Munib Delalić, u svom stanu na Sagene u Oslu, piše stihove koji nisu samo sjećanje na zavičaj, nego i ogledalo univerzalne čežnje. Njegova poezija je sjevernjača – zvijezda koja vodi, ali niko ne zna kuda, jer put je beskonačan, a cilj uvijek iznova odgađan.
Egzil kao metafora beskonačnosti
Egzil nije samo geografska udaljenost. On je hladan, otuđen labirint, u kojem se pjesnik kreće – svjestan da ga zavičaj zaboravlja, dok ga tuđina nikada neće prihvatiti. Kao što je Dante u progonstvu pisao o nebeskim sferama, kao što je Ovidije u Tristijama oplakivao izgubljeni Rim, tako i Delalić piše o zemlji koju je izgubio, o jeziku koji nosi kao jedini dom, o mraku koji čeka kosti. Njegovi stihovi su vrata koja vode u beskonačnost – jer svaki povratak je nemoguć, a svaka čežnja beskrajna.
Svjetlost sjevernjače
Delalićeva poezija je svjetlost koja dolazi iz daljine, ali koja se ne gasi. Ona se u svojoj sjevernjačkoj ljepoti stalno reflektira i podsjeća da samo uzvišeno ne poznaje granice. Njegovi stihovi pripadaju jeziku, a jezik pripada svima – jer “jezik je ono u što sve uvire i iz čega sve izvire”. Zato nije važno kojoj književnosti pripisujemo Muniba Delalića – važno je da njegovi stihovi postoje, da zrače, da se ponavljaju.
Vašar Balkana
I dok Delalić u tišini egzila gradi svoju poetsku arhitekturu, Balkan se guši u vlastitom književnom vašaru. Današnji književni svijet nije samo provincija, nego i anarhija. Knjige se štampaju bez ikakvih kriterija, bez uredničkih odbora, bez recenzenata, bez lektora. Knjigu danas može objaviti bilo ko – i to je tragedija našeg vremena. Provincija voli buku, voli galamu, voli sitne polemike i književne skandale, ali ne voli predanost.
Poplava loše književnosti zatrpava rijetke bisere, guši istinske glasove, pretvara umjetnost u buvljak gdje se sve prodaje, a malo što vrijedi. U takvom svijetu Delalić je dvostruko prognan – iz zavičaja i iz pamćenja, ali i iz književnog tržišta koje više ne razlikuje zlato od blata.
Recepcija kao otpor
I zato je važno naglasiti: nije slučajno da su upravo Darko Cvijetić i Miljenko Jergović, dvojica najznačajnijih književnih glasova današnjeg Balkana, pisali sa oduševljenjem o Delalićevoj knjizi pjesama U znaku vage. Njihovi glasovi nisu tek puki kompliment, nego potvrda da Delalićeva poezija stoji u središtu književnog zbivanja, iako je fizički daleko, u egzilu. Njihovo oduševljenje je ujedno i otpor najezdi jeftine literature, znak da se još uvijek može razlikovati vrijedno od bezvrijednog.
Svjetlost protiv tame
Upravo zato, književno djelo Muniba Delalića prkosi tom zaboravu i toj poplavi. Njegova poezija je sjevernjača – usamljena, ali svijetleća, koja obasjava južnjačku tugu. On pokazuje da egzil ne mora biti samo rana, nego i prostor unutarnje discipline i predanosti. Poezija Delalića podsjeća na ono što je Brodsky rekao: “Pjesnik u egzilu ne gubi domovinu, nego je nosi u jeziku.”
Njegova poezija je i dokaz da se protiv provincijalnog zaborava i loše književnosti vrijedi boriti snagom duha. On kao takav stoji u tradiciji velikih egzilantskih pisaca – tiho, dostojanstveno, daleko od buke, podsjećajući nas da prava umjetnost ne poznaje granice, niti se može zatrpati zauvijek u poplavi bezvrijednih knjiga.
A kako je to precizno rekao Miljenko Jergović:
“Munib Delalić je veliki pjesnik o čijim pripadnostima ovdje ne bih pokušavao išta reći, osim da mu je, bez obzira na pripadnost, mjesto u svim antologijama suvremene hrvatske poezije, ako bi ih netko s darom za mjesto i trenutak odlučio sastavljati. Jorge Luis Borges, recimo.”
A Darko Cvijetić, u privatnoj prepisci, zapisao je o njegovoj poeziji:
“On više o zemlji zna nego zemlja, on više o hladnoći zna – nego moje kosti i sanjati mogu, koliko ih mraka čeka.”
Ta dva glasa – jedan kritički, drugi poetski – potvrđuju da poezija Muniba Delalića nije samo egzilantska svjetlost, nego i djelo koje nadilazi granice iskustva i pripadnosti.
SVEMU TREBA VREMENA
bratu Slobodanu
Svemu, bratac, treba vremena.
Pa i da podijelimo porijeklo,
naciju i vjeru, jezik kojim govorimo,
kao kruh nasušni, uzduž i poprijeko.
Da podijelimo sve što smo imali,
i sve što imamo. Sve što nismo imali,
i sve što nemamo.
Da bratski podijelimo istu prisutnost,
istu odsutnost. Istu prisutnost odsutnosti,
istu odsutnost prisutnosti.
I da nas jednako ima.
Da nas jednako nema.
U svemu, i u ničemu.
Svemu, bratac, treba vremena.
A vrijeme nam kratko.
I sve je kraće. Kraće od svega.
Kraće i od velikog uvjerenja:
Koliko braće u svijetu,
toliko u svijetu ljubavi i poštenja.
Toliko u braći svijeta.
