Mostarska Željkova ljubav
Započeo je Željko svoju pjevačku karijeru tu u Centru II, na stolici koja je služila kao improvizovana bina. Tada je već znao da će se jednog dana baviti muzikom. Nije se to nimalo dopadalo njegovom ocu Milivoju, ali je zato uvijek imao podršku majke Nade, kojoj je sevdalinka bila dodatak porodičnoj radosti i njegovo genetsko nasljedstvo. Željko je već u trećem osnovne, odmah nakon što je nadrastao onu početnu bina-stolicu, prvi put zapjevao u Zadru, gdje je otac službovao. Stigli su potom i prvi muzički uspjesi, pa ga je muzika dovela i do njegove životne saputnice Maje, s kojom ne broji godine već decenije sretnog života. „Upoznali smo se na jednoj od igranki u sali Srednje ekonomske škole u Mostaru, gdje sam nastupao sa svojom grupom Februarski behari. Međutim, drugovi su mi govorili da je odličan đak, niko je nikada nije vidio s momkom, da je neosvojiva, i kako nemam nikakvih šansi kod nje. Ipak, prišao sam joj samouvjereno i rekao: Ti ćeš biti moja žena. Zbunjeno me je pogledala i kroz osmijeh samo izgovorila: Ja sam Maja. Tako je sve počelo. Kasnije sam pjevao na maturskoj večeri njene generacije, a ustvari to veče sam pjevao samo njoj. To je bila naša noć u crvenom satenu jer je ona bila u crvenoj haljini, a ja u odijelu iste boje. Tada smo odlučili da cio život dijelimo dobro i zlo“, prisjeća se i porumeni Željko, pa nastavlja.
Foto: 04.11.1987.godine, Velež – Borussia Dortmund, Željko Samardžić pjeva himnu Veleža “Rođeni, Rođeni”
Rat i izbjeglištvo
„U Mostaru izgledalo je skoro sve idilično. Na molbu dr. Dženana Salkovića ostavio sam posao u APROTURSU, i zajedno smo otvorili lokal CABARET, tik pored Starog mosta, gdje sam se oprobao i kao ugostitelj. Nakon Đanijeve smrti nastavio sam raditi sve do početka rata. Povremeno sam imao pjevačke angažmane, dok se nije dokotrljao rat, pa srušio sve to kao kulu od karata i primorao me na novi početak, novi život, koji živim u Beogradu. Na početku rata skrivao sam se kod mog kuma u stanu u Šantićevoj ulici. Jednog dana napolju je odjekivala paljba, a ja sam izašao na balkon da pogledam šta se dešava kada me je pogodio zalutali metak. Na moju sreću, nije zakačio ništa vitalno, ali radilo se doslovno o milimetrima“, evocira bolna sjećanja pjevač koji je po dolasku u Beograd polako počeo da gradi ozbiljnu muzičku karijeru.
„Izbjeglištvo je teška životna drama, nikome nije lako da se pokrene iz kuće s troje djece i ode u neizvjesnost. Došli smo u Beograd doslovno s nekoliko stotina maraka, smjestili se u neku prostoriju punu vlage, i ja sam krenuo da pjevam u kafani. Morao sam da se prilagođavam repertoaru koji mi je do tada bio stran, bilo je to vrijeme kada se pjevalo za jednu ‘crvenu’ koja nije baš mnogo vrijedila“, podsjeća Željko, koji je ipak uspio da objavi svoj prvi album 1995. godine, kada je na Budvanskom festivalu osvojio prvu nagradu žirija za interpretaciju pjesme „Sipajte mi još jedan viski“.
Taj album i jedna čaša viskija otvorili su mu vrata novog životnog i muzičkog puta, možda onog što je pohrlio iz hercegovačkog inata, mostarske nemirne duše ili izbjegličke upornosti.
„Ljudi koji su mi nesebično materijalno pomogli i omogućili da uradim prvi album, ‘Sudbina’, sada su moj veliki prijatelj Mario Suban i njegov brat Đorđo. Nekako se ispostavilo da su se sve kockice složile baš u mojim četrdesetim, kada se zaista češće završavaju nego počinju karijere. Mislim da je bilo presudno i to što sam imao sreću da Marina Tucaković i Futa budu tako inspirisani i napišu mi pjesme kao što su ‘Sipajte mi još jedan viski’, ‘Grlica’, ‘Slutim’… Valjda je ta emocija koja je godinama tinjala u meni buknula na tom prvom albumu i pomogla da ljudi na takav način prihvate i očigledno zavole mene i moje pjesme“, smatra Samardžić, koji je otpjevavši najtananije emocije srca trajno stekao svoju vjernu publiku.
Foto: Željko Samardžić / Facebook
Velež i Željko
Svaka generacija Veleža imala je svoje junake. Ona koju je vodio Sula Rebac s klupe, Mostarac s raspjevanim srcem što je iznjedrio BMW, ili ona što je 1981. osvojila Kup Jugoslavije, koju su predvodili Enver Marić s kapitenskom trakom, a u napadu Vaha i Baka Slišković. Pet godina poslije, Mostar i Velež ponovo ispijaju šampanjac slaveći drugi trijumf u Kupu Jugoslavije. E tom Veležu 1986. godine Željko Samardžić otpjevao je himnu „Rođeni, Rođeni“, na tekst Miše Marića i muziku Kemala Montena. Mostar je tako spojio dva Veleža. Planinu, visoko u nebu, i Fudbalski klub koji se peo do onih 1969 metra nadmorske visine i njegovog najvišeg vrha Botim. S tog Veležovog planinskog vrha i danas, na stadionu u Vrapčićima, odzvanja Željkov glas i himna koju je pjevao cijeli Mostar:
Rođeni, Rođeni
kraj Neretve rođeni
Neretva je hladna voda
i kolijevka i sloboda…
O ljudima najbolje govore njihove komšije i sugrađani, a o Željku: „Eh, koliki je merak bio slušati Željka u predivnoj bašti starog hotela Mostar“, govori mi prekookeanska Mostarka Marina. A tek Zdravko, što su mu ugostiteljstvo i umjetnici u životnom opisu poslova: „Ne znam je li Željko bolji čovjek ili pjevač.“. „On je zauvijek ostao dio Mostara“, govori Mubera. „Željko, ali i njegova supruga Maja, prava su mostarska raja“, kazuje njegov komšija Tarik…
Mali mu je cijeli svijet
Nastupao je i pjeva Željko na prostorima cijele bivše države, podjednako i u Sarajevu, Banjoj Luci i Čačku, Ljubljani, Makarskoj i Ljubuškom, na koncertima u Makedoniji i Crnoj Gori, širom svijeta. Danas, kada ljudi jure na sto strana života, ne stignu mnogo toga uhvatiti, ali im u sjećanju ostane ono najljepše. Željku su to nezaboravni koncerti u Sava centru, gdje „zaustavlja januar“ da slavlje što duže traje.
Nije mi Željko o tome govorio, ali znam da su i on i njegova Maja među prvima uplatili pomoć nastradalim u Jablanici. I pomagali još dosta ljudi u potrebi.
Nižu se godine, a Željko s nepunih pedeset postaje deda. Sijeda kosa, koja se pojavila već u trideset i nekoj, nije bila znak starenja, nego osjećaj nove radosti i strpljenja da ništa ne propusti u njihovom odrastanju.
Zna on dobro da iza njega ostaje najbolji trag, porodica, unuci i pjesma.
„Ja sam srećan čovjek“, kaže.
