Da biste bili punoljetni u vrijeme kada je Margaret Tačer bila premijerka, danas morate imati barem pedeset pet godina. Samo trećina ljudi koji danas žive bili su odrasli kada je u novembru 1990. napustila Dauning strit. Još je manji broj onih koji se zaista sjećaju jedanaest godina njenog mandata.
Za najmanje dvije trećine Britanaca, Tačer je tek ime iz prošlosti. Činjenica da bi idućeg ponedjeljka napunila sto godina samo naglašava koliko je dubok jaz između njenog doba i današnjeg vremena. Ipak, ova stogodišnjica može biti koristan trenutak za razmišljanje o tome šta ona zapravo znači – a šta ne znači – za savremenu Britaniju.
Možda je to najteže upravo onima koji je pamte. U to vrijeme ljudi su se morali svrstati. Pristalice su vjerovale da Tačer ne može pogriješiti, protivnici da nikada ne može biti u pravu. Istina je, naravno, daleko složenija, nijansiranija i zanimljivija – što mogu posvjedočiti iz dva kratka intervjua koja sam s njom vodio (jedan, pomalo bizarno, u operi u Kijevu).
Kao predmet proučavanja, Tačer nije imala mnogo sreće – ni sa onima koji je obožavaju, ni sa onima koji je preziru. Od oboje je korisno zapamtiti da žena koja se u javnosti „nije okretala“ često je u privatnosti duboko razmišljala o radikalnim promjenama pravca. Ratnica koja je odbila kompromis sa štrajkačima glađu iz IRA-e početkom osamdesetih, bila je ista ona Tačer koja je odobrila tajne kontakte s IRA-om i dopustila svom kabinetu da raspravlja o ujedinjenju Irske.
Ali pojedinačne bitke koje je vodila 1980-ih sada nesumnjivo pripadaju prošlosti. Svijet je otišao dalje. S ove vremenske distance, važnije od same Tačer – koliko god bila izuzetna – jeste ono što je ostavila iza sebe.
Njen uticaj je teško previdjeti, ali ga se rijetko u potpunosti priznaje. Svako od nas danas živi u zemlji koju je oblikovala više od bilo kojeg drugog političara poslijeratnog perioda. Čak i danas, ona je dio razloga zbog kojeg ne možemo uravnotežiti državne finansije i zbog kojeg su političari opsjednuti strahom od promjena poreza. Ona je i dio razloga zašto smo i dalje razorno podijeljeni oko Evrope. Ipak, istovremeno je dio razloga zbog kojeg ozbiljno shvatamo klimatsku krizu – ali i razlog zbog kojeg su naše rijeke i jezera toliko zagađeni.
Najvažniji aspekt njenog nasljeđa bila je uvijek odlučnost da govori u ime biznisa – malog i velikog – naspram države. U poduzetništvu i nižim porezima vidjela je temelj uspješnog društva, i za vrijeme svoje vladavine nikada nije odstupila od tog uvjerenja. Željela je smanjiti državnu potrošnju i umanjiti ulogu države u svim oblastima osim nacionalne sigurnosti. Lako je zaboraviti da je, kada je 1979. došla na vlast, njen stav bio gotovo pobunjenički. Kada je 1990. otišla, postao je opšteprihvaćena mudrost. U mnogim pogledima, to je i danas slučaj.
Drugi aspekti njenog nasljeđa potvrđuju stav Huga Janga (koji je o njoj pisao bolje od bilo koga drugog) da njena karijera predstavlja jasan dokaz da pojedinci zaista mogu promijeniti tok istorije. Tačer nije bila libertarijanka, ali je ostavila individualističko nasljeđe. Vjerovala je da porodica, a ne birokrata iz Vajthola – niti opštinske vlasti – zna šta je najbolje za sebe. Promijenila je stambeni sistem kako bi potaknula vlasništvo nad domovima, na način koji i danas iskrivljuje tržište nekretnina, urbanističke odluke – pa i izborne ishode.
U godinama nakon njenog pada 1990. pa do smrti 2013, mnogi njeni poštovaoci vjerovali su da je ona i dalje svjetionik budućnosti. Nije, tvrdili su, samo učinila krupne, radikalne stvari – već je i postavila političku agendu za one koji dolaze poslije nje. Njena sahrana u katedrali Svetog Pavla, kojoj sam prisustvovao, bila je pokušaj da se predstavi kao drugi Čerčil. To nikada nije bila. Ali to je bio i pokušaj da se stvori iluzija da je tačerizam postao trajna stvarnost moderne Britanije.
Ni to nije bilo tačno. Ono što jeste bilo tačno jeste da su Tačer i tačerizam ponudili jedan skup odgovora u jednom specifičnom trenutku – na kraju krize – za probleme s kojima se suočavaju sve moderne države. Među tim problemima posebno su se isticali: reforma javnog sektora radi veće efikasnosti i troškovne opravdanosti, te potraga za društveno odgovornijim i ekonomski kreativnijim balansom između privatnog i javnog sektora.
Ali Tačer nije riješila te probleme. U nekim ih je aspektima učinila još težima. Novi laburisti ubrzo su morali da se s njima suoče na nove načine. Kada je umrla 2013, koaliciona vlada Dejvida Kamerona već se ponovo borila s istim izazovima. Ti problemi su ostali jednako neuhvatljivi, a rješenja jednako daleka. Tereza Mej, Boris Džonson, Liz Tras, Riši Sunak i sada Keir Starmer – svi su se s njima mučili.
Pouka stogodišnjice Margaret Tačer nije u tome da bi sve njene odluke trebalo opozvati dok ne povratimo „sunčane vrhove“ vremena prije nje – to bi se završilo katastrofom. Ali nije ni u tome da ona, na neki način, i dalje ima ključ za rješenja britanskih problema. Njen stil vođstva ne može se ponoviti.
Ne može riješiti ni probleme Konzervativne partije. Njena legendarna pozicija natjerala je Kemi Badenoch da jučer ponudi obavezno pozivanje na njeno ime. Ali Badenoch je samo najnoviji konzervativni lider koji ne vidi ono što mu je pred očima – i partiji i zemlji. Tačer nije rješenje. U mnogim pogledima, ona je i dalje – problem.
