Svjedočenje heroinskih ovisnika: U Sarajevu je najlakše završiti žuto

Ti se moraš snaći na sto i jedan način da dođeš do love i kupiš. Ako počneš ostajati dužna dilerima, jer prepredeni su jako, lako te znaju em kupiti, ali i preveslati bilo kako i za bilo šta, onda tek vidiš da si kao na nekom povodniku, kao podivljali pas. I možeš ti i lajati i vuči taj lanac, ali nemaš ti kontrolu više nad sobom. To je tako. Stave ti brnjicu i svežu te.

„Mislim da je snaga princip. Princip kretanja naprijed, kao da imate samopouzdanja da idete naprijed, na kraju vam daje samopouzdanje kada pogledate unazad i vidite šta ste učinili.“ – Robert Downey Jr.

Heroin… Jedna od najčešće „opjevanih“ psihoaktivnih supstanci ikada. Također i jedna od „najpodmuklijih“ i „najopasnijih“ psihoaktivnih supstanci.

Ako bi se psihoaktivne supstance upoređivale sa nekim od najopasnijih bolesti, onda bi heroin bio zasigurno uporediv sa bilo kojom vrstom malignog tumora: „postoji šansa da se izvučete, ali dugo vas ta ‘bolest’ izjeda kako iznutra, tako i izvana“.

U razgovoru sa bivšom ovisnicom o heroinu (heroinomankom), uspjela sam da saznam, prije svega, šta je to što je lično nju dovelo do tačke da proba heroin, a tek onda kakav je bio njen dalji put kroz pakao droge, te kasnije kao razlog bijega iz kandži tog „kobnog jastreba“.

„Prvo te opije, pa te onda ubije, a ako te ne ubije (odmah), onda kao krpelj ispije život iz tebe. Radije bih da su me horde krpelja napale tada, nego da sam ikada posegnula za tim zlom“, kaže na samom početku razgovora. Tijana je tridesetpetogodišnja recepcionerka u jednom motelu, te, kako dalje navodi, sretna je što je uopšte uspjela da nađe posao i da radi nešto što joj obezbjeđuje krov nad glavom i što joj donosi hljeb na sto.

„Nisam nikad mislila da ću nakon svega što sam prošla u svojoj turbulentnoj mladosti da budem prihvaćena negdje i da uopšte započnem sa svojim novim životom. Ako bih vratila kazaljke osamnaest godina unazad i gledala tu djevojku koja sam bila, kao na nekom ogromnom kino platnu, mislim da bi nakon 15 minuta izjurila napolje iz tog kina i nikad se više ne bih vratila. Nije više stvar te neke boli dok tih 15 minuta vlastitog filma gledam, već svega što je dolazilo nakon tih 15 minuta i ko sam postala, i šta sam sve radila drugima, od zagorčavanja života sebi pa svima ostalima. A jedini koji su profitirali u svakom segmentu su moj tadašnji momak koji me navukao na heroin i zbog kojeg sam to počela, kao i dileri koji, ja mislim, gram bilo koje droge nisu okusili nikada, ali novcem od nas iskorištenih su se obogatili i ne moraju razmišljati o svojoj budućnosti, niti o budućnosti svoje djece“, kroz suze govori Tijana.

Stavi ti brnjicu i sveže te

Šta je zapravo heroin i zašto bi ovisnik uradio bilo šta zbog nabavke jedne dnevne doze heroina?

Heroin je derivat morfina, kojeg je sintetizirao (1874.g.) engleski istraživač C.R.Wright. Hemijski naziv heroina je diacetil morfin ili diamorfin. Poznat je i pod uličnim nazivima, odnosno u „narkomanskom argu“, kao „konjina“, „hors“, „žuto“, „cmok“… Heroin je četiri puta jači od morfina, te izaziva fizičku i psihičku ovisnost.

Na samom početku uzimanja, psihička ovisnost je znatno jača nego kasnije, kada se heroin konzumira radi ublažavanja simptoma apstinencijske krize, te samim tim je naglašena pojava fizičke ovisnosti. Heroin se u organizam unosi „snifanjem“, odnosno ušmrkavanjem, pušenjem, ali i intravenozno, što kod ovisnika povećava rizik od prenošenja infekcija ponajprije hepatitisa B i C i virusa HIV, odnosno AIDS-a.

