Stvar s glumcima u nekim vidovima trajanja ili pamćenja nalik je na situacije koje se čine i s pjesnicima. I jedni i drugi, uvijek voljom nekih inih, svrstavaju se u prvi, drugi, treći ili koji već ešalon – o, kako to gordo zvuči! – ali je nepobitno da se takva rangiranja gotovo spontano uspostavljaju. Puno je dobrih pjesnika unutar jezika neke književnosti, ali ne dospiju svi ti dobri u antologije. O čitankama i lektiri u hijerarhiji obrazovnih institucija da i ne govorimo.
A onda opet, kako god okreneš, selektivnost pri antologiziranju i unaprijed i naknadno eklatantno je – subjektivna. Polje subjektivnosti nije široko poput obzorja, ali je svejedno – u determinaciji nijansi – prostrano poput Maratona. Jedan će izbornik naginjati na jednu stranu, dok će drugi vlastite preferencije usmjeravati na drugu bandu, ne nužno suprotnu. Poput ruže vjetrova, u svim smjerovima, raspoređeni su i ukusi književnih kritičara ili teoretičara, koji imaju bilo poriv bilo poziv za prosijavanje određenog tipa poezije ili pjesništva nastalog u zahvaćenom temporalnom odsječku; no, rečeno je, kakvi god kriteriji da se zauzmu, kakva god teorija ili “škola” da je bila individualna alma mater selektoru na zadatku, buduća antologija nužno će imati neki nepopravljivo defektni oblik nedovršenosti, i nesavršenosti, već zbog toga što je takav posao naoko bezgrešan samo iz prirodnog i neosuđujućeg razloga – subjektivnosti.
S glumcima je isto, ili slično: s tim da se u ovom ogledu, baš kao u pravnom dokumentu, i ono glumac i ono pjesnik podjednako odnosi na oba spola, ne čineći ni distancu ni diferencu uvjetovanu rodnom pripadnošću. Glumci, dakle, kao i pjesnici nerijetko prolaze zajedničkim putem. Svaki lirik očekuje da je njegovo pjevanje za antologije; svaki aktor uvjeren je da je baš on predestiniran za glavne uloge. Rijetki su oni smjerni pojedinci s obiju obala zanata, koji su svjesni svojih artističkih dometa ili specijalističkih navlastitosti u kojima su kadri dati najviše ili sve.
Rade Marković, čija je 15. obljetnica preminuća 10. rujna 2025. glasom njemaka mutavo prošla mimo nas, bio je od onih glumaca koji je točno znao gdje je njegovo mjesto u rasteru castinga. Nije se gurao u prve redove kojima pripadaju glavne role, možda i zato što je svaki redatelj znao da će svaka tobožnja glavna rola biti unekoliko uspjelija ukoliko je, postrance, osjenča potpora Rade Markovića.
Ovaj nenametljivi, po gesti i koraku galantni građanski i gospodski glumac, rodio se 14. listopada 1921. u Beogradu. Šetuckao se po stazama svojih talenata tražeći pravi put kojim će doći do cilja na kojem će skrasiti svoju profesiju i karijeru. Isprva je upisao Tehnički fakultet, pa je prešao na Filozofski, sve u Beogradu, eda bi se na koncu ipak opredijelio za glumu. Kako to već biva, osjetivši poziv pridružio se amaterskim ansamblima, te je na Kolarčevom univerzitetu, tijekom pokusa, upoznao i djevojku Oliveru Đorđević, koja će mu postati suprugom, a s kojom će – danas također proslavljenom srpskom glumicom iz trajne riznice najvećih, Oliverom Marković – dobiti sina, jednog od najznačajnijih i jugoslavenskih i srpskih redatelja – Gorana Markovića.
Marković je već na početku igranja osvojio u Puli Zlatnu arenu za sporednu ulogu kapetana Kraljevske vojske u filmu “Šolaja” Vojislava Nanovića. U ta će doba redom nizati nastupe u vijencu domaće kinematografije, ali će nekako najbolje ostarjeti njegov miner iz “Diverzanata” Hajrudina Šibe Krvavca
Imao je dosta turbulencija na letovima života, o kojima je govorio i u intervjuima, što je rezultiralo s čak tri braka. Radetova romansa s glumicom Nedom Arnerić, mlađom i od sina mu, posebna je već po sebi. A sa zadnjom suprugom Lidijom Jambrešić, iz gradića Klanjec u Hrvatskom zagorju na granici sa Slovenijom, dobio je i svoje drugo dijete, kćerku Lenku Marković. Otuda i Zabok u njegovoj smrtovnici, jerbo je preminuo u tamošnjoj bolnici nakon što mu je pozlilo, boraveći dobar dio vremena sa suprugom u Hrvatskoj.
