Znamo stihove Zabranjenog pušenja – Tamo negdje iza sedam gora/ Gdje vozi OOUR “Prigradski saobraćaj”/ U maloj kući se rodio Halid/ Na nebu je zvijezda zasjala… Dakako, ta je zvijezda zasjala iznad Knežine u opštini Sokolac, 20. novembra 1953. godine. Još je jedna zvijezda zasjala, 18 godina ranije, 8. januara 1935. godine iznad male drvene kuće u Tupelu, u američkoj saveznoj državi Mississippi, kada se rodio Elvis Aaron Presley. Te dvije zvijezde su odrasle u sličnim, skromnim uslovima, ali za one kojima je vječnost namijenjena, valjda, tako to i mora biti.
Ima u filmu Roberta Zemeckisa ”Forrest Gump” ona scena kada mladi muzičar dolazi kod Forrestovih da prenoći. Forrestova majka ga dočekuje kao svakog drugog gosta, a Elvis, sa svojom gitarom, počinje svirati i pjevati u Forrestovoj sobi. Dok Elvis vježba melodiju pjesme Hound Dog, mali Forrest počinje plesati na svoj jedinstven način – nespretno pomjera noge u ortopedskim aparatima, ali u ritmu muzike… Ostalo je istorija i to je jedan od najpoznatijih plesnih pokreta u historiji rock ‘n’ rolla. Niko nije napravio film u kojem Halid kao mladić pjeva na skelama GP Vranica dok dodaje cigle i daske, ali tu scenu kao da vidim i čujem, a volio bih da je snimio njegov veliki jaran Ademir Kenović.
Ovo što ću ispričati nije fikcija, kakvu je napravio Zemeckis, ali ovako je bilo: u ljeto 1993. godine, vojnici HVO-a bi nas logoraše ponekad izvodili da prenosimo namještaj, ili stvari koje su tada krali iz bošnjačkih kuća i stanova. U prizemlju zgrade iz koje smo iznosili stvari, bila je kao neka dežurna ekipa, kao vatrogasna ekipa – i toga se više i ne sjećam jasno jer je prošlo više od 30 godina, ali se dobro sjećam da je iz zelenog TAM-ića parkiranog ispred zgrade dolazila Halidova pjesma Što je tužna breza ta… I svi su je pjevušili. I mi logoraši, i vojnici HVO-a, i ta dežurna ekipa. U vrijeme kada je u mom rodnog gradu ubijano i rušeno sve što je podsjećalo na narod koji je već bio etnički očišćen, pjevao se Halid.
Trideset godina kasnije, u martu 2023. gledao sam uživo posljednji put Halida u Zetri. Kod Ace Stankovića na HTV-u Mišo Kovač je ispričao kako je u Medison Square Gardenu gledao Elvisa kako pjeva My Way od Sinatre i da se nebo spojilo s muzikom. Nisam gledao Elvisa, ali mi je bilo jasno da je Kralj živ! Istina, možda sam živog Kralja i tu posebnu energiju najviše doživio na jednom drugom koncertu koji se desio nekoliko godina nakon rata u Skenderiji. Bina je bila scena napravljena od tradicionalnih bosanskih kuća, a ispod pendžera Halid je pjevao iz pune duše. Pun snage i moćan kao Prenj kada se na njegove vrhove pogleda iz doline Tisovica. Bio sam na koncertu s rajom s fakulteta. Pjevajući uglas hitove, te noći smo otišli u vrijeme nade i entuzijazma, vjerujući će ljudi biti barem približno dobri kao Halid.
I da se ne lažemo, jedini u kraljevskoj loži, uz Halida, je Safet Isović. Isto kralj svoje vrste. Opet, Safet je bio nacionalna ikona, a Halid narodna. Dobro, te granice nisu striktne, možda u dobroj mjeri određene i repertoarom, ali sumnjam da bi vojnici HVO-a pjevali Safeta te 1993. Kada je Halid sa Safetom otpjevao Prođoh Bosnom kroz gradove, na onom čuvenom Sajinom koncertu kao da su čitavu zemlju zastrli serdžadom emocija i vjerom da je ta Bosna jaka poput pjesme i da je neuništiva.
Nije Elvis Presley samo Amerika, kao što Halid nije samo Bosna. Obojica su svijet. U ovom našem, Halid je bio mjerna jedinica za narodnog čovjeka, kojeg se poštuje i voli. Ne slutimo mi koliko je Knežina kod Sokoca blizu Tupela u Mississippiju. Većina kraljeva umre, ova dvojica ne. Halid i Elvis jednostavno ne mogu umrijeti. Jer nekada su ljudi pripadali kraljevima, a naš kralj Halid je pripadao ljudima i zato će živjeti vječno.
Rahmet mu duši.
