Prošlogodišnji Izvještaj iz sjene: “Poglavlje 27 – procjena napretka u oblasti zaštite životne sredine u Bosni i Hercegovini” još jednom je potvrdio ono što se vidi i “golim okom”, Bosna i Hercegovina zaostaje u oblasti zaštite životne sredine na putu ka Evropskoj uniji.
Bilo ka putu za EU ili ne u EU, Bosna i Hercegovina treba da zaštiti svoju prirodu. Tužno je ako je štitimo na silu, da bismo najzad ušli u uniju, ali ako smo takvi da ćemo je zaštiti samo zbog tog, onda daj šta daš. Jer prirodni resursi BiH se moraju zaštiti.
Ovim tempom, ako samo gledamo napredak zaštite životne sredine, priključićemo se Evropskoj uniji nikad. Za svega deset godina BiH je povećala broj zaštićenih područja za 1%. Sada imamo malo preko 3% zaštićenih područja, a i to je često zaštićeno samo na papiru. Minimum koji Evropa propisuje je 20%. I nama, lošim matematičarima, ove brojke dovoljno govore koliko smo na dnu kada je zaštita prirode u pitanju.
Istinska zaštita životne sredine gubi se u administrativnim podjelama, nivoima vlasti, kantona, entiteta, nadležnosti….
Stranačkim zapošljavanjima, nacionalnom ključu, raspodjeli sredstava….
Koliziji odluka ministarstava, fondova i agencija za okoliš, zavoda…
Najviše zbog korupcije, koja je postala endem države i našeg društva.
Životna sredina je ugrožena. Razni su faktori koji su doveli do ovog što danas udišemo, jedemo, pijemo.
Ako je bitno zdravlje građana bitno je onda i da nam je životna sredina zdrava. Posljednje istraživanje koje je rađeno prije 3 godine pokazuje da godišnje skoro 4 hiljade ljudi u Bosni i Hercegovini umre zbog zagađenog vazduha.
Alarmantno. A opet, u predizbornim partijskim programima skoro da nema riječi o životnoj sredini. Nego politike “izabranih” dovedu zagađenje vazduha u krajeve gdje bismo otišli da se nadišemo zdravog vazduha.
Kao što su rudnici uglja u selu Medna, Bukova kosa, Bistrica….
Potencijalni rudnici litijuma u Jezeru, Šipovu, na Majevici…
To su neki od primjera, a ima ih mnogo više.
Sa svakim idejnim istinskim rješenjem, naše vlade iznađu načina da profitiraju i da ogade i zelenu tranziciju i obnovljive izvore energije.
Od malih hidroelektrana koje su poharale bosanskohercegovačke rijeke, do vjetroelektrana i solarnih elektrana, koje su postale novi model bogaćenja i sumnjivih dozvola.
Priroda je postala ekonomski resurs, a ne životni resurs, što i jeste, i to je jedan od najvećih problema.
Mi više nemamo društvenih preduzeća za prodavanje u bescjenje, ostala su prirodna bogatstva, koja se mahom već rasprodaju. Tu bi trebala biti prva linija odbrane životne sredine.
Zaštititi više područja.
To neće uticati na ekonomiju, primjer je Slovenija koja je zaštitila 40,5% svoje teritorije, što je čak iznad prosjeka EU. I dalje Bosanci i Hercegovci idu na rad u Sloveniju, a ne obrnuto. Čist zrak i voda, zdrava hrana i očuvana priroda koriste ljudskom zdravlju i ne ugrožavaju ekonomiju.
U Bosni i Hercegovini briga o prirodi ugrožava profit pojedinih, otuda dolazi manjak volje za zdravu životnu sredinu onih koji mogu prirodu zvanično da zaštite.
Ujedinjene nacije sutra će upozoriti na sve veći nivo plastičnog otpada koji se nataložio u vodi, vazduhu, zemljištu, na glečerima, okeanima i našim tijelima u obliku mikroplastike. To je program kojim će obilježiti Dan zaštite životne sredine. Plastike svuda ima, od Marijanskog jarka, najdublje tačke okeana, do Mont Everesta najvišeg planinskog vrha.
Procjenjuje se da 11 miliona tona plastike godišnje procuri u vodene ekosisteme, a oko 13 miliona tona plastike godišnje se nakuplja u tlu.
Prodrla je i tamo gdje ljudska noga nije kročila.
Rekoh na početku, zagađenje se širi poput epidemije.
U rijekama Bosne i Hercegovine ima i previse otpada, plastičnog i svakakvog drugog. To je i do građana, ne samo neuređenog sistema. Sramota je u 2025. godini pisati “ne bacaj smeće u rijeke i šume”, ali izgleda da još trebamo pisati.
Ne bacaj smeće u rijeke i šume!
Rijeke i šume moramo zaštiti. To je u interesu svih građana i građanki Bosne i Hercegovine. U Evropskoj uniji ili van nje.
Kolumne „Zeleni talas” su dio serije „Impuls semafor“
