foto: Aljazeera
Početak gašenja proizvodnje u NIS-ovoj Rafineriji i s njom proizvodno povezanoj Petrohemiji u Pančevu medijski je obesmislilo rasprave o ishodu nedjeljnih lokalnih izbora u općinama Mionica, Negotin i Sečanj. Izbori u trima omanjim općinama u nevjerojatno dugoj dvomjesečnoj kampanji promovirani su u još jedan obračun pobunjenih studenata i opozicije s vladajućim Vučićevim naprednjacima koji će ih barem za korak bliže dovesti do njezine smjene na nacionalnoj razini. No sva ta izborna buka preko noći je utihnula i to ne zbog rezultata izbora, nego ponajprije zbog objave da se NIS-ova rafinerija i tvornica moraju ugasiti.
Jedna od najuspješnijih srpskih kompanija, kojoj se tepa da je žila kucavica njezine ekonomije, dovedena je na rub propasti kao žrtva geopolitičkog američko-ruskog sukoba, a o tome studenti i opozicija uglavnom šute, dok se Vučićeva vlast na sve moguće načine dovija kako bi spasila što se spasiti može od svega onoga što je stavljeno na kocku u srpskom energetskom sektoru i privredi, ali i funkcioniranju države.
Prve žrtve gašenja NIS-ove proizvodnje bit će preko 13 tisuća njegovih radnika, ali i mnogi od desetaka tisuća radnika NIS-ovih poslovnih partnera. Vrlo brzo posljedice će osjetiti i dio korisnika budžetskih sredstava zbog desetpostotne rupe koja će u njemu nastati ako NIS definitivno propadne, a Srbiji dugoročno prijete i nestašice energenata ako vlast ne uspije efikasno nadomjestiti gubitak NIS-ovih proizvoda. Ako vladajući u tome i uspiju, Srbija neće moći izbjeći rast cijene energenata i novi val inflacije koji će je zapljusnuti zbog velikog povećanja uvoza energenata.
Zbog svega toga, za vlast Vučićevih naprednjaka propast NIS-a trenutačno je puno veća opasnost nego pobunjeni studenti i opozicija koji je već dulje od godinu dana pokušavaju smijeniti masovnim uličnim prosvjedima, blokadama fakulteta i pojedinih državnih institucija te zazivanjem izvanrednih izbora, ali i pokušajima preuzimanja vlasti u općinama u kojima su zaredali redovni i izvanredni lokalni izbori.
U proteklih skoro 14 godina svoje kontinuirane vlasti, Vučićevi naprednjaci podršku birača “kupovali” su prije svega ekonomskim razvojem zemlje koji je rezultirao solidnim prosječnim stopama rasta BDP-a, otvaranjem stotina tisuća novih radnih mjesta i drastičnim smanjivanjem nezaposlenosti te u konačnici zamjetnim rastom standarda života većine stanovništva.
Globalne negativne ekonomske posljedice rata u Ukrajini već su nagrizle i privredu Srbije. Značajan pad dotoka stranih investicija zasad su ključni razlog usporavanja njezina razvoja, a propast NIS-a i energetska kriza koju će prouzročiti mogli bi biti kap koja će umrtviti srpsku privredu i gurnuti je u recesiju. Masovnije gašenje radnih mjesta i rezanje plaća i mirovina ubrzano će topiti podršku birača vladajućim naprednjacima, a u uvjetima jednogodišnje političke krize u kojoj su pobunjeni studenti pridobili podršku velike većine oporbeno nastrojenih birača, raspad još uvijek kompaktnog naprednjačkog biračkog tijela bio bi poguban za Vučićeve naprednjake na sljedećim parlamentarnim izborima.
I nedjeljni lokalni izbori u Mionici, Negotinu i Sečnju pokazali su da Vučićevi naprednjaci još uvijek uspijevaju zadržati svoje birače u postotku koji im donosi natpolovičnu većinu u ukupnom broju birača koji izađu na birališta. I na ovim izborima studentski pokret i udružena opozicija uspjeli su stvoriti referendumsku izbornu atmosferu u kojoj su birači zapravo birali između vladajućih naprednjaka i opozicijske izborne liste koju su podržali pobunjeni studenti, a u Mionici eksperimentalne studentske liste koju su podržale skoro sve opozicijske stranke osima Đilasova SSP-a koji je samostalno izašao na izbore.
