Foto: Bundesregierung/Steffen Kugler
Neobična je sudbina Angele Merkel, prve žene na funkciji kancelarke (predsjednice vlade) ujedinjene Njemačke, prve političarke iz nekadašnje Njemačke Demokratske Republike koja se u novoj, velikoj Njemačkoj, nastaloj pripojenjem DDR-a dotadašnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj (kolokvijalno: Zapadnoj Njemačkoj) popela do samoga vrha vlasti. U DDR nije bila politički aktivna, a nije ni na koji način sudjelovala ni u demonstracijama i nemirima što su označili početak kraja ‘socijalističke Njemačke’.
No, dok su oni koji su na ulicama istočnonjemačkih gradova pod parolom ‘Mi smo narod’ (Wir sind das Volk) vodili bunt sa ciljem ne primarno ujedinjenja s ‘drugom’ Njemačkom, nego unutarnjih reformi koje bi život u ‘njihovoj’ Njemačkoj učinile boljim, lakšim, ugodnijim, dostojanstvenijim – ako hoćete, dok su praktično svi oni odmah nakon ujedinjenja – uz vrlo rijetke iznimke – gurnuti na marginu i doslovno pometeni s političke scene, do tada nepoznata znanstvenica koja se u pravome trenutku ‘udomila’ u redovima Kršnanskih demokrata počela je svoju političku karijeru.
Pod okriljem ‘kancelara ujedinjenja’, Helmuta Kohla, mlada je Angela Merkel polako, ali sigurno napredovala, da bi iskoristila političko-financijsku aferu koja je uzdrmala Kohla i nimalo sentimentalno detronizirala svojeg dojučerašnjeg pokrovitelja, pa preuzela vodstvo CDU, a nakon pobjede na parlamentarnim izborima i vodstvo Njemačke. Nesklona verbalnim eskapadama, baš kao i profiliranju u stilu estradnih zvijezda, ili tzv. celebritya, mirna, ali ne i neodlučna, nikada ne napuštajući teren činjenica, usredotočena na dobrobit zemlje čiju je vladu vodila, Angela Merkel uskoro je zauzela jedno od vodećih mjesta u ‘prvoj ligi’ svjetskih političara. Nije se, barem koliko je poznato, nikada usprotivila kada su je nazivali ‘najmoćnijom ženom svijeta’, ali nije se nikada ni ponašala tako kao da je svjesna te svoje moći (zapravo moći zemlje kojoj je bila na čelu).
Znala je da joj je ‘prva adresa’ na koju se treba obratiti ona u Washingtonu, odšutila je (pokorno?) kada se saznalo da američki saveznici prisluškuju i njezin mobitel, bila je iskreno i dosljedno posvećena cilju ujedinjenja Evrope. U tome kontekstu tijesno je surađivala s predsjednicima Francuske, pri čemu se Jacques Chirac pokazao jedinim partnerom koji je bio ‘na istoj valnoj duljini’ kao i ona. No, kroz više od tih jedno i po desetljeća, koliko je bila kancelarka, trudila se ne samo imati dobre odnose s Rusijom, nego i razvijati ih. Pri čemu su je nedvojbeno vodili gospodarski interesi (jeftini energenti iz Rusije), ali i spoznaja da čvrste i stabilne Evrope nema i ne može biti bez suradnje s Rusijom, makar tu zemlju vodio i nekadašnji pripadnik ruske tajne službe koji nije odolio iskušenju ‘informiranosti’, pa je na jednome od sastanaka s Angelom Merkel pustio u dvoranu za sastanke svojeg velikog psa (a znao je da se kancelarka panično boji pasa).
