Svaki totalitarizam počinje s okupacijom istine. Sjetimo se Jozefa Goebbelsa i nacističke Njemačke. Čim je Hitler zasjeo na vlast 1933. godine, prvi korak bio je sjekira po medijima. Ukinuto je na stotine socijaldemokratskih i komunističkih listova, a tisuće novinara završile su u logorima samo zato što su bili Židovi ili „marksisti“ – što je tada bio rastezljiv pojam za svakoga tko misli svojom glavom. Propaganda je postala zrak koji se udiše. Ako niste imali radio kod kuće, sustav se pobrinuo da vas 6.000 javnih zvučnika na ulicama podsjeća što trebate misliti.
No, tu se postavlja pitanje koje je ključno i za naše današnje prilike na Balkanu: mogu li se ti ljudi uopće smatrati novinarima? Ako imamo “novinara” koji svjesno truje javni prostor, kleveta i crta mete na čelu neistomišljenicima, je li on novinar ili trovač? Ako kuhar u hranu koju vam poslužuje svjesno sipa otrov, prestaje li on biti kuhar i postaje li ubojica? U Srbiji smo devedesetih imali (i danas imamo) mašineriju koja nije služila informiranju, već pripremi za zločine. Julius Streicher, urednik Der Stürmera, osuđen je u Nürnbergu na smrt ne zato što je pisao loše tekstove, već zato što je svojom propagandom pripremio teren za holokaust. Njegova riječ bila je dio mehanizma ubijanja.
Kada sloboda umre, književnost često preuzima ulogu novinarstva. U Sovjetskom Savezu, istina o Gulagu nije dolazila iz novina, već iz onoga što zovemo samizdat i tamizdat. Aleksandr Solženjicin je svoj “Arhipelag Gulag” smatrao istraživačkim novinarstvom, a ne fikcijom. Varlam Šalamov je u svojim pričama s Kolime dokumentirao pakao u kojem se civilizacija topi za nekoliko tjedana, gdje čovjek od 300 grama kruha i pola litre vodene juhe postaje, kako on kaže, „mrcina“. Te knjige su bile jedini autentični izvori vijesti iz unutrašnjosti pakla, pisane na papirićima za cigarete koji su kružili od ruke do ruke u strahu od policijskog kucanja na vrata.
Posebno me fascinira slučaj Fride Vigdorove i suđenja Josifu Brodskom 1964. godine. U sustavu gdje su advokati bili produžena ruka tužiteljstva, ona je krišom zapisivala svaki sramotni dijalog. Kada ju je sutkinja pitala što to piše, ona je nastavila, a kad su joj oduzeli papir, rekonstruirala je suđenje po sjećanju. Taj novinarski gest hrabrosti – zabilježiti apsurd vlasti koja pjesnika optužuje za „društveni parazitizam“ jer nema pečat udruženja da je pjesnik – promijenio je sudbinu jednog čovjeka, ali i osvijetlio mrak jednog doba.
Danas se suočavamo s nečim što bih nazvao „bekstvom od slobode“. Mnogi ljudi, ne samo u Rusiji već i kod nas, osjećaju neku vrstu nostalgije za čvrstom rukom. Kao da im je naporno biti odgovoran, razmišljati i birati. Lakše je prepustiti se vođi, onom „ocu domaćinu“ koji će im reći što je istina. I dok mi danas kukamo zbog prijetnji na društvenim mrežama – koje jesu strašne i neprihvatljive – ne smijemo zaboraviti cijenu koju su plaćali oni prije nas, i koju danas plaćaju kolege u Rusiji ili Kini. Preko 500 novinara je trenutno u zatvorima diljem svijeta. To nije statistika, to je 500 sudbina koje odbijaju šutjeti.
Što nas pokreće da nastavimo? Zašto pisati u društvu koje negira patnju žrtava, koje slavi zločince i koje istinu tretira kao nepoželjni višak? Odgovor je u onome što je govorio moj prijatelj Predrag Lucić: istinski angažman nastaje iz vezanosti za tuđu patnju. Naša je obaveza posvjedočiti o toj patnji kako ona ne bi ostala bezimena. Novinarstvo ne smije biti neutralno u sukobu između krvnika i žrtve. Ne možete reći: „Jedan čovjek kaže da pada kiša, drugi kaže da ne pada, a istina je negdje u sredini“. Vaš posao je otvoriti prozor i vidjeti pada li kiša.
U svijetu koji se ponovno davi u autoritarnim tendencijama, novinarstvo ostaje onaj neposlušni svjedok. Možda nećemo srušiti diktature jednim tekstom, ali ćemo bar ostaviti trag da nismo svi pristali na laž. Jer istina, ma koliko je gazili, uvijek nađe način da procuri – bilo kroz knjigu pjesama, bilo kroz digitalni zapis, ili kroz sjećanje koje odbija izblijedjeti.
