Foto: europeanpressprize.com
Za Eminu, Zvornik je više od priče o ratu. Tamo je rođena i odrasla, stekla prijatelje, zaljubila se, udala, rodila djecu, radila… Ponovo je pronašla način da živi u tom gradu balansirajući lične istorije nasilja sa dragocjenim uspomenama koje pažljivo čuva.
Grad se promijenio nakon rata. Mnoge stvari su zauvijek nestale, a ljudi koje je poznavala više nisu tu, i neće se vratiti. Neki su poginuli tokom rata, drugi ubijeni, a neki nisu u stanju da savladaju prošlost sa svim njenim bolom i vrate se. Nekada lijep grad, Zvornik je danas prilično ružan, prljav, grub i tužan. Trenutno stanje grada odražava se na licima njegovih stanovnika koja su gruba i oštra. Rijeka je izuzetak. Voda kao da oduzima svu ružnoću, mržnju i brutalnu prošlost ljudi i krajolika. Pored rijeke, skupa se sunčaju, plivaju i pecaju, kao da ništa drugo ne postoji na svijetu. Nema prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti. Pored rijeke svi su isti.
Zvornik je bio jedan od prvih gradova u istočnoj Bosnia koji je okupiran 1992. Grad se nalazi na obali rijeke Drine, prirodnoj granici sa Srbijom, te je vojnim snagama iz druge zemlje bilo lako da uđu aprila 1992. godine, uključujući i jedinicu zločinca Željka Ražnjatovića Arkana. Lokalni nacionalisti u Zvorniku i okolini pružili su podršku njihovom krvavom masakru. U samo nekoliko sedmica tokom tog proljeća ubijeno je skoro 4000 ljudi. Neki od njih se još uvijek vode kao nestali. Stotine su odvedene u obližnje koncentracione logore gdje su mučeni, silovani i, u mnogim slučajevima, ubijeni. Tužilaštvo Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) pokušalo je dokazati u nekoliko predmeta da je genocid u Bosni i Hercegovini počeo na ovim prostorima. Na kraju, Sud je priznao samo dio koji je počinjen tokom jula 1995. godine u Srebrenici, gradu udaljenom samo oko sat vremena vožnje od Zvornika. U drugim dijelovima Bosne, prema ICTY, počinjeni su zločini protiv čovječnosti.
Emina i njena porodica, uključujući kćerku i sina tada tinejdžere, pridružili su se hiljadama stanovnika koji su 7. aprila 1992. godine pješice napustili grad. Bježeći u pokušaju da spasu svoje živote, ponijeli su samo najnužnije. Danima su pješačili preko planina i kroz šume do Tuzle, grada koji je ostao slobodan tokom rata ali je bio pod stalnim napadima. U izbjeglištvu, Emina je čekala dan kada će se svi vratiti kući. Konačno, 1998. godine ona, njen muž i svekar, su se vratili u stan u zgradi pored rijeke gdje su zatekli druge ljude. Dok su čekali sudski proces za povrat stana, živjeli su u staroj porodičnoj kući na rubu grada. Kada su konačno ušli u svoj stanu unutra nije bilo ničega. Morali su izgraditi živote iz temelja. Trebalo je vremena, ali na kraju su uspjeli.
U međuvremenu, Eminina djeca su izgradila nove živote u durgom gradu i nisu bila, a ni do danas nisu, zainteresovani za život u Zvorniku gdje gotovo nikoga ne poznaju. Ona i njen muž i svekar su bili među prvim povratnicima u grad koji je tada još uvek bio opasno mesto za neSrbe. Mnogi ratni zločinci su tada živjeli, a neki žive i sada, u tom gradu, uključujući i u Emininoj zgradi. Sjeća se da je bilo teško i bolno vratiti se, ali nije htjela odustati. “Pljuvali su nas, prijetili, bacali stvari na nas… Jednog dana kada smo otvorili ulazna vrata smo vidjeli da je na njima neko napisao: “Zaklat ćemo vas”, priča mi prisjećajući se tih prvih burnih dana povratka. Uprkos svemu, nisu odustali. Vremenom su prijetnje i napadi prestali. Međutim, to nije značilo da se grad promijenio.
Nažalost, Eminin suprug i svekar su ubrzo po povratku umrli, ali ona nije željela ponovo napustiti grad. Emina Zvornik vidi kao jedino mjesto na svijetu koje može nazvati svojim domom. Najviše je za grad veže Drina bez koje Emina, čini se, ne može živjeti. U međuvremenu su se vratile neke stare komšije, džamije su obnovljene, a život se nastavio. Grad, kvart, ljudi, sve se promijenilo. Sve osim rijeke.