Govorivši o svom „prvom putu“ kada je uzela heroin, Tijana je rekla sljedeće: „Kada sam prvi put uzela heroin, to jest ubrizgao mi ga je taj moj momak, jer sam se ja plašila igala i da gledam taj proces, nisam uopšte osjetila taj ‘rush’ osjećaj, kako ga zovu. Naprotiv. Meni je bila muka i kao neku blažu nesvjesticu sam osjetila. Možda je nešto i bilo pomiješano tada s njim. Ne znam. Rekla sam da više nema teorije da to probam. Gadno mi je bilo prvi put. I nisam ni imala više potrebu da ponovo uzmem“.

foto: Klix

Tijana je tada bila srednjoškolka i kaže da je samo htjela da proba i da se uvjeri da li postoji taj osjećaj kakvim ga opisuju oni koji su konzumirali heroin. Osjećaj poznat pod nazivom „flash“ ili „rush“ označava stanje euforije i potpune „otupljenosti“ organizma, ne osjećajući pritom nikakvu bol. Također predstavlja prvu fazu, odnosno fazu udarnog dejstva. Zato se i često kaže za ovisnike o heroinu da kada uzmu heroin intravenozno, jer je jači efekat nego kada se ušmrkava ili puši, da su se „spucali“ ili da su se „pukli (heroinom)“ – prevedeno sa engl. shooting  heroin ili shooting up.

„Nakon možda desetak dana sam opet probala. Momak mi je rekao da je nešto možda bilo podvaljeno onda, ali je ovaj put uzeo čist i nema šanse da ne valja. Opet mi je on ubrizgao, ali prvo je sebi. Tad smo podijelili iglu prvi i zadnji put, jer kasnije je on morao da se preseli u drugu državu sa roditeljima i sa mlađom sestrom. Taj šut, kako se kaže za unos heroina intravenski, je nakon svega minut-dva doveo do tog osjećaja, prvo njemu, ali kasnije i meni. Znam da mi je na jednom papiriću ostavio broj tog dilera i objasnio mi kad da ga zovem i da koristim ove obične, „starinske“ kao Nokia ili Motorola, mobilne telefone. I da obavezno svaki put kupim novu, onu jednokratnu, karticu sa brojem. Mislim da su se za tih deset godina ovi mobilni operateri dobro oparili na račun mene, a koliko je ovakvih još“, prisjeća se Tijana.

Skoči u Miljacku ili na odvikavanje

Euforiju, kao glavni okidač za uzimanje heroina, Tijana opisuje kao osjećaj koji jedino, barem njoj, je mogao da izazove heroin.

„Jači je od bilo čega. To seks, hrana, možda i piće čak, pa ni sve to da pomnožiš sa tri, ne mogu da ti izazovu. Ti možeš se sad prejedati. Možeš piti u neumjerenim količinama. Možeš imati odnose ili sam se zadovoljiti koliko hoćeš puta. I to je nekako uvijek tu prisutno oko tebe. Ali ta jedna sasvim mala doza, količinski kad uporediš sa jednim hamburgerom ili ćevapima, je toliko minijaturna naspram ovoga, ali efekat je neuporediv. Zato je, neću reći teško, u smislu nabavke, doći do njega. Imaš dilera oko svake škole, rekla bih. Sutra nekad će možda biti oko vrtića i ko zna sve gdje. Ali cijena te male količine koja te može držati čitav dan, i tako u narednih možda pet, šest godina, je ogromna kada uporediš sa cijenom recimo flaše konjaka ili viskija. Pa i vina. Alkosima je flaša dnevno nekad kasnije malo. Ali, shvataš poentu, ti ne možeš preko noći zaraditi novac za tu dozu. Ti se moraš snaći na sto i jedan način da dođeš do love i kupiš t. Ako počneš ostajati dužna dilerima, jer prepredeni su jako, lako te znaju em kupiti, ali i preveslati bilo kako i za bilo šta, onda tek vidiš da si kao na nekom povodniku, kao podivljali pas. I možeš ti i lajati i vuči taj lanac, ali nemaš ti kontrolu više nad sobom. To je tako. Stave ti brnjicu i svežu te“, dalje priča Tijana.

