Foto: slobodanarodu.ba
Jučer smo imali priliku pročitati na desetine članaka i izjava nekih poznanika o najnovijem slučaju femicida u Bosni i Hercegovini. Žrtva nije bila samo žena, nego i njen trinaestogodišnji sin, koji je skupa s njom nađen mrtav u stanu u Kalesiji. Osumnjičeni do sada nije prijavljivan za nasilje u porodici, a trenutno je u bijegu i nije poznato da li je naoružan.
Prisustvo nasilja u jednom društvu skoro uvijek implicira na postojanje nakaradnih vrijednosti koje se s vremenom usvajaju i između ostalog dobijaju svoj oblik u ubistvima, materijalizmu i oskudici empatije. Kako bismo bolje adresirali i utvrdili porijeklo ovih vrijednosti, potrebno je uvidjeti početak njihovog formiranja, čije datiranje u našoj zemlji možemo pratiti još od devedesete godine. Ovaj period u modernoj historiji Bosne i Hercegovine bio je prekretnica u svim njenim društvenim makro- i mikrosegmentima, a kao nužnost se nameće razumijevanje tranzicijskog šoka kroz koji su prošle generacije rođene i odrasle u bivšoj državi. Pored ostalog, ovakav šok podrazumijevao je normaliziranje korupcije, nasilja, tromosti javnih institucija, kao i postepenu zamjenu kulturno-zabavnog programa u jeftini kič, čije je postojanje isključivo bilo materijalne prirode.
S druge strane, generacije odrasle u vrijednostima koje su iznikle iz cijelog poslijeratnog haosa prihvatile su ih kao normative i kao dijelove realnosti i načina srastanja u Bosni i Hercegovini. Treba napomenuti da u ovih trideset godina od kraja rata naša država nikada nije napravila nikakav plan djelovanja ni prikaz gdje ustvari želimo biti u nekoj doglednoj budućnosti po bilo kojem pitanju. Država koju iznenade vremenske nepogode femicid kao takav i ne može tretirati na pravilan način jer očigledno pada na osnovnim testovima.
Šta se dešava s društvima koja ne posjeduju ličnu viziju budućnosti? Takvo društvo samim tim i ne zna šta želi postići niti kuda ide, te je kao takvo osuđeno da se pusti ad hoc raspletu događaja. Za takva društva i iznenadne okolnosti na mikronivou imaju moć da poremete društveno funkcioniranje do određene granice. Uzimajući u obzir takvu situaciju, neminovno je da podređene kategorije ljudi osjete na svojoj koži posljedice izostanka pravovremene reakcije kao posljedice izostanka plana.
Femicid nije samo pokazatelj smrtnosti žena, nego on predstavlja manifestirani odraz posljedice neplaniranja svega o čemu je trebalo misliti.
Uvertira u femicid je normaliziranje nasilja i otupljenost na njegovu pojavu kako od građana tako i od policije i ostalih nadležnih organa. Njegovo prisustvo u medijima, sadržajima influencera, kao i u muzici koju vam slušaju djeca na velikom odmoru samo su znak normalnosti u nasilju.
„Nasilje je normalizirano do te mjere da ga primjećujemo tek onda kada se dogode najeklatantniji oblici, poput femicida. Tužno i tragično“, ističe Zilka Spahić Šiljak.
Nasilje kao bitan faktor u pojavi femicida je nešto na čemu je potrebno raditi na svim nivoima, što je spomenula i profesorica Spahić Šiljak u nastavku našeg razgovora:
„Potrebno je djelovati multisektorski, a to znači unapređivati pravne i institucionalne mehanizme prevencije i zaštite, a onda isto tako ugraditi u obrazovne programe i politike nultu stopu tolerancije prema rodno zasnovanim vidovima nasilja. Važno je isto tako koristiti medije, jer oni i oblikuju društvene norme i stavove, ali i ih perpetuiraju. Također je bitno ekonomski osnaživati žene jer su one u BiH ovisne o muškarcima i vrlo malo imovine imaju na svom imenu, tako da i kada žele izaći iz nasilne zajednice nemaju gdje.“
Multisektorski pristup rješavanju ovih problema u određenom periodu bi mogao riješiti dobar dio problema femicida i svega onoga što se veže uz njega. Pitanje je samo koliko je nešto ovakvo realno očekivati ako imamo na umu bosanskohercegovačku društvenu realnost.
Tužilaštvo kao glavni stub pravne države je potkupljivo, a ako je tužilaštvo moguće kupiti onda običnog policajca dobijete gratis!? Više od polovine političkih stranaka pred izbore ne posjeduje nikakav plan i program, a za svaki problem unutar države treba nam jednostavno mnogo vremena kako bismo utvrdili čija je to nadležnost kako bismo tek onda mogli djelovati.
Rješavanje problema femicida zahtijeva uključenost svih institucija i nivoa vlasti, ali koliko je to realno očekivati u ovakvom bućkurišu od države. S druge strane, ako nije realno zahtijevati normalno funkcioniranje države, šta onda jeste realno?