Foto: turningpointmag.org
Dijelovi sjećanja
Za razliku od 1992, ili čak 1998, Emina se danas ne plaši: “Šta mi mogu? Ništa. Uradili su šta su htjeli, ali ja sam još uvijek tu. Više se ne bojim i ne želim da idem”, odgovara mi kada joj kažem da je hrabra što živi sama u Zvorniku.
Emina je sićušna žena, ali veoma energična. Brzo se kreće iako je u srednjim 70-im. Dobrog je zdravlja, ali usamljena, a kada konačno ima priliku da razgovara sa nekim, pokušava da nadoknadi vreme provedeno u tišini. Njena djeca i unuci je povremeno posjećuju, ali najčešće se okružuje njihovim fotografijama u porodičnim albumima i malim okvirima po stanu. Vrlo je pažljiva i nježna s albumima dok mi pokazuje stranicu po stranicu. Upoznaje me sa ljudima na slikama dok priča male priče, fragmente uspomena, koje su nekad zbunjujući nekad jasni. Teško je povezivati datume jer često miješa ono što je bilo prije rata, tokom rata i poslije rata. Ne gubi pamćenje. Naprotiv, ona ima previše toga za pamtiti i željna je da razgovara s nekim o tome.
Emina se redovno sastaje sa grupom žena u džamiji ili u nečijoj kući. Sve su povratnice u Zvornik. One brinu jedna o drugoj. Ponekad zajedno putuju u obližnja sela i gradove kako bi upoznali druge žene sličnih sudbina. Često ih put odvede u Srebrenicu gdje danas većinu povratnika čine žene koje žive same. Sve su morale napustiti svoje domove, gradove i mjesta sa malom djecom u ranim 30-im ili 40-im godinama. Neke su prošle pakao i vratile se iz njega. Poput Emine, ove žene se bore za svoja sjećanja i tvrdoglavo odbijaju napustiti mjesta na kojima su nekada bile sretne.
Svakog dana, nakon sabah-namaza u džamiji, Emina se vraća kući, kuha kafu, pali cigaretu i odlazi do prozora sa kojeg se pruža najljepši pogled na rijeku. Stavi mali jastuk na prozorsku dasku da se nasloni na nešto mekano dok pije kafu i razgovara s rijekom. “E moja Drino” obraća joj se, a Drina sluša dok ona priča šta se dešava u gradu, džamiji i njenom životu. Dijele uspomene na prošlost – i lijepe i strašne. Za razliku od razgovora sa mnom, ona ne mora da objašnjava i pazi na datume, imena i mesta iz svog života. Drina razumije i pamti.
Foto: turningpointmag.org
Braća iz Sirije
Ljeti je rijeka plitka, ali i dalje brza i ima brojne virove. Boja joj je svijetlo zelena, odražavajući planine između kojih teče. Davne 1992. godine u rijeku su bacana tijela ubijenih u Zvorniku i okolnim gradovima. Mnoga nikada nisu pronađena. Rijeka ih je odnijela. Neko bi rekao da je Drina plutajuća masovna grobnica, ne samo zbog onoga što se dešavalo u prošlom ratu već i zbog onoga što se dešava danas.
Tokom 2018. godine i pojačanog policijskog nasilja na granicama EU, što je dovelo do smrtnih slučajeva, smjer kretanja migranata Balkanskom rutom se promijenio, te su se ljudi počeli kretati ka BiH. Težak bosanski teren postao je obavezni dio rute migranata na putu između zidina Tvrđave EU. I danas ljudi hodaju preko planina i rijeka, noseći uglavnom nadu da će jednog dana pronaći dom, gdje god to bilo. Tvrđava Europa taj put čini izuzetno teškim i opasnim. Drina je odnijela mnoge živote ovih migranata.
Emina ponekad kroz svoj prozor vidi ljude kako prelaze rijeku. Neki to rade usred bijela dana, neki rano ujutru, a neki u zoru. Rijeka ponekad povuče one koji gaze kroz vodu i oni se moraju boriti da izađu. Drugi padaju s mosta. Emina je tu da pomogne, ako i kada zatreba. Ona vidi ljude kako hodaju kroz rijeku u lancu, držeći se za ruke. Vidi kada prelaze u malim, plastičnim čamcima, koji nisu pogodni za takvu rijeku. Drina je zeznuta. Može proći samo nekoliko sekundi da vir uhvati čak i dobre plivače. Voda je hladna čak i na 40 stepeni u ljetnom danu. Zimi je toliko hladno da se ni mještani ne usuđuju ući u rijeku.
