Foto: etto.ba / X.com
Turska je uputila protestnu notu Ministarstvu vanjskih poslova BiH, tvrdeći da predstava „promovira propagandu terorističke organizacije FETO“, te je zatražila njeno otkazivanje. Predstava tematizira događaje iz 2018. godine, kada je šest turskih nastavnika ilegalno deportovano s Kosova, što je izazvalo međunarodnu osudu zbog ozbiljnog kršenja ljudskih prava. No, umjesto dijaloga i argumenta, Ankara bira diplomatsku silu i cenzuru.
Pitanje koje se prirodno postavlja jeste – na osnovu čega jedna strana država polaže pravo da uređuje kulturni život u nezavisnoj i suverenoj zemlji? I još važnije – zašto domaće institucije, uključujući Ministarstvo vanjskih poslova BiH, nisu odmah i jasno stale u odbranu umjetničke slobode? Izostanak čvrste reakcije bh. vlasti ostavlja prostor za interpretaciju da su ovakvi pritisci mogući, čak i efikasni.
U tom kontekstu, odluka Narodnog pozorišta Sarajevo da ne odustane od izvođenja predstave, uprkos pritiscima, zaslužuje snažnu podršku i poštovanje. Posebno se ističe direktor Narodnog pozorišta, Dino Mustafić, koji je još jednom pokazao da se kultura brani hrabrošću, integritetom i principijelnošću. Mustafić, jedan od najznačajnijih teatarskih i javnih intelektualaca u regiji, nije poklekao pred političkom ucjenom. Njegova odlučna poruka da umjetnost ne smije biti taoc diplomacije, poslala je jasnu poruku – Sarajevo još uvijek zna stati u odbranu slobodne misli.
Mustafićev doprinos u odbrani kulturne autonomije BiH ide mnogo dalje od ovog konkretnog slučaja. Kroz decenije svog rada, on je gradio pozorište kao prostor otpora, dijaloga i društvene savjesti. Njegova uloga u očuvanju digniteta Narodnog pozorišta u ovim izazovnim vremenima ključna je ne samo za kulturnu scenu, već i za širu borbu za demokratske vrijednosti.
Predstava o kojoj je riječ rezultat je saradnje između kosovske Qendra Multimedia, turskog kolektiva Gerçek Tiyatrosu i američko-srpske produkcije My Balkans. Samim tim, riječ je o međunarodnom umjetničkom projektu koji promišlja autoritarizam, moć, izgon i političko nasilje kroz formu teatra. Pokušaj da se to predstavi kao „teroristička propaganda“ nije ništa drugo nego zamjena teza i stara metoda zastrašivanja – ako se baviš neugodnim temama, automatski si „neprijatelj države“.
Još alarmantniji je način na koji ambasada tumači simboliku predstave – fotografije maski koje prikazuju likove Erdoğana i lidera FETO-a tumače se kao „propaganda protiv turskog predsjednika“. Međutim, u svakom slobodnom društvu politička karikatura, satira i ironija su legitimne forme izražavanja. Ako predsjednik jedne zemlje ne može biti predmet umjetničke kritike, onda ne govorimo o demokratiji, već o kultu ličnosti.
Šira slika ukazuje na sve veću dominaciju tzv. „diplomatskog kolonijalizma“, gdje pojedine države koriste svoju ekonomsku, političku i kulturnu prisutnost da utiču na unutrašnja pitanja drugih zemalja. U slučaju BiH, gdje turski uticaj ima dugu historiju – od politike do obrazovanja – ovaj pokušaj zabrane je samo logičan nastavak šireg trenda. No, činjenica da se sada pokušava cenzurisati umjetnost pokazuje koliko je taj trend postao opasan.
Na kraju, ovo nije priča samo o jednoj predstavi u Sarajevu. Ovo je ogledalo našeg odnosa prema slobodi, prema kulturi, prema sopstvenom dostojanstvu. I ako ne budemo branili prostor umjetnosti kao prostor istine i hrabrosti, onda ćemo dopustiti da nam svijet oblikuju upravo oni koji se boje svake rečenice koju ne mogu kontrolisati.
