno. Ako već nismo uspjeli izgraditi stabilno društvo za sebe, možemo li barem pokušati izgraditi jedno dostojnije za njih? To je pitanje koje visi nad ovom noći. Opomena je jasna, nada još postoji, a odgovornost – ona tek treba da počne.
