No što ako Marko Perković laže? Koliko god to zvučalo nemoguće – jer teško je povjerovati da bi vjernik koji u devedeset minuta izgovori ime Boga češće nego televizijski komentator ime Luke Modrića tijekom utakmice hrvatske reprezentacije mogao lagati.
Kako je, međutim, naša civilizacija – osim na kršćanstvu – utemeljena i na grčkoj filozofiji, koja nam neprestano ubacuje crv sumnje, red je da ipak provjerimo iznesene tvrdnje.
Tomislav Tomašević u politički život ulazi kao vijećnik u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, u širokoj koaliciji u kojoj se nalazila i Radnička fronta Katarine Peović (koja tada još nije bila predsjednica stranke). Na parlamentarnim izborima Tomašević doista sudjeluje u širokoj koaliciji u kojoj ima i komunista. Međutim, odmah nakon ulaska platforme Možemo! u Hrvatski sabor vrlo brzo dolazi do raskida svake suradnje s Radničkom frontom, uz jasno i nedvosmisleno ograđivanje od bilo kakve veze s komunizmom.
Katarina Peović tada otvoreno poručuje: „SDP i Možemo! nisu ljevica.“
Dakle, ne samo da Možemo! i Tomašević nisu komunisti nego, prema mišljenju predsjednice komunističke stranke, nisu čak ni ljevica. Sam Tomašević više je puta javno izjavio da ga komunizam ne zanima i da to nije predmet njegova političkog promišljanja.
Komunistička ljevica – koja u Hrvatskoj ima manje simpatizera nego nogometni klub Lokomotiva – otvoreno prezire Tomaševića i platformu Možemo!.
Zaključak je, dakle, jasan: Marko Perković Thompson je slagao.
Jugoslaveni, stari, gdje ste?
Dobro, ako već nije komunist, možda je barem Jugoslaven. Portal Faktograf objavio je sveobuhvatnu analizu u kojoj je utvrđeno da ni Tomašević ni bilo tko iz Možemo! nikada nije afirmativno spominjao Jugoslaviju. U tom se političkom krugu Jugoslavija pojavljuje isključivo kao predmet ironije i šale na račun rijetkih redikula koji o njoj još ozbiljno govore.
Znači, Perković je i tu slagao.
Pa da vidimo što o grijehu laži kaže kršćanska tradicija.
Deveta zapovijed izričito zabranjuje laganje. „Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!“ (Izl 20,16)
„Ne lažite jedan drugome, jer ste svukli staroga čovjeka s njegovim djelima, a obukli novoga.“ (Kol 3,9–10)
„Lažne usne mrske su Gospodu, a tko istinu govori, mio mu je.“ (Izr 12,22)
„Tko govori laži, neće opstati pred mojim očima.“ (Ps 101,7)
„Vani ostaju… i tko god ljubi i čini laž.“ (Otk 22,15)
„Lažljiv svjedok ne ostaje bez kazne i tko širi laži, propada.“ (Izr 19,9)
Zašto Perković laže? Zato što ga Bog – barem onaj kršćanski – zapravo ne zanima. Njegovo skromno poznavanje svega, pa i religije, može se uzeti kao olakotna okolnost, za razliku od dijela crkvenih struktura koje svjesno izdaju Boga radi vlastitih nacionalističkih pozicija.
Perković kršćanstvo pretvara u kič: ono prestaje biti vjera i postaje dekor. Ne pitanje savjesti, nego scenografija.
Thompsonovo kršćanstvo je epsko. Ono dolazi u obliku refrena, zastava, ratnih metafora i kolektivnog transa. Bog je tu ratni saveznik, moralni pečat unaprijed udaren na sve što pjevač izgovori. Vjera nije put, nego dokaz pripadnosti. To je vjera bez Golgote, ali s vrhunskom rasvjetom.
Tomašević je zahtjevom da se Perković jasno odrekne ustaškog konteksta pozdrava „Za dom spremni“, odnosno da se u potpunosti distancira od ustaštva, pjevača doveo u nepovoljnu poziciju. Jedan od ključnih elemenata Perkovićeva javnog djelovanja upravo je dugogodišnje koketiranje s ustaštvom, što je dijelu njegove publike iznimno važno. Iako velik dio Perkovićeve publike čine i mladi koji se uz njegove pjesme oblikuju kroz navijačku kulturu, njegov mit ipak ostaje čvrsto vezan uz ustaški simbolički okvir.
Gradonačelnik Tomašević osigurao je svu infrastrukturu za veliki Perkovićev koncertni spektakl na Hipodromu. Međutim, radikalna desnica taj je koncert doživjela kao vlastiti trijumf, nakon čega je započelo političko i društveno divljanje. Minimalno što je Tomašević, kao najprepoznatljivije lice progresivne Hrvatske, mogao učiniti bilo je inzistirati na jasnom distanciranju od ustaštva.
Thompsonov obračun s Tomaševićem — koji je na granici poziva na linč legalno izabranog gradonačelnika — u biti je rasipanje svih političkih dobitaka koje je radikalna desnica ostvarila koncertom na Hipodromu. Na Tomaševićevoj strani sada stoji gotovo cijeli pristojni Zagreb, koji bi u referendumskoj atmosferi bez problema dosegnuo potporu od 65 posto.
Više nisu važne zelene pretjeranosti, biciklističke staze ili zatvorene ulice. Ovdje je riječ o pokušaju stvaranja Zagreba kakav ne pamtimo i kakav ne želimo pamtiti.
Ljetni pobjednik Thompson postao je zimski gubitnik.
Tomašević je dobio dodatni politički kapital za velike reforme.
A odgovor Boysima i Thompsonu doći će s novog Maksimira — stadiona koji će biti jedan od najljepših u Europi.
„Kaj ćemo sad?“
