Ali u nekim kulturama utorak se smatra nesretnim danom, šapće mi internet. Naprimjer, u Španiji se utorak 13. često doživljava kao ekvivalent petka 13. u anglosaksonskim zemljama. Isto tako, u grčkoj tradiciji utorak se ponekad smatra zloslutnim zbog starih praznovjerja. Pokladni utorak nije svima proklet dan. Naprotiv! To je značajan praznik u hrišćanskom kalendaru. Njegovo ime doslovno znači masni utorak, a sinonim je za festivale, povorke, maskirane zabave i velike gozbe u mnogim zemljama, posebno u Francuskoj (naprimjer u Nici) i u Sjedinjenim Državama (New Orleansu).
Budući da ga ne volim, pronašla sam trenutak da se bavim uspomenama. Moji roditelji nisu marili za stvari koje će ostati iza njih, ko će se njima baviti i ko će šta učiniti nakon njihovog odlaska. Nikad to nisu ni spominjali, za razliku od moji drugih roditelja, Baje i Jože. Moji otac i majka imali su sreću da se razbole. Naravno, riječ je o „sreći“, a ne o sretnim danima. Tako su mogli sve ostaviti kako je i bilo.
Ja sam pospremila dosta toga nakon njih. Ali ne sve. Trebala bih se riješiti ostatka prije vlastitog kraja. Ali kad ću naći taj trenutak? Jedan jako dug trenutak?
Kao što rekoh: ne volim utorak, neću izlaziti i posvetit ću se uspomenama.
Na mom pariškom stolu leže sveske koje sam donijela iz Sarajeva i koje već dugo čekaju da budu pročitane. Otvaram jednu. To je bilježnica moje majke. U njoj njene filozofske priče. Cijela sveska je ispunjena tekstovima napisanim njenim nervoznim rukopisom, a povrh svega – olovkom. Slova su sitna, vrlo blijeda, počinju nestajati.
Moja majka je cijelog svoga života samo čitala knjige, osobito filozofska djela. Može se reći da nije radila ništa drugo. Ili jedva tek ponešto. Također je zapisivala svoje dojmove u sveske. Njeni omiljeni autori bili su Dostojevski i Baudelaire. Ali posljednjih godina života čitala je i Valéryja.
Da imam sekretaricu, zamolila bih je da sve to prekuca. Ali to nije moj slučaj.
Tu pronalazim i neke kratke priče. Evo jedne anegdote koju je zapisala na našem jeziku.
Ključ od kredenca
Voltaire je imao u službi jednog dobrog dječaka, vjernog i odanog, ali koji je u svakoj prilici nastojao što više pojednostaviti svoj posao.
“Joseph“, pozvao ga je jednog dana pisac, „donesi mi cipele.”
Joseph mu ih brzo donese. Voltaire odmah primijeti da na njima još uvijek ima tragova jučerašnjeg izlaska.
“Zaboravio si ih očistiti jutros”, reče Voltaire svom slugi.
“Ne, gospodine“, odvrati on. „Ali ulice su pune blata, i za dva sata vaše cipele biće isto tako prljave kao i sada.”
Voltaire se nasmiješi i obu cipele bez riječi. Tek što je prešao prag kuće, kad Joseph potrča za njim.
“Gospodine, gospodine!“, vikao je. „A ključ?”
“Ključ?”
“Ključ od kredenca, da doručkujem.”
“Da doručkuješ? A zašto to, prijatelju? Za dva sata bićeš opet isto tako gladan kao i sada.”
Joseph shvati lekciju i od tog je dana brižljivo glačao cipele svoga gospodara.
Mnoge stranice te sveske moje majke precrtane su crvenom bojom. Zašto? Sve njezine priče pune su mudrosti, nalik ovoj o “Ključu od kredenca”. Podsjećaju me na filozofske basne koje je izdao Albin Michel, i duhovite i pune moralnih pouka, baš poput bajki. Sjećam se one o škorpiji i žabi.
Škorpija je molila žabu da je prenese na svojim leđima preko rijeke. Žaba je rekla da nije luda, jer zna da će je škorpija ugristi i da će umrijeti. “Onda ću i ja umrijeti, zašto bih to uradila?” Najzad, žaba je pristala, ali dok su prelazili rijeku, škorpija ju je ujela. “Vidiš da si me prevarila!”, povika žaba. “Izvini, niko ne može pobjeći od svoje naravi”, odgovori škorpija i obje potonuše.
