Mogu razumjeti da banke propadnu tokom rata. Nakon rata, vlade nude vrijednosne papire kao zamjenu za ušteđevinu, strpljivo čekajući da vlasnici računa preminu. S vremenom ti papiri gube vrijednost jer za njih više ništa nije moguće kupiti. Samo daleki rođaci povremeno pokreću sudske sporove.
Volim novac. Novac rješava mnoge moje probleme. Zbog njega sam se okrenuo sebi. Slušam samo jednostavnu muziku i čitam površne tekstove. Zar treba drugačije? Jutra sviću, noći padaju – svejedno je.
Prihvatio sam da se razgovori uvijek vode na nivou onog manje pametnog. Nisam pomislio na rat kada je muzika postala jednostavna, a tekstovi plitki. Nisam pomislio na rat ni kada su svi razgovori postali površni. U tome nema ničeg lošeg. Rat nam se ne može desiti. Dobrovoljno se prepuštam. Svoje vrijeme i trud dajem za mržnju. Zdravlje mijenjam za mržnju. Volim da mrzim. Mržnja je prirodna.
Nisam izdajica. Vežem se za ljude zbog rijeka, njiva, osvijetljenih puteva i ulica. Zbog jezika, fudbala i sličnih cifara na računima. Živim u Holandiji. Plaše me samo prazne baterije i kalorične pizze.
Nedavno su rekli da treba imati dovoljno gotovine kod kuće za dva dana. Mislili su na hranu. Poslušan sam vlastima, dovoljno je da su “moje”. Strpljivo sam čekao u redu pred bankomatom, razmišljajući koliko nas ima sličnih. Sutra ću čekati nešto drugo – novi poslovni softver, veće izdvajanje za zdravstvene troškove ili izmjenu računa za vodu. Ništa ne radim. Drugi rade za mene. Mogu bez prijatelja. Teško je bez neprijatelja. Sve će biti u redu, samo da imam koga mrziti.
Zabrinut sam jer ne razumijem kako banka može postupati moralno. Navikao sam da grupe štediša svoja prava traže pred međunarodnim sudom u Salzburgu. Lakše mi je prihvatiti da banka iz nekog razloga izaziva paniku nego povjerovati da postoji stvarna prijetnja.