Policija ponekad ignoriše ljude koji prelaze rijeku, a nekada ih gura nazad (push back, nelegalni i nasilni način sprječavanja ljudi od ulaska iz jedne u drugu zemlju). Tada guraju ljude nazad u rijeku. Neki zbog toga budu teško povrijeđeni, a neki su čak i poginuli zbog pushbackova. Neki se vrate u Srbiju samo da bi pokušali ponovo. Onoliko puta koliko je potrebno da bi konačno prešli rijeku i nastavili svoj put.
Neki prelaze i preko željeznog mosta. Državljani BiH i Srbije preko ovog mosta mogu samo sa ličnom kartom. Migranti moraju ići ispod mosta, držeći se za željeznu konstrukciju golim rukama, i ne rijetko padaju i bivaju ozlijeđeni. Ako se to dogodi, Emina zove svoje prijateljice i skupa odlaze u gradsku bolnicu da se raspitaju o migrantima koji su dovedeni. Onda se one brinu o njima; kuhaju, peru odjeću ili ih samo posjećuju i razgovaraju. Niko od Emininih prijateljica ne govori jezike ljudi koje sreću na ovaj način, ali nekako komuniciraju sa svima. Ljudi iz Sirije, Afganistana, Eritreje, Sudana, Bangladeša, Kube i mnogi drugi koji koriste Balkansku rutu. Jedni u drugima prepoznaju bol i nadu. Kao da razgovaraju sa rijekom. “Sve je to, draga moja, samo život. I nikad se ne zna kako će i gdje neko od nas završiti”, kaže mi Emina kada je pitam o susretima sa migrantima.
Ponekad ljudi iz bolnice dolaze u džamiju i traže Eminu, zamole je da posjeti migrante koji tamo leže. Tako je upoznala Abdurahmana i njegovog brata Muhameda 2020. godine. Abdurahman je izgubio obje noge na šinama dok je hodao u noći blizu granice na bosanskoj strani. Nije čuo voz i nije imao vremena da skoči sa šina. Braća su došla čak iz malog kurdskog sela u Siriji. Abdurahman je imao skoro 20 godina kada je sreo Eminu i njene prijateljice koje su ga svakodnevno posjećivale u bolnici. Dok je on bio u bolnici, Muhamed je živio u Emininoj staroj kući, istoj u kojoj se sakrila nakon što je izašla iz stana u centru grada. Nakon dvojice braće, u toj kući su ostajali i drugi migranti kojima je pomagala Emine i komšije. Abdurahman je nakon nekoliko sedmica prebačen u Sarajevo, gdje je konačno dobio svoju protezu zahvaljujući angažmanu manje grupe građana iz različitih dijelova Bosne koji su se okupili kako bi pomagali migranti kojima to treba, te u saradnji sa organizacijom Pomozi. Oni su zajedno uzeli Abdurahmana pod zaštitu i brinuli se o njemu kada su država i međunarodne organizacije zakazale. Prikupili su novac za njegovu protezu i našli doktore i medicinsku njegu, te mu pružili emotivnu podršku. Trebalo je vremena, ali kada je Muhamed naučio hodati na protezama, dva brata su krenula opasnom rutom preko planina i rijeka, preko Bosne, Hrvatske i Slovenije, da bi stigli do Austrije, gdje su konačno dobili azil.
U Bosni je često nemoguće dobiti azil zbog nefunkcionalnih institucija u državi koja je do danas — 30 godina nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma jedini poluprotektorat u Europi. Ovaj status daje neograničenu moć međunarodnoj zajednici koju predstavlja niz zapadnih zemalja, a trenutno je predvodi EU i Ured visokog predstavnika. Visoki predstavnik je obično Europljanin imenovan kroz netransparentan proces uz odobrenje UN Vijeća sigurnosti.
Kada je Abdurahman napustio bolnicu 2020. godine, Emina i njena prijateljica zamolili su doktore da im daju njegove odsječene noge. Pitala sam je zašto su to uradile: „To je dio njega, ne može se tek tako baciti, uništiti nakon svega što je prošao. I neko je trebao reči molitvu i nad tim dijelom tijela. Pa smo je nas dvije to uradile, uzele noge, donijele ih u baštu u predgrađu, i zakopali pod jabukom. Sada želimo da obilježimo to mjesto da se ne zaboravi šta se dogodilo.” Nakon što mi je ispričala priču, vodi me u baštu na brdu iznad Zvornika u kojoj ima stabala jabuka, šljiva i dunja i grm džulbešerke ruže. Pokazuje mi mjesto gdje su pokopane noge, uvjerena da je to bilo humano i ispravno uraditi.
