Ukrajini prijeti bolan rastanak od Donbasa

Mnogi Ukrajinci oduvijek su imali ambivalentan odnos prema najistočnijem dijelu zemlje. Uprkos tome, oni činjenicu da Rusija ondje nastavlja napredovati vide kao katastrofalan gubitak.

Foto: Oleg Petrasiuk/Oružane snage Ukrajine/Reuters

Tako brzo kao posljednjih mjeseci ruska armija nije napredovala od početka rata. Invazori okupiraju u Donbasu selo za selom – juriš kojem se iscrpljene ukrajinske jedinice ne mogu adekvatno suprotstaviti. Kada su u proljeće izgubili utvrđeni grad Avdijivka morali su se povući za više desetina kilometara. Od pada Vuhledara sada front puca i na jugoistoku.

Međutim zbog toga Donbas nije sasvim izgubljen za Ukrajinu: Tvrđave kao Pokrovsk, Kramatorsk i Slovjansk se drže. Da bi ih osvojili morale bi također teško oslabljene ruske snage prikupiti rezerve u potpuno drugoj veličini. Ali teško da će Ukrajincima ostati više od djelića ovog stepskog krajolika bogatog resursima. Vojna situacija ih prisiljava da se oproste od najvećeg dijela Donbasa, malo voljenog regiona sa kojim ih veže krajnje ambivalentan odnos.

Industrijsko srce imperije

Značaj Donbasa prelazio je uvijek granice Ukrajine. Ovdje je započeo industrijski razvoj jednog cijelog svjetskog regiona kada su u dolini rijeke Donjeck otkrivene ogromne zalihe uglja. U drugoj polovini 19. stoljeća preduzetnici su otvarali prve rudnike. Iz toga je u ruskom carstvu nastao niz željezara, gradova i luka za izvoz. Bez Donbasa je moderno gospodarstvo bilo nezamislivo.

Nakon propasti carstva i revolucije iz 1917. ponovo je započela borba oko mineralnih bogatstava. Nijemci, Ukrajinci, komunisti i pristalice starog poretka su međusobno ratovali. U Drugom svjetskom ratu Donbas je bio glavni cilj Hitlerovog ubistvenog ekspanzionizma.

Ova krvava istorija je osnova za teške odnose Ukrajinaca ka svome najistočnijem dijelu. Uvijek je stanovništvo plaćalo cijenu za planove tirana na istoku i na zapadu. Čak kad u tridesetim godinama nije bilo rata Staljin je dopustio da četiri miliona Ukrajinaca umre od gladi. Trebali su mu prihodi od izvoza žitarica da bi što brže razvio tešku industriju u Donbasu. Ukrajinske seljake gledao je kao neprijatelje i nepotrebnu prepreku na putu u sovjetsku modernu.

Kultura ove moderne koncentrisala se u industrijskim gradovima kao Donjeck a tamo se govorilo ruski. Ukrajinski se u kasnijem Sovjetskom savezu zadržao na selu gdje je pritisak na asimilaciju bio manji. To do danas utiče na nacionalnu mitologiju: Ona je označena selom i svjesna tradicije. Većina ljudi u Donbasu je sa tim mogla malo šta započeti.

Rat sa Rusijom

Ipak, 1991. godine samo je nešto manje ljudi glasalo za ukrajinsku neovisnost nego u ostatku zemlje – preko 80%. Oni su bili nezadovoljni zbog gospodarskog pada u kasnom Sovjetskom savezu. Zapušteni rudnici uglja postali su simbol bankrota SSSR-a. Međutim ni nova ukrajinska država nije mogla riješiti probleme Donbasa. Umjesto toga ovdje je stvorena posebno korumpirana elita koja je u sivoj zoni između istoka i zapada pravila dobre poslove.

S Viktorom Janukovićem stupila je početkom 2000-ih na nacionalnu pozornicu politička figura koja je zastupala ove mafijaške mreže kao ni jedna druga. S moćnim oligarsima iz sirovinske branše i bliskim odnosima s Moskovom za leđima Januković je težio na državni vrh. Kada je on 2004. kroz manipulisane izbore došao na poziciju predsjednika, to je vodilo do narandžaste revolucije. Godine 2013. njegova odluka da odustane od približavanja EU izazvala je Maidan. Za većinu Ukrajinaca orijentisanih prema Zapadu on je postao figura mržnje, a Donbas simbol retrogradne sovjetske nostalgije.

Istočna Ukrajina je skupo platila pokušaj da se odvoji od Rusije. Moskva je zauzela Krim i oduzela dijelove Donbasa uz pomoć lokalnih separatista koje su naoružali. Uskoro su Rusi poslali vlastite vojnike i tenkove i Ukrajinci su se morali povući – iz Luhanska, Debalceve i Donjecka.