Unatoč zajedničkom studentsko-opozicijskom jurišu i za lokalne izbore enormno velikoj biračkoj izlaznosti, Vučićevi naprednjaci uvjerljivo su pobijedili i zadržali vlast u svim trima općinama u kojima su i dosad vladali. Simpatizerima pobunjenih studenata i udružene opozicije ostala je utjeha da je SNS-ova pobjeda bila manje uvjerljiva nego na prethodnim izborima kad su im konkurenti bili samo pojedine opozicijske stranke i njihove koalicije bez podrške sa strane, poput ove studentske koja je na srpskoj političkoj sceni u međuvremenu izronila na valu studentskog pokreta.
Nedjeljni lokalni izbori doista su potvrdili da je studentski pokret prerastao u glavnog konkurenta Vučićevim naprednjacima. U Mionici u kojoj su na izbore izašli sa svojom listom na koju su uvrstili i većinu opozicijskih kandidata bili su najbliži izbornoj pobjedi (SNS 52 posto, studentska lista 39 posto), a u Negotinu (SNS 69 posto, opozicijsko-studentska lista 27 posto) i Sečnju (SNS 59 posto, opozicijsko-studentska lista 33 posto) najuvjerljiviji konkurenti SNS-u bile su udružene opozicijske liste koje su podržali pobunjeni studenti. Pritom su se opozicijski kandidati koji su uvršteni na izbornu listu morali odreći stranačkih obilježja da bi ih studenti podržali. Đilasov SSP u Mionici nije pristao na taj uvjet i na izbore je izašao sa svojom listom i prošao kao bos po trnju dobivši samo 1,7 posto glasova.
Činjenica da studentski pokret uporno odbija da na izbore ide zajedno s opozicijskim strankama, odnosno da od opozicijskih stranaka traže “da se suzdrže od učešća na budućim izborima, podrže listu koju su oni sastavili i stave im se na raspolaganje”, svele su opozicijske stranke na puke privjeske studentskog pokreta.
“Danas” piše da su “ovime opozicione stranke stavljene u nezahvalnu poziciju. Podrška studentskoj listi bez učešća na izborima značila bi njihov nestanak sa političke scene na (ne)određeno vreme. Isti, međutim, rizik sa sobom doneo bi i samostalni izlazak, stoga se kao opcija nameće udruživanje. Postoje tumačenja da bi im ukrupnjavanje obezbedilo prelazak cenzusa, ali je takvo rešenje neizvesno za fragmentisanu i uglavnom dogovorima nesklonu opoziciju.”
Politolog Ognjen Gogić u izjavi za NIN pak konstatira da je “opozicija dovedena u situaciju da napravi grešku šta god da uradi. Ostavljena im je opcija da blanko podrže studente, ustupe im svoju infrastrukturu i sebe ukinu, ili da izađu na izbore, prođu neslavno i završe karijeru. Samim tim je to izbor bez izbora.” Gogić pojašnjava da “iza stava studenata da ne žele da sarađuju sa opozicionim partijama stoji uvid u raspoloženja biračkog tela, odnosno procena da postoji vrsta antipartijskog populizma koja prolazi.
Da su političke stranke generalno omražene, te se podilaženjem tom sentimentu stiču određeni poeni. To je pragmatična stvar s njihove strane i u praksi se pokazalo, u meri u kojoj je to moguće na ovim lokalnim izborima, da stavljanje stranačkih obeležja po strani prolazi.” S obzirom na činjenicu da je pritom “kreirana referendumska atmosfera koja se očekuje i na parlamentarnim izborima”, Gogić zaključuje da “samim tim neće biti prostora za ‘treću stranu’”.
Sva ta predizborno-izborna priča koja se događa i raspetljava u trokutu u kojem su Vučićeva naprednjačka vlast, studentski pokret i opozicijske stranke, u kojoj su dosad najkraći kraj izvukle opozicijske stranke, gašenjem NIS-ove Rafinerije i Petrohemije dobila je novu dimenziju u kojoj se svodi na “dječju igru” u okolnostima u kojima Srbiji prijeti energetska kriza koja njezinu privredu opet može baciti na koljena. Zbog toga se i dvomjesečna predizborna medijska graja oko lokalnih izbora tako naglo i ugasila.
