„Dok sam ja načelnik policije, rata između Srba i Hrvata ovdje neće biti!“ Ovu najplemenitiju rečenicu dobrote od osamostaljenja do danas, dakle najživotniju rečenicu u posljednjih trideset godina, izgovorit će Josip Reihl-Kir (1955. – 1991.) u lipnju ‘91. godine, nepunih mjesec dana prije negoli će biti ubijen iz zasjede 1. srpnja. Ta rečenica i čuveni govor Vlade Gotovca pred komandom JNA u Zagrebu iz kolovoza jesu one rečenice po kojima pamtimo i prepoznajemo to vrijeme, jer su izrečene misli prožete mirotvorstvom, ljubavlju i brigom za čovjeka. Sadržaj humanosti tih rečenica zapisat će ih u vječnost.
Nažalost, oni koji su u tom vremenu najviše govorili nisu ostavili poruke mira, ljubavi i suživota. Njihovi su govori bili drugačije intonirani.
Josip Reihl-Kir je najveći heroj Domovinskog rata jer je, poput Apostola mira, dijalogom, razgovorom i toplinom svojih riječi hladio usijane glave, odgovarao ih od oružja slaveći mir nasuprot ratu.
„Dok sam ja načelnik policije, rata između Srba i Hrvata ovdje neće biti!“, govorio je Josip Reihl-Kir spuštajući se i odlazeći kao kakav nestvarni junak iz davno zaboravljenog filma među pobunjene i zavedene, rukama šireći svoj sako i dajući tako do znanja – nemam oružja, dolazim kao mirotvorac da zajedno čuvamo i gradimo mir!
I Srbi i Hrvati su mu vjerovali, a Kir je svojim mirotvorstvom sklanjao barikade te otvarao put razgovoru i dijalogu, znajući da je bolje i sto godina razgovarati nego jedan dan ratovati!
Mirotvorstvo Josipa Reihl-Kira nailazilo je na odobravanje naroda, ali i na otvorena suprotstavljanja koja su sezala i do samih vrhova vlasti.
Neupitna je istina da je zlo rata pokrenuto Miloševićevom agresijom. Ali naša javnost i pravosudna tijela bi se morala jasnije odrediti i o provokacijama pobornika rata s hrvatske strane, o čemu u svojoj knjizi Istina mora izaći van progovara prvi ministar policije Josip
Boljkovac.
„Tijekom druge polovice svibnja, te lipnja i srpnja, uhićeno je i mučki ubijeno nekoliko srpskih civila, čija su tijela bačena u Dunav.“ Za te zločine sumnjiči se izgrađena paralelna linija zapovijedanja koja je preko Glavaša i Merčepa dopirala do ministra Gojka Šuška. Gotovo je nevjerojatno da ministar jedne države, poput Gojka Šuška, pod okriljem noći dođe do prvih kuća Borova Sela te ih ambrustima udari gađati. Na taj su način potpirivani sukobi, njihovi vinovnici bi odlazili ostavljajući susjedima da broje leševe.
Naravno da je zagovornicima i pristašama ratnog ludila smetao mirotvorac Josip Reihl-Kir. Bio im je trn u oku i prepreka na njihovom putu. Kir je izvrgnut stalnim prijetnjama, a zbog zalaganja za mir i sam će postati metom. Josip Reihl-Kir je fizički ugrožen. U pitanju je njegov život.
Mirotvorstvo te ‘91. nije bilo na cijeni. Dani su mu bili odbrojani. Četiri dana prije egzekucije, 27. lipnja, Josip Reihl-Kir posjetit će iznenada ministra Boljkovca u Zagrebu.
„Osuđen sam na smrt“, ponovit će više puta, „osuđen sam na smrt, ministre.“
„Pokušavao sam ga smiriti“, napisat će Josip Boljkovac, „no uporno je tvrdio isto, spominjući svoje učestale sukobe s Branimirom Glavašem i ostalim pripadnicima tzv. desne linije.“
Dogovoreno je da dođe u Zagreb te da u ponedjeljak, 1. srpnja, preuzme novu dužnost u ministarstvu. No, Josip Reihl-Kir, vođen porivom istinskog mirotvorca, čovjeka koji
nagonski traga za mirom, zanemarujući vlastitu sigurnost u želji da pomogne drugima, odlazi u Tenju smirivati uzavrele strasti. Pokazat će se da je to bila posljednja mirovna misija na koju je, kao i uvijek, išao nenaoružan i bez pancirnog prsluka.
Na povratku iz Tenje, tog tužnog i prokletog 1. srpnja, Josip Reihl-Kir, najveći mirotvorac kojeg je Hrvatska imala, bit će ubijen na kontrolnom punktu, iz zasjede. Banda ga je izrešetala. Ubojicu mirotvorca Kira visoki hrvatski dužnosnik prevozi do granice, koju on mirno prelazi a da ga nitko ništa ne pita, bez iskaza nadležnim istražnim tijelima, te tako ubojica napušta Hrvatsku i odlazi u Australiju.
„S dijelom svojih suradnika razmatrao sam mogućnost da uhitimo Šuška, Glavaša i druge za koje smo sumnjali da su upleteni u ubojstvo. Netko je to dojavio Tuđmanu, koji je noću sazvao sjednicu Vrhovnog državnog vijeća na kojoj sam smijenjen“, napisat će Boljkovac.
Na taj je način sklonjen, već sutradan, 2. srpnja, prvi ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske Josip Boljkovac. Vrata rasplamsavanja rata sada su širom otvorena. Ubojstvo Josipa Reihl-Kira poraz je pravne države, a politička pozadina ubojstva nikada nije istražena. To je poraz slobode, mirotvorstva i ljudskosti. U našoj stvarnosti danas Kir gotovo da i nije prisutan. U društvu koje njeguje kult rata, nema mjesta za mirotvorca. Ako budućnost naše zajednice, naše djece i generacija koje dolaze želimo graditi i na pravdi zasnivati, to se mora mijenjati.
Josip Reihl-Kir se dao za sve nas i zato niti mi niti Hrvatska nikada ne smijemo zaboraviti čovjeka Mira Josipa Reihl-Kira.