foto: DW
Bijele trake: Početak tišine koja je prethodila pucnju
Dana 31. maja 1992. godine, vlasti bosanskih Srba naredile su da nesrpsko stanovništvo u Prijedoru označi svoje kuće bijelim čaršafima, a na rukave stavi bijele trake. Bio je to jasan signal početka isključivanja, dehumanizacije, a potom i masovnih zločina. Taj čin, simbolički i doslovni, postao je prepoznatljivo obilježje predgenocidne politike, koja će svoj krvavi vrhunac dostići u julu 1995. godine u Srebrenici.
Srebrenica: Trideset godina boli i nepravde
Od 11. do 16. jula 1995. godine, više od 8.372 bošnjačka muškarca i dječaka ubijeno je u srebreničkoj enklavi – pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodni sud pravde (MSP) ovaj zločin su pravosnažno okarakterisali kao genocid. Ipak, i nakon tri decenije, pravda je djelimična, a poricanje zločina sve glasnije.
Političke strukture u entitetu Republika Srpska sistematski negiraju genocid. U školskim programima tog entiteta ne postoji nijedan red o Srebrenici. Spomenici se ruše, a osuđeni ratni zločinci dočekuju se kao heroji. Uprkos svemu, majke Srebrenice, aktivisti, preživjeli i brojni saveznici nastavljaju borbu za istinu i dostojanstvo.
Dijaspora ne zaboravlja: Geteborg kao primjer kulture otpora
U švedskom Geteborgu, od 30. maja do 1. juna 2025. godine, održana je trodnevna manifestacija pod nazivom „30 godina poslije“, u organizaciji bosanskohercegovačkih udruženja i aktivista iz dijaspore, uz podršku NBV-a (Nykterhetsrörelsens Bildningsverksamhet). Manifestacija je okupila stručnjake, svjedoke, umjetnike i građane, s ciljem očuvanja sjećanja i edukacije mladih. Otvorio ju je ambasador Bosne i Hercegovine u Švedskoj, gospodin Bojan Šošić.
Program manifestacije bio je izuzetno bogat i raznolik:
-
Multimedijalna izložba dr. Adisa Fejzića i prof. Hariza Halilovića,
-
Predavanje dr. Hasana Nuhanovića, svjedoka i aktiviste koji je izgubio porodicu u Srebrenici,
-
Izložba fotografija pod nazivom „Kad je vrijeme stalo“,
-
Izložba likovnih radova Mensura Beslagića pod nazivom „1992“,
-
Interaktivni okrugli sto s učešćem Satka Mujagića, Sakiba Kenjara, Nijaza Mujkanovića, Mensura Beslagića i dr. Fejzića, uz moderaciju Mehmeda Meše Pargana,
-
Projekcija filma Avde Huseinovića „Daleko je Tuzla“,
-
Umjetnički performans Zaleđeni grad, koji je emotivno dočarao patnju, ali i snagu preživjelih.
Geteborg je tih dana postao prostor dostojanstvenog sjećanja, dijaloga i učenja. Osim edukativnog karaktera, manifestacija je nosila snažnu poruku solidarnosti: da sjećanje na zločin nije teret samo žrtava genocida i rata, već i dužnost svakog slobodnog čovjeka. Mi živimo da bismo mogli pričati o njihovim patnjama i torturi koju su prošli.
Sjećanje kao čin odbrane od revizije historijskih činjenica
U vremenu porasta revizionizma i normalizacije fašističkih narativa, kultura sjećanja postaje sredstvo odbrane društva od zaborava i ponavljanja historijski dokazanih zločina. Odbijanje da se zaboravi i oprosti bez istine – čin je hrabrosti. Bijele trake, masovne grobnice, tužne kolone i neisplakane majke nisu samo prošlost – one su i danas prisutne u našem društvenom i moralnom pejzažu.
Manifestacije poput ove u Švedskoj dokazuju da se sjećanje ne može izbrisati granicama ni vremenom. Bosanskohercegovačka dijaspora često ima veću slobodu da progovori, ali i veću odgovornost da ne dopusti da nova generacija odraste u tišini.
Kultura sjećanja je naš vid otpora
Organizatori su naglasili važnost kontinuiranog podsjećanja na zločine anad civilnim stanovništvom tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao i ključnu ulogu dijaspore u njegovanju kulture sjećanja i edukaciji novih generacija.
„Sjećanje nije samo pogled unazad, već odgovornost prema budućnosti. Srebrenica i Prijedor su opomene koje ne smiju utihnuti – ni u Bosni, ni u dijaspori“, poručeno je sa manifestacije.
U Geteborgu, ti su glasovi bili glasni, jasni i dostojanstveni.
Događaj je realizovan uz podršku lokalnih švedskih partnera, bosanskohercegovačkih udruženja i aktivista, a prisustvovao mu je veliki broj građana iz cijele Švedske, uključujući i predstavnike kulturnih i obrazovnih institucija.