Kako dalje navodi Tijana, najlakša je konzumacija, pa i snalaženje da bi se došlo do heroina. Ono što je najteže jeste „skidanje“.

„Te bolove koje sam osjećala kada me hvatala kriza su bili neopisivi. Imala sam osjećaj kao da neki ogromni valjak prelazi preko mene svako malo. Tijelo me na svaki dodir boljelo. Mislila sam da ću se raspasti. To je bilo jednom kad se diler nije javio i ja nisam imala nikakvu alternativu. Samo sam počela jako krizirati. I tek tad sam se sjetila, neko mi je nekad ispričao za nekog što se skoro pa ubio zbog toga, kakve su te krize kroz koje prolazi ovisnik kada se hoće skidati sa heroina. Obično niko to ne izdrži. Svi se uvijek vrate. To je takva bol… Ne možeš izdržati. Tad nije bilo u planu da prestanem sa uzimanjem. Kasnije kad sam bukvalno ostala bez svega i kad su me se moji rođeni roditelji odrekli, znači dead-end, ja sam mislila da jedina dva ‘spasa’ koja imam pred sobom su: ili skoči u Miljacku i završi s ovim, ili se prijavi na odvikavanje. Nije moglo dalje. Nikako“, rekla je Tijana.

foto: Ilustracija

Zaista, šta je to što dovede ovisnika do prekretnice da on odluči da prestane sa konzumacijom heroina?

Predsjednik Udruženja „Proslavi Oporavak“ iz Sarajeva, Boro Goić, je rekao sljedeće: „Kada je neko na supstanci poput heroina, definitvno je da će kroz vrijeme, pošto ovisnost napreduje, doći do jednog momenta kada će ta osoba zbog tolike količine ‘boli’ koju ona doživljava, lošeg stila života u koji je uključena, problema u odnosima bilo kućnim, bilo socijalnim, bilo s policijom, sudovima, doći na mjesto gdje će po prvi put reći, ‘Vidi, šta je meni ovo sve trebalo’. Ona će to negdje tiho reći sama sebi. Svaki proces oporavka počinje od jasnoće sam sa sobom da ovako više ne ide.“

Dalje on navodi da je u srži ovisnosti „poricanje“, odnosno odbijanje svake pomisli kod ovisnika da mu je potrebna pomoć.

„Heroin kao heroin nije droga koja će te za dvije, tri godine dovesti na mjesto potpunog uništenja. Amfetamin, potencijalno, jeste. Heroin nije“, kaže Goić, te dalje objašnjava da razlog zašto im se kao Udruženju javljaju ovisnici o heroinu koji su čak stariji od 40 godina, nije taj da su oni zdravi, već znači da se njima još uvijek može hendlati kroz vrijeme. Heroinski ovisnici su, samim tim, i dalje kognitivno sposobni, međutim oni propadaju moralno i etički, i fizička kriza koja je kod heroina najjača upravo i tjera ovisnika da napravi taj prvi korak koji ga dalje vodi ka izlječenju.

Govoreći o uspješnosti terapija, odnosno procesa odvikavanja od heroina, iz JU CROPS (Javna ustanova Centar za rehabilitaciju ovisnika o psihoaktivnim supstancama) iz Lukavca naveli su sljedeće: „U Centru za rehabilitaciju ovisnika o psihoaktivnim supstancama procesi odvikavanja obično uključuju kombinaciju različitih terapijskih metoda kao što su medicinska intervencija, psihoterapija, psihosocijalna podrška i rehabilitaciju. Uspješnost takvog programa može varirati od motivacije osobe da se uključi u terapiju i da bude angažirana u procesu oporavka. Ovisnici koji se sami odluče za rehabilitaciju ili koji imaju podršku svoje porodice obično imaju veće šanse za uspjeh“.