U drugoj teci, jednako staroj kao što je i ova, ispisanoj također rukom moje majke dok je bila vrlo mlada, ali istim takvim „ispisanim rukopisom“, kako mi kažemo, ali i nervoznim, nalazim ove bilješke:
Čovjek je obična trska. Ali trska koja misli. I najmanja kap vode dovoljna je da ga slomi. Ipak, čak i kada bi ga cijeli svemir uništio, on bi i dalje bio uzvišeniji od onoga koji ga uništava, jer posjeduje svijest. Svemir o tome ne zna ništa. Naše dostojanstvo, dakle, leži u našoj svijesti, i moralnosti. Odnosno, u našoj sposobnosti razmišljanja. U našim mislima. Zato se moramo uzdizati, a ne…
Naravno, zabilježila je ovdje Pascalove riječi iako to ne kaže. Jer Blaise Pascal je to rekao u svojim Mislima (Pensées): Čovjek je samo trska, najslabija u prirodi, ali on je trska koja misli.
Osim ove slavne metafore, Pascal je tvrdio i to da naše srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje. Ovim je naglašavao da naše emocije, intuicije i strasti često izmiču čistoj racionalnoj analizi. To se mojoj majci dopadalo.
Moja majka je, dakle, obožavala Pascala.
Princip morala je misliti ispravno, zapisala je malo dalje, a zatim i ovo: Veličina čovjeka je i u njegovoj duši. U njegovoj sposobnosti da osjeća. Da saosjeća. Ali… biti bijedan? I biti svjestan toga. Je li to moguće? Misao – to je najvažnije kod čovjeka. Kako je velika po svojoj prirodi, a kako niska u svojim slabostima.
A mašta ? To je dominantna osobina čovjeka. Budući da je mašta stvorila čovjeka, ona njime i upravlja, govorio je Baudelaire. Dok je Hegel smatrao da u tami mašta radi jače nego na svjetlosti.
Ko zna čije su sve to bile misli koje je moja majka, još vrlo mlada, zapisivala ne navodeći izvore. Čak je napisala da je mašta oko duše. Da vidi daleko. Dalje od pogleda.
Prisjećam se da je Einstein rekao da je mašta važnija od znanja. Dok je za Hugoa mašta bila inteligencija u erekciji.
Po svemu sudeći, ipak misao treba da hrani riječi, a riječi da odjenu misli.
Zatim dolaze nečitki redovi, na kraju prekriženi.
Na stolu leži i moja vlastita „teka s domaćim zadaćama“. Još sam u osnovnoj školi, imam sedam ili osam godina. Većina tih zadaća posvećena je Andrićevoj priči „Aska i vuk“ i „Ježevoj kućici“. I danas još uvijek znam napamet nekoliko stihova iz te Ćopićeve knjige. „Kućice moja, slobodice moja!“ Nezaboravna filozofija!
Slijedi sastav „Čemu služe tvornice?“ Mali propagandni komunistički tekst. O našim tvornicama! I našem prosperitetu! Zašto ne? U vrlo kratkom vremenu Tito je uspio izgraditi izvanrednu državu. U usporedbi s našim današnjim „demokratima“ to je bilo nešto fantastično. „Demokrati“ nisu sposobni izgraditi ni stotinjak kilometara autoceste do mora za trideset godina otkako su na vlasti.
Evo jedne od mojih pričica, koja se također nalazi u toj požutjeloj svesci:
Na ulicama je vladala tišina. Radnje su bile zatvorene, nijeme. Vidio bi se tek poneki prolaznik sa skijama na ramenu. Ili otac kako brižno umotava svoje dijete na sankama.
Prislonio sam nos i usne na izlog jedne od tih radnji i, iz dosade, brojao poljupce.
Odjednom se trgnuh. Pomislih na školu. Oh ne, zakasnio sam!
Potrčah, zadihan. A onda, odjednom, pred vratima škole se sjetih: Nedjelja. Slobodan sam cijeli dan!
Je li ovo stvarno bila moja pričica?
Nedaleko od tih bilježnica nalazi se i dnevnik moga oca. Njegove prve stranice opisuju njegovo djetinjstvo. Pisao je o tome kako se igrao na ulici, kako je hodao po užetu zategnutom između dva električna stuba, ili dva drveta u njihovoj bašti. Pisao je i o tome kako nije volio svoga oca, visokog službenika u austrougarskoj administraciji. Moj bivši student N. F. rekao mi je da je negdje pročitao da je taj moj djed bio čovjek koji je najbrže brojao dukate u Carstvu.
Po povratku s posla, otac moga oca, moj djed, dakle, koga nikad nisam upoznala, tjerao je svoga sina jedinca da ide da mu kupuje rakiju u obližnjoj krčmi. Uz to je dovodio kući i „Švabice“, a moja nana im je morala služiti poput kakve sluškinje. Dok je ona sama pripadala uglednoj sarajevskoj begovskoj i aginskoj obitelji, vlasnicima velikog imanja izvan grada. Njen otac je usto posjedovao i brojne dućane na Čaršiji. Ni ona nije voljela oca mog oca, svog muža. Koji je umro inače vrlo mlad. Imao je manje od četrdeset godina.
