Na samoj granici s Bosnom i Hercegovinom, na seizmički aktivnom području, u krškom terenu čije podzemne vode direktno hrane rijeku Unu, planira se odlaganje radioaktivnog otpada. Ne u nenaseljenoj zoni, ne u geološki stabilnom području, nego svega nekoliko stotina metara od kuća, škola, voćnjaka i izvora pitke vode od kojih zavisi više od 250.000 ljudi u slivu Une. To nije greška u procjeni. To je politički izbor.
Jer nuklearni otpad se nikada ne smješta tamo gdje je otpor snažan i institucionalno zaštićen. On se gura prema periferiji – geografskoj, političkoj i simboličkoj. U ovom slučaju, ta periferija je Bosna i Hercegovina. Država koja se i dalje tretira kao tampon-zona, kao prostor u koji se mogu izvoziti rizici i opasnosti koje niko ne želi blizu vlastitih centara moći.
Ekološki rizik Trgovske gore je višestruk i dugoročan. Riječ je o trusnom području, o kršu u kojem se kontaminacija širi nevidljivo i nezaustavljivo, o vodama koje ne poznaju granice. Svaki ozbiljan stručnjak zna da je zagađenje krških sistema gotovo nemoguće sanirati. Jednom kada se dogodi, posljedice su trajne, a cijenu plaćaju generacije koje nisu učestvovale u donošenju odluke.
Posebno zabrinjava činjenica da Hrvatska do danas nije završila studiju utjecaja ovog projekta na okoliš. Nema javno prezentirane, međunarodno verificirane analize. Nema učešća Bosne i Hercegovine u istraživanjima iako se radi o klasičnom prekograničnom ekološkom riziku koji, prema međunarodnim konvencijama, zahtijeva upravo to – saradnju, transparentnost i saglasnost. Uprkos tome, radovi su već započeli. Uklanjaju se objekti, priprema se teren, obrađuje se zemlja… Politika svršenog čina je u punom zamahu.
Sve to dolazi iz države članice Evropske unije, zajednice koja se deklarativno poziva na zelene politike, održivi razvoj i zaštitu okoliša. Trgovska gora, međutim, razotkriva evropske dvostruke standarde. Jer da je riječ o lokaciji uz granicu neke od „unutrašnjih“ članica EU, ovakav projekt ne bi preživio ni prvu fazu. Ali uz Bosnu i Hercegovinu – može. I prolazi.
To ima svoje ime: ekološki kolonijalizam. Prljavi i opasni tereti guraju se prema slabijima, prema onima za koje se pretpostavlja da nemaju dovoljno političke snage da se efikasno odbrane. Nuklearni otpad tako postaje sredstvo geopolitičke nejednakosti, a granica s Bosnom i Hercegovinom – prostor dozvoljenog rizika.
Zato je Trgovska gora mnogo više od ekološkog problema. Ona je politički test za Bosnu i Hercegovinu. Test sposobnosti države da zaštiti svoje građane, svoje prirodne resurse i svoje pravo na budućnost. Ovo nije pitanje jednog entiteta, jedne stranke ili jednog ministarstva. Ovo je pitanje elementarne državne odgovornosti.
Bosna i Hercegovina mora prestati sa sporim, defanzivnim i protokolarnim reakcijama. Ovaj slučaj mora biti internacionaliziran – jasno, odlučno i pravno. Pred institucijama Evropske unije, Evropskim parlamentom, međunarodnim sudovima, UN-ovim tijelima za zaštitu okoliša i ljudskih prava. Pravo na čistu vodu, zdrav život i sigurnu okolinu nije politički zahtjev – to je osnovno ljudsko pravo.
Rijeka Una nije samo prirodni resurs. Ona je identitet, kultura i život. Njena zaštita je pitanje dostojanstva jedne zemlje. Ako dozvolimo da se uz Unu odlaže radioaktivni otpad, pristali smo na to da Bosna i Hercegovina bude prostor bez pune vrijednosti, bez glasa i bez garancije za vlastitu budućnost.
Ovo nije antihrvatski stav. Ovo je stav odgovornosti. Prijateljstvo među državama ne gradi se tako što se opasnost prebacuje preko granice. Gradi se poštovanjem, dijalogom i zajedničkom brigom za život.
Trgovska gora nije samo tačka na mapi. Ona je poruka.
A na takvu poruku Bosna i Hercegovina mora odgovoriti jasno, glasno i međunarodno.
Jer šutnja danas znači kontaminaciju sutra.