Pisac Serhij Žadan je u u svome romanu “Internat” dramatično oslikao zamagljene frontove i strah ljudi od neizvjesnosti. On je također opisao kako mnogi ljudi u Donbasu čekaju i posmatraju koja strana pobjeđuje prije nego što se za jednu od njih odluče. I ova karakteristika može se objasniti istorijskim iskustvom.

Da bi spriječio vojni kolaps, Kijev je morao 2015. u sporazumu iz Minska de facto priznati kontrolu Rusije nad zauzetim oblastima. Nakon toga obje strane su se ušančile u Donbasu i gradile odbrambene linije s važnim gradovima kao tvrđavama.

Jedinstvo je stavljeno na probu

Vrijeme čekanja za stanovništvo je prošlo. Neki su se iznenada našli pod ruskom okupacijom, stotine hiljada je moralo bježati – na istok ili na zapad. U centralnoj i zapadnoj Ukrajini svi protjerani nisu bili dobrodošli. Predrasude o nekulturnosti došljaka iz Donbasa, za koje se često pretpostavlja da su latentno prijateljski raspoloženi prema Rusiji, traju i danas.

Uprkos tome i Moskva je 2022. morala shvatiti da se Donbas, koji kontroliše Ukrajina, promijenio. Sada ovdje malo ko čeka na to da postane dio “ruskog svijeta”. Armija pruža ogorčeni otpor invazoru. Bore se i mnogi muškarci iz Donbasa, koji doduše govore ruski ali svoju budućnost vide u Ukrajini. Šok izazvan ruskim napadom stvorio je iznenađujuće jedinstvo Ukrajinaca. Odbrambena borba izravnala je regionalne i jezičke razlike.

Međutim dužina rata, porazi na frontu i troškovi odbrambene borbe za svaku pojedinu porodicu stavljaju ukrajinsko jedinstvo sada ponovo na probu. Neka od starih nezadovoljstava ponovno izbijaju u Donbasu. Ko govori s pripadnicima vojske, čuje sve veću frustraciju o navodnoj pasivnosti stanovništva. Oni se opet ljute jer ih vojnici ne štite od ruskih bombi – možda ih čak čine metom kada gradovi postanu vojni kampovi.

Dalje zapadno mnogi Ukrajinci rat nakon neuspjelog ruskog napada na Kijev vide kao problem u Donbasu, oblasti koji pripada Ukrajini, ali je duhovno ostalo strano. Razlika je između relativnog mira u zaleđu i ruiniranih gradova u Donbasu ogromna. Mourir pour le Donbass? (“Umrijeti za Donbas?”) Na ovo pitanje sve češće s “ne” odgovaraju oni Ukrajinci koji se još ne bore u armiji.

Čak i ubijeđeni patrioti u razgovorima priznaju da nisu više sigurni da li je ogroman danak u krvi bio opravdan. Ipak, za rastanak s Donbasom većina nije spremna. Prema anketi Internacionalnog kijevskog instituta za sociologiju početkom novembra 58% ispitanih odbilo je teritorijalne ustupke čak i kad bi to omogućilo prestanak rata.

Rastuća spremnost odustati od Donbasa

Istovremeno se od 2022. utrostručio na 32% broj onih koji bi ustupili oblasti ako bi time Ukrajina sačuvala nezavisnost i dobila mir. Ako bi se pritom radilo samo o Donbasu, onda bi u svim dijelovima zemlje izuzev centralne Ukrajine tijesna većina bila spremna da prihvati gubitak.

Sve lošija vojna situacija povećava sklonost Ukrajinaca da se mentalno pomire s onim što vide kao neizbježno. Donbas bi im ipak bio gorak gubitak, tim više što moraju sumnjati da bi to Putinu bilo dovoljno. Ruski predsjednik želi uništiti ukrajinsku naciju, a sa Donbasom bi pala najvažnija odbrambena linija na istoku. Njen bi gubitak napravio Ukrajinu samo još ranjivijom.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

nzz.ch

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Ivo Mijnssen

Ivo Mijnssen

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Na dan druge inauguracije Donalda Trampa, u Odesi je veći deo popodneva na snazi bila uzbuna za vazdušni napad. Ljudi su gledali svoja posla. Na...
Standardno tumačenje rusko-ukrajinskog rata kaže da je to „sudar kultura“ zapadnog liberalizma i tradicionalnog ruskog autoritarizma. Evo u čemu je obmana: ne samo da nije...
Ako krešendo beogradskih demonstracija ne bude opći, zajednički zahtjev za povijesnim odustajajem Beograda od Bosne i Hercegovine, s jasnim i razgovjetnim retoričkim figurama koje nam...
Trumpov Friedens-Deal predviđa podjelu Ukrajine – historija pokazuje da planovi ove vrste završavaju u nasilju i haosu...