Foto: Arnes Grbešić
Već u martu 1992. godine JNA je postavila vojne punktove u Doboju, što je bio prvi korak ka uspostavljanju ovoga grada kao „srpske opštine“ koji je dobio ovaj epitet 26. marta. Kao takav, Doboj nije bio podoban za nesrpsko stanovništvo koje je nedugo nakon toga ostajalo bez posla u državnim službama. Njihova svakodnevnica komplicirala se iz dana u dan, a 3. maja svi Bošnjaci i Hrvati su dobili naredbu da predaju oružje, da bi tog istog dana na radiju bio proglašen policijski sat koji je samo u teoriji važio za sve građane ove opštine. Policija je svakodnevno patrolirala gradom kako bi bili uvjereni da će se policijski sat poštovati, mada je bilo jasno da ova pravila važe samo za Bošnjake i Hrvate.
Nakon preuzimanja Doboja od srpske vojske i glasina o ratnim zločinima i incidentima u Podrinju, hiljade Bošnjaka i Hrvata napušta Doboj i odlazi u Tešanj, gdje se uspostavlja krizni štab čiji je cilj bio sprečavanje preuzimanja kontrole nad cijelom dobojskom opštinom. Prema trenutno donesenim presudama, oko hiljadu Bošnjaka i Hrvata je prošlo kroz dobojske logore uspostavljene na ovom području za vrijeme rata.
Foto: Polaganje cvijeća u Grapskoj / afirmativa.ba
Kada je riječ o ratnim zločinima u Doboju, posebno treba naglasiti slučaj Grapske, sela pored Doboja koje je palo pod kontrolu srpske vojske 10. maja 1992. godine.
„Doboj je okupiran 3. maja, a Grapska je bila u blokadi od 3. do 10. maja, kada je uslijedio prvi artiljerijski napad koji je trajao dva do tri sata. Tog dana je uslijedio i pješadijski napad na Grapsku iz svih pravaca. Ubijene su 34 osobe prilikom napada na Grapsku 10. i 11. maja, a tog 11. maja uslijedilo je, kako su oni to zvali, „čišćenje Grapske“. Nakon pada Grapske vršena je selekcija, civili su puštani na slobodnu teritoriju, a svi ostali su odvedeni prvo u Osnovnu školu Kostajnica, gdje su prenoćili. Sutradan je ta grupa od oko 400 ljudi raspoređena u centralni zatvor u Doboju, a drugi u vojne hangare Bare kod Doboja“, objašnjava Aljo Hasančević, predstavnik udruženja logoraša Grapska.
Foto: Aljo Hasančević – Prva presuda za genocid / afirmativa.ba
Široj javnosti je malo poznata činjenica da je prva presuda koja je imala elemente genocida počinjenog u ratu devedesetih u Bosni i Hercegovini presuđena u Njemačkoj, a povezana je sa zločinima u Grapskoj. Za genocid je zbog zločina u Doboju 1997. godine Viši sud u Dueseldorfu osudio Nikolu Jorgića, a odbačena je i njegova žalba nakon izrečene presude kojom je Jorgić pokušao dovesti u pitanje nadležnost ovog suda. Žalbu je odbacio i Sud za ljudska prava u Strasbourgu, kojem je Jorgić podnio apelaciju nakon presude Suda u Dueseldorfu, a postojanje univerzalne juridstikcije je mehanizam pomoću kojeg žalba Jorgića nije imala šanse.
Nikola Jorgić je optužen po 11 tačaka za genocid zbog ubistva 22 osobe koje nisu bile vojno sposobne, kao i zločina u Ševarlijama. Osuđen je na četverostruku doživotnu kaznu, a ova presuda je bila pravni presedan kada je riječ o presudama za počinjene ratne zločine tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Foto: Nikola Jorgić / Screenshot Youtube
Uvijek treba imati na umu broj ljudi potrebnih za organiziranje i izvedbu nekog ratnog zločina. Organiziranje ovakvih zlodjela samo po sebi zahtijeva mnogo više ljudi nego što ih je do danas presuđeno. Kada je riječ o Doboju, situacija je posve ista kao i u drugim gradovima u kojima su počinjeni ratni zločini. Krivična pravda, kada je riječ o ratnim zločinima, u 2024. godini bila je u padu kada pogledamo broj podignutih optužnica i presuda, a taj trend će se vjerovatno nastaviti. Osobe s komandnom i izvršnom odgovornošću za zločine ulaze u pozne godine i pitanje je da li će ikada stati pred lice pravde. Tranzicijska pravda mora se nastaviti tamo gdje su sudovi stali i istraživati, pisati, bilježiti i graditi kulturu sjećanja kako bi istina bila znana. Taj zadatak nije na generaciji koja dolazi. Ta generacija je došla.
Ovaj tekst je urađen u suradnji sa Pro Peace BiH