Kada govorimo o programu tretmana i odvijanju procesa rehabilitacije u JU Terapijskoj Zajednici Kampus, oni su rekli sljedeće: „Program tretmana u našoj ustanovi traje godinu dana rezidencijalnog boravka i godinu dana nerezidencijalnog boravka (grupe samopomoći, pomoć prilikom rješavanja statusnih pitanja, podrška u pronalasku posla). Izlazak iz zajednice je veoma izazovan za osobu s obzirom da se vraća u staro okruženje. Zbog toga se u fazi resocijalizacije velika pažnja posvećuje izrađivanju strategije za prevenciju recidiva po izlasku iz zajednice. Kroz tretning važno je razumijeti da je recidiv proces, da nauče kako da prepoznaju i nose se sa visokorizičnim situacijama, ali i ako naprave recidiv kako da minimiziraju negativne posljedice i ponovo potraže pomoć“.

Kao najučestalije prepreke s kojima se susreću ovisnici o heroinu koji pristupaju procesu odvikavanja, iz JU CROPS navode, između ostalog, da su to fizička apstinencijska kriza, psihološki simptomi poput depresije, tjeskobe, smanjenog samopouzdanja i emocionalnih problema, nedostatak motivacije, dok s druge strane, kada govorimo o poteškoćama sa kojima se sureće osoblje koje pomaže ovisniku tokom liječenja, najčešće su, između ostalog, stigme prema ovisnicima, izgaranje i emocionalni stres, kao i izazovi u održavanju profesionalnih granica.

Metadon, kao metoda „klin se klinom izbija“

Metadon je jedini opijatski tretman dokazano siguran i efikasan za odvikavanje od svih opijata, uključujući i heroin. Ono što ga također čini sigurnim za uzimanje tokom tretmana jeste to da pored toga što smanjuje potrebu za konzumiranjem heroina, on, kao vrsta stabilizatora, utiče na opioidne receptore u mozgu, te dalje blokira osjećaj euforije koju heroin stvara. Ipak, s druge strane, metadon stvara fizičku ovisnost koja bi se prije mogla nazvati nekom vrstom neuroadaptacije, jer se ne javlja psihička ovisnost kod stalnog uzimanja metadona. Ipak, smanjenje doze metadona, vremenom, može da bude ključno da bi se pojava fizičke ovisnosti koliko-toliko spriječila.

Prema navodima Nataše, članice udruženja „Proslavi Oporavak“, ljudi koji se skidaju sa metadona, kažu da se teže skinuti sa metadona, nego sa heroina. Samim tim ovo ujedno znači da je veoma česta pojava unakrsne ovisnosti kod ovisnika o heroinu. Unakrsna ovisnost predstavlja pojavu u kojoj organizam koji je ovisan o jednoj supstanci, biva po pravilu ovisan i o drugim supstancama sličnog farmakološkog djelovanja.

Sarajevo/foto: Tačno.net

S druge strane, iz JU CROPS navode kako oni ne pružaju svojim korisnicima mogućnost terapije metadonom ili sličnih terapija.

Goić pak kaže kako je medicinski pristup u procesu liječenja naučno dokazan, tj. da lijek metadon, kasnije unaprijeđen lijekom Suboxon, koji, kad se daje ovisniku kroz vrijeme, štiti receptore u mozgu ovisnika, te samim tim njegov organizam više ne traži heroin.

Time je, s jedne strane, zaista spriječen dalji nastavak uzimanja heroina, odnosno izazivanja svih onih štetnih ponašanja kako po samog ovisnika (uništavanje njegovog zdravlja), tako i po njegovu porodicu (krađa, laganje) i dalju okolinu. No, to ne znači da je samim procesom detoksikacije izliječena, odnosno izmijenjena njegova ličnost, odnosno obrazac ponašanja, koji su zavladali ovisnikom još od početka uzimanja psihoaktivne supstance, a u ovom slučaju uzimanja heroina. Zašto?

Proces oporavka – „preko trnja do zvijezda“

S jedne strane, uzimanje heroina, koji je, prema Borinim riječima, „droga svih droga“, odnosno najgora droga od svih, oštećuje organe, dok opet, s druge strane, konzumacija dovodi da čovjekova ličnost se mijenja. Detoksikacija je, po svemu sudeći, zaista daleko lakša i zahtijeva daleko manje vremena od ostatka oporavka. Ona je samo jedan od onih početnih koraka samog procesa. Dalji oporavak, koji je najizazovniji za ovisnika, zahtijeva ne samo više vremena od same detoksikacije, već zahtijeva i mnogo više uključenosti osoba, a posebice uključenosti i samog ovisnika u isto, koje su spremne da pomognu ovisniku u obnovi ili u deprogramiranju njegove ličnosti.