Humanitarna organizacija je 2024. godine odvela Eminu u Beč da vidi Abdurahmana, koji sada ima ženu i dijete. Oboje su plakali i razgovarali na jeziku koji su samo njih dvoje razumiju. Kada sam je zamolila da mi kaže više o ovom susretu, okrenula je glavu očiju punih suza, ali nije rekla ništa. Kao da još uvijek ne može pronaći riječi da priča o ovoj epizodi svog života.
Podsjetnici na rat i mržnju
Emina živi od svoje skromne penzije, oko 600 KM mjesečno. Daleko od dovoljnog, pogotovo zimi kada za grijanje mora platiti više od polovine tog iznosa. Ne želi tražiti od djece da joj šalju više. “Oni imaju svoje živote; ja sam dobro. Imam ono što imam”, kaže mi. Ona nađe svoj način da živi. Najskuplja stvar na koju troši novac, mali luksuz, su cigarete. Da bi uštedjela, kupuje duhan i mota ili kupuje prethodno smotane od uličnih prodavaca. Ostatak ide na hranu i lijekove.
Ipak, iako ima malo, voli da dijeli. Emina uživa u gostima. Tako željna da ima s kim razgovarati, svoje goste čeka ispred zgrade i odvodi ih liftom do 12. sprata. Počinje pričati pri prvom susretu. Priča brzo ukazujući na ono što vidimo i zbijajući šale. Osećam se kao da je znam oduvijek a tek smo se upoznale. Za svakog gosta pravi i male poklone. Obično nešto što ima u kući, komad domaćeg kolača, cvijet ili neki stari suvenir… Bilo šta. „Ovo da me ne zaboravite“, kaže dok mi daje malu plavu svilenu kesicu u kojoj je cvijet Srebrenice i bočicu parfema sa Ćabe.
Zgrada je prekrivena podsjećanjima na rat i mržnju. Na vanjskoj fasadi je veliki grafit “Ratko Mladić”. Ljuljaške ispred zgrade su obojene bojama srpske zastave: plava, bijela i crvena. Posvuda su zastave Republike Srpske. Jedna od komšinica, čiji stan Emina vidi sa svog prozora, postavila je zastavu na balkon. “Znam da je to za mene. Ali nije me briga. Za mene je to samo zastava. Ako ih to raduje, neka bude tamo”, kaže Emina kada je pitam da li joj sve to smeta, “Znam ko sam, a znam i ko su oni. Rat je iza nas. Mislim da je njima teže da me vide ovdje jer znam šta su uradili. Ja nisam ništa uradila.”
Većinu vremena Emina čak ni ne zaključava ulazna vrata. Sigurna je da niko ništa neće učiniti. “Želim da svi znaju da se osjećam ugodno u svojoj kući i svom gradu.”
Sa rijekom priča o životu u gradu, o sebi, svojoj djeci, prošlosti, sadašnjosti. Kao sa najboljom drugaricom. Kad je tužna, ona to podijeli sa Drinom. I kada je srećna. Drina prva sazna šta se dešava u njenom životu. Rijeka zna njene strahove, njene snove, njene istine.
Dok sam bila u Zvorniku, Emina me vodila na mjesta koja voli. Sa svakog od tih mjesta vidi se Drina. Gdje god smo stale, Emina odvoji trenutak da pogleda Drinu i duboko udahne, kao da diše rijeku.
Na kraju posjete, Emina me prati i gleda kako se odvozimo iz Zvornika. Ona kreće u grad, u džamiju. Gledam sićušnu ženu, sa maramom na glavi, kako hoda kroz tmurnu gomilu u prljavom gradu, u kojem je prolaznici i dalje povremeno vrijeđaju na ulicama. “Gađali su me otpacima sa prozora nekada ali uvijek su promašili. A onda su samo prestali. Sada ih ignorišem. To je njihov problem”, kaže neustrašivo. Gledam je kako se kreće i osjećam njenu energiju kojom obasjava mračni grad.
Tekst je pisan na engleskom jeziku i objavljen u online magazinu TurningPoint. tačno.net prenosi prevod uz odobrenje
