21. augusta 2026. godine navršit će se ravno 85 godina od kad je tzv. Nezavisna Država Hrvatska 1941. u Jasenovcu otvorila nacistički koncentracijski logor. To znači da Sabor i Vlada imaju i više nego dovoljno vremena za pripremu svečane proslave na najvišoj razini. Ako je Thompson stigao organizirati ustaški dernek, hoću reći koncert, za pola milijuna ljudi u nepuna četiri mjeseca, onda najviša državna tijela u deset mjeseci, uz organizaciju proslave, stignu donijeti i zakon o službenoj upotrebi pozdrava „Za dom spremni” te osigurati interniranje u „radni logor/majstorsku radionicu” svakoga tko mu se usprotivi. U tome mogu računati na svesrdnu pomoć „eksperata” koji su jučer, u utorak 28. oktobra, sudjelovali na okruglom stolu „Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca” u Hrvatskom Saboru, u organizaciji Kluba zastupnika stranke DOMiNO i Hrvatskih suverenista.
Na tom se skupu moglo čuti da je u Jasenovcu ubijeno tek nekoliko stotina ljudi i da masovnih zločina uopće nije bilo te da je logor bio dio represivnog sustava kojim se država legitimno branila od onih koji su je rušili. Publicist i bivši novinar Igor Vukić, pisac knjiga kojima negira ustaške zločine, objasnio je da su bila dva tipa zatočenika, jedni internirani zbog porijekla (Romi i Židovi), a drugi zato što su radili protiv države. Na novinarsko inzistiranje priznao je da je bilo i Srba, „ali ne u onom broju o kojem se govori i koji je na popisu”. Inženjer Nikola Banić, koautor knjige “Lažne žrtve Jasenovca”, govorio je kako su mnoga imena u službenom popisu žrtava kriva ili lažirana. Pero Šola, samoprozvani nezavisni istraživač, ustvrdio je da su majstorske radionice u Jasenovcu bile na tako dobrom glasu da su se učenici iz drugih dijelova tadašnje NDH dobrovoljno javljali za praksu.
Na stranu što nitko od izlagača nije znanstvenik, povjesničar, niti su metode kojima su došli do svojih tvrdnji znanstvene, zapravo je nevjerojatno da je održavanje ovakvog skupa u Hrvatskom Saboru uopće dopušteno. Dokazani zločini kvislinške i genocidne tvorevine NDH nisu i ne mogu biti predmet rasprave, ponajmanje u Hrvatskom Saboru kao najvišoj državnoj zakonodavnoj instituciji.
No, takvih je pokušaja revizionizma bilo i ranije. Novinar Milan Ivkošić u augustu 2018. u Večernjem listu piše da Jasenovac uopće nije bio logor smrti, nego rekreacijski kamp u kojem su se logoraši zabavljali. “U logoru je bilo obilje radionica u kojima su zatočenici mogli pokazati i svoje kreativne sposobnosti… u logoru je bilo i zabave. Bilo je sportskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata, kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici”. Na ovakvo vrijeđanje dostojanstva žrtava i njihovih obitelji Ivkošić se nadahnuo Vukićevom knjigom “Radni logor Jasenovac”.
Pet godina kasnije, 9. novembra 2023. u Zagrebu, na prigodno odabranoj adresi, Trgu žrtava fašizma, već spomenuti Nikola Banić zajedno s Mladenom Koićem predstavlja knjigu „Jasenovački popis, lažne žrtve” pokušavajući „dokazati” da u ovom koncentracijskom logoru nije moglo biti ubijeno preko osamdeset hiljada ljudi, kako kaže službeni popis, već bitno manje. Pa, iako nijedan od autora nije povjesničar (Koić je geolog), nedostatak stručnih znanja nije ih pokolebao u iznošenju „istine”. Snagu su crpili iz domoljubne dužnosti da dokažu kako je hrvatski narod „nepravedno opterećen krivnjom”. U knjizi tvrde i da organizator i zapovjednik nekoliko koncentracijskih logora pa i Jasenovca, ustaški koljač Vjekoslav Maks Luburić nije bio ustaški koljač, nego istinski domoljub. „Domoljub” je, primjerice, u Sarajevu boravio od 18. februara do 4. aprila 1945. i u samo 45 dana uspio pobiti više stotina ljudi. Iz podruma zloglasne vile Folkert, zvane i vila Berković, noćima su se čuli krici, koje nije uspijevala nadglasati ni glazba što su je krvnici puštali ne bi li prikrili zvukove zvjerstva. U kući su pronađeni alati za mučenje poput mesarskih kuka, bodeža, dugačkih čavala, dlijeta, kliješta i sličnog, a u vrtu zakopana unakažena tijela žrtava Luburićevog „domoljublja”.
Za razliku od Vukića, Banića, Koića i ostalih momaka čiji bi uvidi, kako je krenulo, uskoro mogli postati dijelom nastavnog gradiva povijesti, ozbiljna znanstvena ustanova, JUSP Jasenovac (Javna ustanova Spomen područje Jasenovac) s Memorijalnim muzejem, već 57 godina prikuplja, istražuje, stručno obrađuje, čuva i prezentira muzejsku građu o zločinima počinjenim u ustaškom logoru Jasenovac. Tako su realizirali i „Poimeničan popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941.-1945.”, dokument koji sadrži imena i podatke svih 83.145 žrtava, od čega 39.570 muškaraca, 23.474 žena i 20.101 djeteta do četrnaest godina starosti. Što se tiče narodnosti, od ukupnog broja žrtava Srba je 47.627, Roma 16.173, Židova 13.116, zatim 4.255 Hrvata, 1.128 Bošnjaka, 266 Slovenaca, 114 Čeha, 106 Slovaka, 64 Ukrajinca, 44 Crnogorca, 27 Mađara, 19 Talijana, 18 Rusa, po deset Rusina i Nijemaca, devet Poljaka te po jedan Albanac, Austrijanac, Gruzijac i Rumunj. Za 155 ljudi narodnost nije poznata. „Svako ime jest osoba s identitetom žrtve koju otimamo zaboravu, kako se zločin koji je učinjen u 1.337 dana postojanja ustaškog logora Jasenovac više nikada i nigdje ne bi ponovio. Jasenovački stradalnici nisu samo brojevi. Oni su djeca, muškarci i žene sa svojim imenima i osobnim životnim pričama”, napisali su na svojoj službenoj stranici.