Dakle, ličnost koja je ovisnik bio prije konzumacije bilo koje psihoaktivne supstance ga je potencijalno dovela do nastanka ličnosti br. 2, odnosno one kojom je ovisnik postao onog momenta kada je započeo sa konzumiranjem psihoaktivne supstance, ali i ostao nakon detoksikacije. Procesom oporavka, radi se na tome da ovisnik ili postane bolja verzija one prve ličnosti i/ili da se ličnost br. 2, odnosno njeni obrasci ponašanja, kao što su laganje, varanje, krađa, uništavanje međuljudskih odnosa, neodgovornost, nepouzdanost, stvaranje štete po njegovu okolinu, dilanje drogom i sl., izmijeni do toga da ovisnik bude sušta suprotnost toj istoj ličnosti, te da samim tim on postane ličnost br. 3., koja ga sutra ne može više dovesti u onu istu poziciju koja ga je dovela do toga da posegne za psihoaktivnim supstancama.

Recidivi – povratak otpisanom poroku

Recidiv je pojava ponovnog oboljenja kod bolesnika za koga se smatralo da je izliječen od te bolesti. Kada govorimo o ovisnosti o psihoaktivnim supstancama, u kliničkom smislu, recidiv znači ponovnu upotrebu supstance tokom ili poslije određenog perioda liječenja. Recidivi mogu biti: rani, tokom procesa liječenja, i kasni.

Kada govorimo o pojavi recidiva kod ovisnika, iz JU Terapijske Zajednice Kampus su rekli sljedeće: „Recidivi su posebno česti u prvoj godini oporavka. Uključivanje u psihosocijalni tretman i uspostavljanje apstinencije za osobe koje imaju problem sa ovisnosti je veoma stresan. Struktura programa predstavlja izazov, a izlaganje socijalnim i psihološkim zahtjevima terapijske zajednice često podstiče pojedince da se suočavaju sa stvarnošću i iskustvima koje su izbjegavali korištenjem psihoaktivnih susptanci. Faktori rizika za recidiv razlikuju se od osobe do osobe, a neki od njih su nedostatak podrške od strane porodice kao i šire društvene zajednice, prdrasude, izloženost rizičnim situacijama, niska samorefleksivnost. Ključni aspekt oporavka je identificiranje potencijalnih okidača i faktora rizika i njihovo izbjegavanje kada je to god moguće. Opasnost od recidiva često je i posljedica loših procijena i zabluda osobe koja je oporavljena da će se sama moći nositi sa izazovima i da će dalje moći biti u istom društvu, kontaktirati iste ljude, ići na ista mjesta kao i prije i da će uprkos tome održavati apstinenciju.“

foto: BBC

Borba sa heroinom, kao jednom od najopasnijih psihoaktivnih supstanci, zvuči baš kao borba Davida sa Golijatom. Iako ne tako kratka i laka, „na prvu“, kao istoimena bitka, ipak ono što ih čini jednakima jeste da kad-tad slabiji savlada onog jačeg od sebe. Heroin je zaista moćan i teško savladiv, ali ono što može pobijediti tu fatalnu žudnju za njim jeste unutarnja snaga koja leži, u suštini, u svima nama, bez obzira sa čime se svi mi, kao pojedinci ili kao društvo, borili.

Ono što je važno napomenuti jeste da često put ka oporavku može biti težak. No, važno je znati da se dobre stvari dešavaju ljudima koji su bili u istom položaju kao oni koji se trenutno bore s istim problemom. Važno je znati da se ništa ne može postići ako se proba uraditi ad hoc. Dakle, važno je ići korak po korak, to jest: tražiti pomoć i podršku, povezivati se sa ostalim ljudima koji su u procesu oporavka od ovisnosti, te – ono glavno – nastaviti ići dalje.

Izdvojila bih jedan Budin citat za kraj: „Postoje samo dvije greške koje možemo napraviti na putu ka istini; prva je – da ne idemo do kraja, a druga – da uopšte i ne krenemo.“

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Selma Delić

Selma Delić

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI