Kada je Kneset 23. jula 2025. održao simbolično glasanje kojim je potvrdio izraelsko “pravo” na Judeju i Samariju (nazivi koje izraelske vlasti koriste za okupiranu Zapadnu obalu), u uvodniku smo upozorili da je proces aneksije već u toku – sprovođen tiho, kroz birokratske promjene. Od tada su se procesi koje smo tada istakli samo intenzivirali: ministar finansija Becalel Smotrič (istaknuti predstavnik pokreta naseljenika) dodatno je učvrstio svoj uticaj nad Civilnom upravom – izraelskim tijelom koje upravlja civilnim životom na Zapadnoj obali, a koje je ranije, barem formalno, djelovalo pod vojnim zakonima. Ovo reformisano tijelo, sada podređeno izraelskim civilnim vlastima, aktivno podstiče izdavanje planerskih dozvola za ilegalna naselja.
U znakovitom pokazatelju kako se unutrašnje kontrole demontiraju, Izrael je prošlog mjeseca smijenio Tomera Carmija, dugogodišnjeg visokog službenika zaduženog za registraciju zemljišta u Zoni C (60 posto Zapadne obale pod punom izraelskom kontrolom od potpisivanja Sporazuma iz Osla), nakon sukoba sa Smotričevim saveznicima oko odobravanja spornih zemljišnih transakcija u svrhu širenja naselja. Carmijeva smjena naglašava kako se i sama birokratija okupacije preoblikuje radi ubrzanja aneksije.
Vladin dimni zastor
Deklaracija Kneseta od 23. jula, koju je nedavno ponovio i premijer Benjamin Netanjahu u obraćanju Generalnoj skupštini UN-a, predstavljena je domaćoj i međunarodnoj javnosti kao “početak aneksije” Zapadne obale. No istina je upravo suprotna: ova deklaracija nije početak, već dimna zavjesa osmišljena da prikrije činjenicu da je aneksija već izvršena – ne kroz ustavne drame, već kroz tihe, dosljedne i, naizgled, banalne birokratske postupke.
Predstava da je za dovršenje aneksije potrebna formalna deklaracija srž je te obmane. Ova pogrešna percepcija omogućava desničarskoj vladi da djeluje kao suverena vlast na Zapadnoj obali, a da pritom ne snosi međunarodne posljedice zbog kršenja osnovne zabrane aneksije propisane međunarodnim pravom. Istovremeno, opoziciji pruža priliku da “prigovara” aneksiji samo deklarativno, ili pak da optužuje vladajuću koaliciju da nije otišla dovoljno daleko – zavisno od političkog interesa.
Aneksija je strogo zabranjena međunarodnim pravom i nikada se ne smatra zakonitom.
U izraelskom javnom diskursu, koji obuhvata i desničare i centrističke političare, podrazumijeva se da aneksija zahtijeva službenu objavu – zakon ili javnu deklaraciju kojom se mijenja status teritorija. Čini se da i druge države dijele tu pretpostavku, što pokazuju nedavna upozorenja arapskih zemalja da Izrael ne smije anektirati Zapadnu obalu. No ta je pretpostavka pravno netačna. U stvarnosti, aneksija teritorije ne zahtijeva nikakvu deklaraciju niti zakonodavni čin.
Kako smo pokazali u nedavnom naučnom članku objavljenom u Oxford Journal of Legal Studies, da bi se prepoznalo da aneksija već traje, dovoljno je analizirati normativni okvir kojim država upravlja teritorijom, organizacionu strukturu i birokratski aparat, te simboličke oblike vršenja vlasti. Formalne deklaracije ili zakoni nisu nužni.
U savjetodavnom mišljenju iz jula 2024. godine, Međunarodni sud pravde usvojio je isti stav: aneksija ne zahtijeva službenu objavu. Sud je utvrdio da je Izrael već anektirao barem dijelove Zone C. Drugim riječima, neobjavljena aneksija sprovedena birokratskim putem – i dalje je aneksija. Pritom ne treba dodavati kvalifikatore poput “de facto”. Sama riječ aneksija ne zavisi od formalne objave. Važno je naglasiti da je aneksija, bez obzira na oblik, strogo zabranjena međunarodnim pravom i ne može se priznati kao valjana.
Kako birokratija tiho mijenja granice
Postupci izraelske vlade u protekle dvije godine doveli su do toga da je Izrael već dovršio aneksiju dijelova teritorija – bez službenog saopštenja ili zakona. To je učinjeno kroz sveobuhvatnu promjenu nadležnosti državnih tijela koja djeluju na okupiranim područjima, restrukturiranjem načina kontrole i preraspodjelom budžeta, čime je Zapadna obala pravno i administrativno integrisana u izraelski sistem – gotovo neprimjetno, ali suštinski.