Ističu da ovaj broj nije konačan jer istraživanja i dalje traju, no približno je jednak ili nešto manji od stvarnog broja žrtava. To potvrđuju i ugledni znanstvenici, povjesničari Tvrtko Jakovina i Ivo Goldstein napominjući da bi ukupan broj stradalih mogao sezati i do 100 hiljada ljudi.
Ovako obimno i temeljito provedeno znanstveno istraživanje svakom bi racionalnom i dobronamjernom čovjeku trebalo poslužiti kao vjerodostojan orijentir o razmjerima užasnih ratnih zločina počinjenih od strane ustaškog režima. I kao što je vrijeme da srpska propaganda prestane govoriti o 700 hiljada ubijenih Srba, jednako tako i hrvatski manipulatori moraju prestati umanjivati zločine. Odgovor na laž mora biti ustrajno ponavljanje istine da je u Jasenovcu izvršen genocid, primarno nad Srbima, Romima i Židovima i da je NDH bila najtamnija mrlja naše povijesti.
I kakve sad veze imaju svi ovi sramotni pokušaji prekrajanja povijesti s nesretnim 5. julom 2025. i Thompsonom? Svaki iole pametniji hrvatski nacionalist, koji sebe iz milja voli zvati ustašom, tog je dana shvatio da napokon može izaći iz ilegale. Svoja čovjekoljubna i bogougodna uvjerenja o etnički homogenoj državi i eliminaciji Srba, Roma, migranata, homoseksualaca i ljevičara tj. „jugonostalgičarskih komunjara”, više ne mora objavljivati po kojekakvim opskurnim glasilima poput „Hrvatskog slova” ili „Hrvatskog tjednika”. Podigla se gusta magla i svanuo dan u kojem sramotno, ali nekažnjeno može do mile volje proklamirati fašizam. I ne samo da to sad čini bez imalo straha, nego se može nadati i javnom priznanju.
Tako je Hrvatska koja je, ulaskom u NATO i EU počela nalikovati na demokraciju, napravila veličanstven skok 85 godina unazad natječući se sa srpskim nacionalistima, koji, ne reci vraže, sebe iz milja vole zvati četnicima, oko toga tko će svoju državu prije katapultirati u zločinačku prošlost.
Zar Thompsonove pjesme ne govore o ljubavi, zajedništvu hrvatskog naroda, vjeri i domovini?, mogao bi pitati kakav šaljivdžija. No, i hrvatski vrapci na hrvatskim granama znaju da Thompson nije tek utajivač poreza, nego i simbol hrvatskog nacionalizma. Publiku odjevenu u ustaške uniforme ili crne majice s ispisanim „starim hrvatskim pozdravom” pozdravlja uzdignutom rukom, a kad je od volje zapjeva i ustašku uspješnicu „Jasenovac i Gradiška Stara” o već spomenutim „mesarima” Maksa Luburića, o „klaonici” u Čapljini i tijelima zaklanih Srba bačenih u Neretvu sve pozdravljajući poglavnika, o čemu je 2007. izvještavao i „posljednji lovac na naciste”, direktor Centra Simon Wiesenthal u Jeruzalemu, Efraim Zuroff. Iako u zadnje vrijeme poriče, svojevremeno je i sam Thompson potvrdio da je izvodio tu pjesmu i da je snimka koju je objavio portal Index autentična: „’Otkrili’ su kako sam ja pjevao pjesme poput ‘Evo zore…’, ‘Jasenovac…’ i slično. Ja nisam autor tih pjesama ali sam ih pjevao, što je svima nama poznato, u određenom periodu svugdje po hrvatskim trgovima i dvoranama ne skrivajući se, pa je time ovo senzacionalno ‘otkriće’ u najmanju ruku smiješno.” (Faktograf, 11. juli 2025.)
I tako se Hrvatska u nepuna četiri mjeseca, mic po mic, pretvorila u državu u kojoj zastupnici u Saboru pozdravljaju ustaškim pozdravom „Za dom spremni!” i ne budu ni na koji način kažnjeni, čak ni opomenuti od predsjednika Sabora, Gordana Jandrokovića (HDZ), iako se o tome Ustavni sud RH službeno očitovao još 2020.: „Riječ o ustaškom pozdravu Nezavisne Države Hrvatske te taj pozdrav nije u skladu s Ustavom Republike Hrvatske”. No, zašto bi mišljenje Ustavnog suda trebalo išta značiti „našim dečkima” u Saboru? Početkom jula Igor Peternel, zastupnik iz stranke DOMiNO, kolegama s ljevice je poručio: “Možete lajati na Mjesec, a mi ćemo i dalje biti ‘Za dom spremni'”. Zatim je i Damir Biloglav, iz iste stranke, govor završio riječima: “Za dom spremni”. Sada zvuči poput utopije da se još u aprilu vodila saborska rasprava o tome da bi skandiranje ustaškog pozdrava u javnosti trebalo kazniti novčanom kaznom do četiri tisuće eura.
I tako je Thompson, „jeba li ga ćaća”, proročki otpjevao „da se Crna legija (ipak) vraća”.
