Razlike koje su bile samo u vjeri uvijek su diskretno potiskivane na mjesta upražnjavanja u bogomolje, a ne na političku scenu. To je ono što je na taj način pružalo mogućnost zajedničkim većinskim postulatima punu afirmaciju. Zajedništvo je bilo i ostalo najveći garant slobode za koju su često stanovnici Bosne i Hercegovine kroz sve ratove prolijevali mnogo krvi.
Ovi sada koji zagovaraju suživot tvrde da više niko neće krv prolijevati u Bosni i Hercegovini. Samo pod jednim uslovom – da države nemaju, nego da je podijele između Srbije i Hrvatske, a njen većinski narod Bošnjake stave u rezervat Bosnu kao Palestince u Gazi.
Najglasniji zagovarači suživota su vjerski poglavari, koji to preko crkava i džamija stalno protežiraju kao jedino rješenje za Bosnu i Hercegovinu. Ja donekle razumijem, mada ih ne podržavam, katoličke i pravoslavne poglavare uvezane sa susjednim zemljama koje kidišu na Bosnu i Hercegovinu. Ali sam zgrožen nad stavom poglavara muslimana koji ne vidi kuda će mu suživot odvesti njegov narod! On bi kao vjerski vođa većinskog naroda morao biti protivnik suživota i najveći glasnogovornik zajedništva.
Mi koji ne pristajemo na njihove suživotne tendencije i koji ne želimo biti njihove ikebane ostajemo dalje da ustrajavamo kao rijetke endemske autentične bosanskohercegovačke sorte ljudi! Za svoja uvjerenja, mada smo apsolutna manjina u Bosni i Hercegovini, i dalje smo spremni ustrajavati na tom mukotrpnom i trnovitom putu do pobjede zdravog razuma nad ordinarnom gluposti koja se svakodnevno plasira kao rješenje u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Segregacija u školstvu – „dvije škole pod jednim krovom“, sada nam se servira kao jedino obrazovno moderno rješenje za suživot. Razdvajaju nas od porodilišta sve do groblja oni kojima ništa sveto nije, osim njihove materijalne pohlepe!
Koju cijenu moraju platiti zbog toga svi normalni ljudi u Bosni i Hercegovini njih to ne zanima! Ono kako su ih vaspitavali u kući nije empatija, nego uglavnom mržnja i prezir drugog i drugačijeg! Sveopšte skučeno duhovno opterećenje nikako im ne dozvoljava taj tako mali ali sudbinski potreban korak ka rješenju. Istina u takvim okolnostima ne predstavlja oružje, nego jeres onih kojima je laž osnovna platforma opstanka, a istina gorka pilula koju svakodnevno uzimaju normalni ljudi kao terapiju da bi nekako pomoću nje preživjeli!
Naši narodi su se uvijek, bez obzira na vjeru i naciju, najviše bojali oštroga psa i naobrazbe. Neko je nasilnički vjekovima usađivao patološki strah od nepoznatog. Za dekontaminaciju od takvog lošeg utjecaja trebat će se potrošiti dosta vremena da se ljudi preko generacija koje dolaze oslobode te goleme traume. Ovo digitalno vrijeme je možda prilika da se to ubrzano dogodi? Digitalni alati više nisu tablica sa spužvicom kojom smo se opismenjavali, nego kompjuteri koji one koji to hoće uvode sasvim sigurno i vrlo efikasno u beskrajnu raskoš znanja. Parametri pismenosti danas nisu više oni koliko je neko završio škole, nego oni koliko neko vlada tim novim tehnološkim vještinama. To nije program „dvije škole pod jednim krovom“. To je jedna škola za sve ljude zajedno pod krovom cijeloga svijeta!
