Foto: Jovan Nikolaidis
Plavkasti odsjaj njene kože u polumraku sobe pokrivali su drhtavi odbljesci neona izvana. U zrak je odlijetala moja prošlost, čuvala je dragana svu nesigurnost moju svojom voljom da me ima. Nemir mog bića rasprskavao se po zidovima sobe u nebrojeno leptira strasti. Onda je draga upornim gibanjem tijela uvlačila u se svaku traku moje podsvijesti. Bio sam njen, robujući zagrljaju. I ona moja ljubavna prisnost, zastava voljna predaji. Liječio je medikus dubinu njenog izvora, srkut sa te medne udoline me spasavao. Zalijetao sam se u njenu iskrenost i bio vrtuljak njene blagosti. Njen feud i zakoni, priroda njene nenametljive vladavine, zakletva bez obećanja i odanost bez provjere, spram očaja i haosa u koje je tonula sarajevska budućnost. Jedino su njeni horizonti davali smisla mom boravku u Sarajevu, ponavljam to sebi nebrojeno puta. Govorio sam joj:
„Vidiš li kako se svi žale? Lamentiraju nad svojom sudbinom, u prošlost se zalijeću, u svoje bunare zabluda uskaču, srčano a sa mržnjom u duši. Sve manje govore o svojim ranijim radnim sposobnostima, sleđeni od otrova koji su im ubrizgali. Njihova snaga volje nije krenula u otkrivanje istine, ona tabana ka dojenju zabluda. Pseće bjesnilo siplje iz njihovih defektnih intima, skinuli su s lanca razarački gen, ukrotili volju dobrote koja je mutirala u obijest. Osluhni šta danas govori svijet evropski i atlantski, od našeg konfuziona udaljen čitave svjetlosne godine, i vidjećeš kojom se rutom brod balkanski upućuje, na koju zlu plovidbu kormilo obrće. Civilizaciji je ovdje sve gore, a rušiteljima sve bolje. Usred jačanja površnog zajedništva mi postajemo sve usamljeniji. Naprednom smo svijetu nelagoda. Naše komešanje dokaz je naše pustinjske budućnosti. A kod takve usamljenosti sred gomile našem sleđenom duhu sve što nije takav kolektiv, urota je i mržnja. Ostavljeni smo nas dvoje jer se ne mirimo, ne svrstavamo, ne ubrajamo, ne deklarišemo. Samo bi naša srca i duše naše htjeli da živimo jedno s drugim a ne jedno pored drugoga, ali to nam ne da ova mreža opredjeljenja, ova nužnost obaveznog smjera.“
Ona me prstima dodiruje po čelu, mazna je i smijulji se. Zaneseno se igra po mom tijelu, ispisuje poljupcima meandre na mojim leđima. Ona jedva čujno šapće neke stihove koje tek slutim, nešto pjevuši Glorijin krajolik koji sve manje uočavam jer sam sada ja uznemiren.
„Određuje li civilizaciju – nacija? Da li se moja autentičnost prihvata time što sam uporan u dokazivanju da me se etnos ne tiče? Jer je on moj svakako i bez deklaracije. Ja bih da nađem mnoštvo u mogućnosti izbora, ne u obavezi opredjeljenja. Biti Srbin, šta to znači pred imperativom biti Čovjek? Je li nečije muslimanstvo sigurna i jedina potvrda njegove ljudskosti? Zašto se katoličanstvu ne učimo od Augustina? Jesam li autentičan i dokaziv kao biće ako samo na svom maternjem jeziku komuniciram? Kakvu prednost imam sa svojim maternjim ne znajući druge jezike kad pređem pragove svog doma, ograđa svog imanja, napustim prašinu svojih zaselaka? Islam će biti namet ako ga, pored sveg znanja i vještine u komunikaciji, budemo isticali sred drugih odlika svoga bića. Šta mi znači da sam musliman dok sam šetač na Menhetnu; tamo sam samo biće koje hoda među ostalima. Jer i oni su samo šetači, ne protestanti ili katolici.
Moj identitet svakako određuje i činjenica da jesam Montenegrin, ali to se podrazumijeva, i ja ne bih da to ističem svugdje i svima. Ja, draga moja, postajem nelagoda jer sam zaboravio da je moj personalitet dijete bez roditelja. Moj vjerski kodeks vrijedan je samo ako ga šapućem u svojoj unutarnjoj molitvi, ostalih se moje službovanje vjeri kao ni mom narodu ne tiče, podrazumljivo je kao neotuđiva intima, malo kada kao legitimitet. Većina svijeta, Glorija, brkaju mnoge prioritete i od njih prave agresiju. U docnjenju smo nas dvoje, mi trčimo prebrzo i krivom stazom, koja nas vodi u provaliju. Nas dvoje, ovakvi kakvi smo, ostajemo sami, ljubavi moja!“
(iz novele-eseja „JEL’ SARAJ’VO ĐE JE NEGDAR BILO“)
