Foto: Profimedia/Atilano Garcia / Zuma Press
Ljosa je umro, ali knjige nisu. U njima je još uvijek onaj glas što je znao ispričati ono što mi nismo znali ni osjećati dok nismo pročitali. Kako se zove ta moć kada pisac opiše tvoje misli bolje nego što si ih ikada izrekao? To je Ljosa. Bio i ostao. Zauvijek.
Znam gdje sam bio kad sam prvi put pročitao Bitku za kraj svijeta. To nije bio roman, to je bio zemljotres. Ljosa me naučio da se stvarnost može prepisati kao fikcija, i da fikcija može biti istinitija od bilo kojeg izvještaja, presude ili pamfleta. On nije pričao priče, on ih je otkopavao iz dubina ljudske tame, nalazio svjetlo u blatu.
Odlaze pisci, ali samo rijetki odlaze ovako – s osjećajem da su tvoji najdublji razgovori vođeni s njima. A da ih nikada nisi sreo. Ili jesi – kroz rečenicu, kroz tišinu između poglavlja, kroz onu jednu misao koja ti je ostala urezana, kao da ti ju je neko šapnuo iznutra.
Kada umre političar, govore o naslijeđu. Kada umre naučnik, govore o otkriću. Ali kada umre pisac poput Ljose umre čitav jedan jezik koji je hodao svijetom pod njegovim perom. Umre i glas Latinske Amerike, onaj koji nije stajao ni pod jednim barjakom, već pod istinom romana. A ipak, ostaje ono najvažnije: ostaje duh.
Nije Ljosa bio bez greške, kao ni likovi koje je pisao. Znao je da je slabost često snaga, da je licemjerje samo druga strana idealizma, da je čovjek pun kontradikcija i da se baš tu, u tom haosu, skriva ono najljudskije. Zbog toga je bio veliki pisac. Ne jer je znao, nego jer je znao postavljati prava pitanja.
Sada, dok ovo pišem, u meni se miješa tuga i zahvalnost. Tuga jer više neće biti novih rečenica. Zahvalnost jer ih je toliko ostavio da traju duže od nas. Ako je književnost dom duše, onda je Ljosa bio njen arhitekta.
Zatvorio je oči, a otvorio vječnost.
Mirno spavaj, Mario.
I hvala ti za sve romane u kojima smo pronašli sebe.