Nanina noćna mora bio je taj čovjek – nesumnjivo despot. Alkohol ga je takvim činio. Inače, kad nije pio, bio je dobar, pisao je moj otac u svom dnevniku. Dobrodušan, nježan, obrazovan, velikodušan.
Već sam negdje u svojim knjigama zabilježila slične utiske o svom ocu. Ali neke se uspomene ne brišu, one se usađuju u pamćenje kao nevidljivi ožiljci. Možda je neumorno pisati o njima uzaludan pokušaj da ih se oslobodimo. Ja im se vraćam svojim perom, makar bila optužena za autoplagijat. Ili za „reciklažu“, ako se moderno izrazimo.
Moja nana je jednom povjerila nekoj od svojih pet sestara (koje su sve bile školovane, što je u to doba bilo rijetkost za djevojke): Usnula sam noćas strašan san. Sanjala sam da je moj muž oživio. Kakva mora.
Do kraja svog života, ta žena, inače vrlo vedre naravi, ostala je traumirana. U svom mužu nije vidjela ništa osim njegove mračne strane. I, ponajviše, alkohol.
Zato moj otac nikada nije popio ni kap vina, čak ni kada bi bio u društvu svojih francuskih prijatelja i kolega za koje je „riba bez pića otrov“.
Tražim njegovu svesku s dnevnikom. Ponovno sam je negdje zagubila. Opet ću provesti sate tražeći je. I nervirati se.
Alkohol! Kakva podvala, kakva iluzija!
Više sam dobio od alkohola nego što mi je on oduzeo!, uzviknuo je jedan od najvećih ljubitelja viskija, Churchill. I dodao: Kad sam bio mlađi, imao sam pravilo da nikada ne pijem žestoka pića prije ručka. Sada mi je pravilo da ne pijem prije doručka.
Sjetila sam se Wildea, koji je, na kraju svog života, nakon što je ponovo stekao slobodu i živio u bijednom hotelu – a koji je danas postao luksuzni Hôtel – prešao na katoličanstvo. Bilo je to 1900. godine. Tradicija je nalagala da se odrasloj osobi koja konvertira ponudi čaša šampanjca. Tad je, navodno, Oscar Wilde uzviknuo: Umirem kao što sam i živio – iznad svojih mogućnosti.
Njegove posljednje riječi bile su, kako se priča, uvijek pune duha, kao i obično. On i tapete tog hotela vodili su dvoboj na život i smrt: „Jedno od nas dvoje mora otići.“
Govorim to, pišem sve i ovaj put bez ikakve namjere, onako kako me „vodi svijest“, tok svijesti (kad je mogao J. Joyce, mogu i ja). Jedina mi je namjera da zaboravim utorak.
Uostalom, dok sam čitala stare sveske i bilješke, ili se prisjećala očevog dnevnika, sjećala sam se i mog omiljenog Wildea. Pisac nikada ne želi ništa dokazati.
Ne postoji moralna ili nemoralna knjiga. Knjige su ili dobro ili loše napisane. To je sve… Nijedan umjetnik ne želi ništa dokazivati. Svaka umjetnost je potpuno beskorisna. Ima tu i koketerije, i kod Wildea i kod Tolstoja. Ni on, kao ni mnogi od nas ne bismo mogli bez toga.
Dok tražim očev dnevnik, koji sam, ipak, stavila „na sigurno mjesto“, utorak nestaje. Gubi se u tami.
Izlazim do parka Georgesa Brassensa. Zatvoren je, kao i obično, pri zalasku sunca. Ispred parka se nalazi jedan vrlo mali trg, nazvan po Romainu Garyju. Dakle, ovaj pisac je bio mnogo manje važan od pjevača i pjesnika Brassensa? Meni nije.
Kod kuće ću opet gledati vijesti i hipokritske francuske medije, koji će žustro kritikovati Putina, a ni riječi osude upućene Netanjahuu. Govorit će nam o zagrijavanju planete, o tome da prestanemo voziti kola, ali neće ni spomenuti da je Netanjahu poslao 60 miliona CO2 u atmosferu američkim bombama od kojih je svaka teška po jednu tonu. To je više nego sve zemlje na svijetu godišnje. Zašto im je Netanjahu toliko prionuo za srce? To jest američko „predgrađe“, ali zar i Evrope? Njihova vojna baza? Nemoguće da se tolike godine kaju zbog svog zločina, koji sad također prave Izraelu, čineći mu medvjeđu uslugu. Govore protiv antisemitizma a oni ga ponovo rasplamsavaju svojim licemjerjem.
Reći ću zbogom ovom utorku. Jednom od mnogih.