I na kazališnim daskama i na filmskom setu Rade Marković realizirao je impresivan broj uloga, čija se ukupna znamenka u taksonomiji bibliografije kreće iznad brojke 200. Već na početku igranja osvojio je u Puli Zlatnu arenu za sporednu ulogu kapetana Kraljevske vojske u filmu “Šolaja” (1955.) Vojislava Nanovića. U ta će doba redom nizati nastupe u vijencu domaće kinematografije, ali će nekako najbolje ostarjeti njegov miner iz “Diverzanata” (1967.) Hajrudina Šibe Krvavca. Taj lik nekako kao da je nalio fundamente brojnih karaktera koji će ga kasnije pratiti na listi osobne filmografije.
Svećenički miran i liječnički staložen, Rade Marković burdižat će iz uloge u ulogu: gotovo nikad ne uskačući u dres napadača, ali vazda bivajući veznjakom koji će nabacivati ključne lopte za postizanje estetskih zgoditaka. Takav će biti i u dva filma snimljena sukcesivno, “Klopka za generala” (1971.) Miomira Stamenkovića i, napose, u Šibinom kapolavoru “Valter brani Sarajevo” (1972.).
U prvom ga ne vidimo puno, premda tumači naoko glavni lik, osobu četničkog vojvode Draže Mihajlovića, a u drugom on je mirni zanatlija sa sarajevske Baščaršije, sadžija ilitiga urar, u pravom smislu rodoljub – da ne uzmem pod prst riječ domoljub, čiju čestitost i ljepotu izgnali su iz semantičkog polja trgovci najtanjim ljudskim sentimentima – koji se na kraju i žrtvuje za ideju i za dom: pa neka mu je i filmska kći postradala iz istih uvjerenja u patriotski aktivističkom ilegalstvu na ispravnoj strani i etičnosti i povijesti.
U prvom spomenutom filmu Rade je glavni protagonist priče, čiča Draža, kojega OZNA hvata preko “ubačenog elementa” liječnika (Bekim Fehmiu), dok je za atraktivnost naracije u prvi plan ugurana također stvarna četnička hulja, zloglasni koljač Nikola Kalabić “Ras” (Ljuba Tadić), koji prevladava filmom kao most što nosi glavninu konstituenti fabule. U “Valteru” je Marković odigrao nekoliko komornih scena koje korespondiraju s kazališnim intimizmom, baš u svojoj radnji u čaršiji, gdje se također vidi, u malo riječi, raskoš glumstva kao zdenac s vrutkom bistre emocije.
Pozvat će ga i Veljko Bulajić u “Kozaru” (1962.) i Stipe Delić u “Sutjesku” (1973.), a onakvim, popovski smirenim i doktorski staloženim bit će ovaj u svakoj svojoj grimasi rafinirani umjetnik i u svim trima sinovljevim filmovima na startu njegove režiserske epopeje: “Nacionalna klasa” (1979.), “Majstori, majstori” (1980.) i “Variola vera” (1982.). Ondje je podjednako bit uvjerljiv u naoko subalternim pojavljivanjima: bilo da je to strogi školski pedagog, bilo da je govora o kukavičkom i sebičnom šefu odjela u bolnici. Kao predani interpret iskazat će se i u ulozi Djeda u popularnoj dječjoj seriji “Jelenko” (1980.), kad je, iako je rola nevelikog daha, zadavao točan ritam dinamici obiteljskih odnosa, krećući se u rasponima od blagog i darežljivoga nonota do strogog i opraštanju nesklonog dide.
Rade Marković bio je posebnim nekim blagoslovljenjem doveden do u stanje čiste ekspresivne spontanosti i gole prirodne neposrednosti. Bez vike i galame, bez trke i probijanja, kroz cijelu je karijeru prošao nižući defilirung postvarenih personaliteta u galeriji oživotvorenih likova od kojih su mnogi trajniji od klesadure u kamenu ili odljeva u bronci.
Spletom posve disparatnih životnih okolnosti – i izazova, kako bismo danas to rekli – gospodin glumac Marković nije se odvajao od gospodina Radeta kao takvog, od “uloge” oca i muža, što je i imalo za posljedak da je u jednom od svojih najupečatljivijih profesionalnih ostvarenja, u filmu “Sabirni centar”, stvorenom po dramskom tekstu Dušana Kovačevića, dočekao i doživio da mu Olivera Marković ponovno postane žena, gdje ih je umjetničkim procesom u prilici “uloge” redatelja, a ne roditelja, nanovo filmski vjenčao vlastiti im sin Goran Marković. Moglo bi se možda reći kako je ovo bio jedincati film u kojemu je ovaj fini meštar baš nosio pravu glavnu ulogu.
Rade je, rečeno je, preminuo 10. rujna 2010. u Zaboku, Olivera će preminuti ni deset mjeseci nakon njega, u Beogradu, 2. srpnja 2011. Divnim grljenjem sudbine, koja ih je ljupkim lijepkom roditeljstva bila vezala zarana u njihovim mladenačkim životima, preko fikcije od filmske priče njihova sina, najposlije su dospjeli do u istu grobnicu u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu, gdje, posredstvom sjećanja sviju nas, i dandanas prebivaju i žive.