Ako je do prije dvije godine Zapadna obala bila pod vojnom upravom, danas njome upravljaju izraelska civilna ministarstva. Civilna uprava sada je podređena Smotriču, koji obavlja dužnost drugog ministra u Ministarstvu odbrane. Ministarstva poput prometa, obrazovanja i poljoprivrede koriste vojsku samo kao podizvođača za projekte koji osiguravaju kontrolu nad Zonom C, pa čak i nad dijelovima Zone B.
Istovremeno, izvršene su i nove kadrovske postavke radi ubrzanja aneksije – poput imenovanja zamjenika šefa Civilne uprave ispred pokreta naseljenika, koji odgovara ministru a ne vojsci. Samostalni vojni pravni savjetnik lišen je nadležnosti u više oblasti, koje su prenesene na novo pravno odjeljenje u Ministarstvu odbrane pod direktnom političkom kontrolom. Razbijanjem lanca komandovanja, Smotrič je već napravio ključni korak ka aneksiji: prenio je vojnu nadležnost nad civilnim pitanjima sa komandanta Centralne komande IDF-a – vojnog zapovjednika Zapadne obale – na izraelske civilne vlasti.
Ova aneksija ne odvija se na naslovnicama novina, već u formulacijama administrativnih dokumenata, u prebacivanju budžetskih stavki, izmjenama urbanističkih planova, ubrzanju izdavanja dozvola, prenosu vlasništva nad zemljištem, razvoju infrastrukture naselja i njihovom uključivanju u izraelski pravni i infrastrukturni sistem. Sve ove mjere predstavljaju manifestaciju izraelskog suvereniteta nad okupiranim teritorijama.
Kršenje prava, urušavanje demokratije
U tom kontekstu postaje jasno da nedavna deklaracija Kneseta ne označava prekretnicu, već dio šire kampanje dezinformisanja. Ona političkom centru nudi udobnu naraciju – kao da je za aneksiju potrebna deklaracija – omogućavajući mu da nastavi poricati stvarnost, pretvarajući se da bez formalne objave nema ni aneksije. Još gore, time se amnestiraju pravni, administrativni i politički mehanizmi koji omogućavaju rutinsku provedbu aneksije.
Pored toga, institucionalni aparat osmišljen za kontrolu teritorija počiva na sistemskoj diskriminaciji – uskraćivanju građanskih prava palestinskim stanovnicima i sistematskoj nejednakosti u raspodjeli sredstava i resursa. Aneksija je, stoga, i demokratski problem: aneksija bez jednakih prava jeste aparthejd. Kada dvije populacije žive na istom prostoru, pod istom vlašću, ali pod različitim pravnim sistemima, s nejednakim pravima i bez ravnopravne političke zastupljenosti – to je režim strukturalne i sistemske diskriminacije. Poricanje te stvarnosti od strane izabranih zvaničnika koji odbijaju priznati da je aneksija već izvršena, doprinosi daljem kršenju prava i eroziji demokratskih vrijednosti na kojima bi izraelski politički sistem trebao počivati.
Štaviše, posljedice aneksije prelijevaju se i unutar tzv. Zelene linije (granične linije iz 1949. godine) i podrivaju same temelje države Izrael. Značajan porast nasilja nad Palestincima na Zapadnoj obali – te brojni napadi i paljevine koje provode grupe naseljenika, često uz prećutnu ili praktičnu podršku vojske – najavljuju prelazak iz aparthejda sa odvojenim zakonima u režim u kojem je vladavina prava potpuna fikcija. U takvom sistemu, izvršna vlast i njeni posrednici djeluju nekažnjeno, osim u rijetkim slučajevima kada neki službenik odbije poslušnost. Poricanje vladavine prava na okupiranim teritorijama vodi i ka njenom poricanju unutar same izraelske teritorije i svugdje gdje IDF djeluje.
Uklanjanje prepreka za aneksiju jedan je od ključnih ciljeva “pravosudne reforme” – niza inicijativa koje Netanjahu i njegova vlada provode radi slabljenja demokratskih ograničenja i nadzora u Izraelu. Vrijeme je da se prizna: taj cilj je već ostvaren. I, u samoodrživom krugu, sama aneksija omogućava dalje učvršćivanje tog pravosudnog udara.
