Možda je najdeprimirajuća pojava sve izraženija mržnja prema „drugom“. U zemlji za zemljom politički lideri sve češće dehumaniziraju migrante i izbjeglice, predstavljajući ljude koji bježe od siromaštva, progona i rata kao smrtnu prijetnju.
Takva retorika priziva u sjećanje pjesmu W. H. Audena Refugee Blues. Napisana uoči Drugog svjetskog rata – u razdoblju kada su izbjeglice na sličan način optuživane za ekonomsku nesigurnost i društveni pad – pjesma prikazuje govornika na javnom skupu koji upozorava: „Ako ih pustimo unutra, ukrast će nam naš svakodnevni hljeb.“
Uspon ksenofobnog populizma ne događa se u vakuumu. On je barem djelimično potaknut dubokim strukturnim pomakom koji društveni naučnici često previđaju, polazeći od pretpostavke o neizbježnosti nacionalne države.
Kao što je odbacivanje ropstva i rasne supremacije bilo ključno za izgradnju pravednijeg svijeta, tako bi se i odricanje od oholosti nacionalizma moglo pokazati nužnim.
Lako je zaboraviti da je nacionalna država relativno nova ideja, nastala u vrijeme kada su putovanja bila spora i ograničena. Tada je imalo smisla zamišljati svijet kao skup zajednica, od kojih je svaka odgovorna za dobrobit vlastitih članova. Učinkovito upravljanje tim jedinicama zahtijevalo je njegovanje zajedničkog identiteta, a nacionalizam je nastao kako bi popunio tu ulogu.
Međutim, globalizacija sve snažnije opterećuje taj poredak, jer slobodnije kretanje robe, novca, informacija i ljudi – zajedno s digitalnom revolucijom – omogućava firmama, radnicima i potrošačima da se povezuju preko granica. Paradoksalno, upravo ta krhkost pothranjuje sadašnji val hiper-nacionalizma, koji predstavlja pozadinski pokušaj oživljavanja modela koji je svijet prerastao.
To smo već vidjeli. Tvrdnje o rasnoj nadmoći nekada su se smatrale normalnima, dok danas izazivaju široko gađenje. Iako je još uvijek uobičajeno da ljudi proglašavaju vlastite zemlje najvećima na svijetu, tvrdnje o nacionalnoj primarnosti s vremenom će zvučati jednako grubo i neodbranjivo.
Obrisi ove promjene bili su vidljivi još prije nekoliko decenija. U knjizi The Twilight of Sovereignty iz 1992. godine, bivši predsjednik Citigroupa Walter Wriston predvidio je da će nacionalne vlade postepeno gubiti na značaju. Naša kolektivna sudbina, primijetio je, sve više zavisi od onih koji „povezuju planet telekomunikacijama i računarima“ te od bankara koji premještaju kapital preko „nove globalne elektronske infrastrukture“.
Kao što je odbacivanje ropstva i rasne supremacije bilo ključno za izgradnju pravednijeg svijeta, tako bi i napuštanje oholosti nacionalizma moglo biti jednako važno. Ovo stanovište središnje je u djelu pokojnog filozofa Johna Rawlsa, koji je tvrdio da se pravedno društvo mora osmisliti iza „vela neznanja“, ostavljajući po strani slučajnosti rođenja poput etničke pripadnosti, spola i nacionalnosti, koje bi inače oblikovale moralne prosudbe.
No, čak i ako prihvatimo moralni argument u prilog univerzalizmu i prepoznamo koliko je globalna ekonomija duboko isprepletena, ostaje pitanje: je li svijet bez granica uopće izvodiv?
Moralni argument za univerzalizam nije isključiva domena akademskih filozofa. Indijski pjesnik Rabindranath Tagore, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1913. godine, ustrajno je zamišljao svijet bez granica. U eseju iz 1917. tvrdio je da, iako nacionalna država ostaje praktična nužnost, konačno moramo težiti danu u kojem će naš primarni identitet biti jednostavno – ljudski. Prvi premijer Indije, Jawaharlal Nehru, prepoznajući snagu te vizije, zapisao je da je „nacionalizam sužavajuće vjerovanje“ te pripisao Tagoreu заслугу za poticanje sunarodnjaka da odbace njegove intelektualne okove.
Ipak, čak i ako prihvatimo moralni slučaj za univerzalizam i shvatimo koliko je globalna ekonomija međusobno povezana, pitanje ostaje: je li svijet bez granica moguć? Uostalom, nacionalizam je često pružao snažan poticaj za napor i izvrsnost, pomažući tako rast i inovacije.
U tom kontekstu, grčki stoički filozof Hrizip iz Sola nudi korisnu perspektivu. Pišući u trećem stoljeću prije nove ere, Hrizip je živio život legendarne jednostavnosti i često se koristio takmičarskim sportovima kao metaforom za moralni život. Kako to opisuje američki filozof Tad Brennan, Hrizip je zagovarao etiku „bez gurkanja“, prema kojoj se takmičari trebaju truditi da pobijede, ali isključivo u okviru pravila igre. Pod takvim uvjetima, konkurencija može koegzistirati s prijateljstvom, saradnjom i zajedničkim ciljem.
Naravno, istinski svijet bez granica ostaje daleki san. Za sada, ono što možemo učiniti jeste jačati postojeće nadnacionalne organizacije, uključujući Ujedinjene nacije, institucije Bretton Woodsa i Međunarodni krivični sud. U trenutku kada nacionalizam ponovo potkopava temelje međunarodne saradnje, njihova otpornost od presudne je važnosti.
Kako nova godina počinje, moramo njegovati težnje ka svijetu u kojem niko nije tretiran kao „drugi“, i u kojem se izbjeglice i migranti ne dehumaniziraju kao oni koji nam kradu hljeb. Univerzalizam je san – ali ne i nemoguć.