Tu i takvu Angelu Merkel, kancelarku koja je lakonskom frazom ‘Možemo mi to’ (Wir schaffen es) otvorila vrata Njemačke prvome velikom valu izbjeglica s Bliskog i Srednjeg istoka, koja je ‘instalirala’ svojega šefa diplomacije Franka Waltera Steinmeira na mjesto njemačkog predsjednika, a svoju ministricu obrane, Ursulu von der Layen, gurnula prema poziciji šefice Evropske komisije, svijet i Njemačka ispratili su potkraj godine 2021. obasipajući je pohvalama i priznanjima, hvaleći je ‘u nebesa’. Dobrim dijelom – s razlogom. Pod njezinim vodstvom Njemačka se čvrsto ukotvila kao vodeća država Evropske unije. Bila je ‘evropska Njemačka’, mada je već pod njezinim prethodnikom, Gerhardom Schroederom, pokazala i dovoljnu dozu hrabrosti da se usprotivi američkoj invaziji na Irak.
Nedugo nakon njezinoga odlaska sa čela vlade došlo je do ruskog vojnog upada u Ukrajinu (prema nekim ne beznačajnim izvorima – svjesno isprovociranoga). Njemačku je, naravno, u tim trenucima trebalo potpuno upregnuti u kola antiruskog ‘križarskog pohoda’, u kojemu je Ukrajina istaknuta kao primarni cilj, tek da bi se odvukla pozornost s onoga pravoga: slabljenja Rusije i rušenja svake mogućnosti njemačko-ruske suradnje, te zamjenjivanja ‘ovisnosti’, ne samo Njemačke, o ruskim energentima, ovisnošću o onima iz Amerike i još nekih, a opet o Americi ovisnih izvora.
Ponavljanje epizode sa Schroederom koji je odbio pridužiti se ‘koaliciji voljnih’ (baš kao i Hrvatska pod Stjepanom Mesićem) i napasti i okupirati drugu suverenu zemlju, bez ‘blagoslova’ Ujedinjenih naroda, a uz obrazloženje koje je bilo plod spinova i laži, to naprosto nije dolazilo u obzir. Pa je, dakle, trebalo od danas na sutra preokrenuti priču. Dojučerašnje zasluge Angele Merkel pretvorene su u njezine slabosti i propuste. Ne samo tzv. novinari, nego i njezini dojučerašnji bliski suradnici upravo su se natjecali u tome tko će što ‘argumentiranije’ optuživati Angelu Merkel zbog pogrešne politike prema Rusiji. Predsjednik Frank Walter Steimeier javno se posuo pepelom, izjavljujući kako je kao ministar vanjskih poslova vodio ‘pogrešnu politiku’ (što ga ipak nije spasilo od toga da mu Kijev nediplomatski arogantno zalupi vrata pred nosom kada je najavio želju da posjeti Ukrajinu), Ursula von der Layen postala je vodeći evropski ‘jastreb’, političarka koja je riječi ‘pregovori’ i ‘mir’ izbacila iz svojega rječnika, a umjesto toga uživa u antiruskim tiradama i proglašavanju – svako malo – novih ‘paketa’ sankcija protiv Moskve.
Sama Angela Merkel bila je upadljivo tiha. Nije reagirala, ništa nije izjavljivala nekoliko tjedana da bi onda – preko predstavnika za javnost – osudila ruski vojni upad u Ukrajinu, ali i potvrdila uvjerenje da je ispravno postupala kada se 2008. u Bukureštu usprotivila primanju Ukrajine u NATO. Nakon još nekoliko mjeseci šutnje ‘procurila’ je vijest kako bivša kancelarka radi na svojim memoarima, na što je savezna vlada promptno reagirala najavom da će smanjiti proračun njezinoga ureda i upozorenjem zaposlenicima toga ureda da ne smiju dojučerašnjoj šefici vlade pomagati u bilo kakvim ‘privatnim poslovima’ (čitaj: pisanju memoara).
I opet nekoliko mjeseci šutnja, da bi potom u pomalo čudnim okolnostima (telefonski razgovor?) Angela Merkel izjavila kako su sporazumi iz Minska za koje se tvrdilo da im je cilj razriješiti ukrajinsku krizu i pobunu na istoku zemlje, bili samo manevar sračunat na to da se Ukrajina pripremi za rat s Rusijom; što bi – usput budi rečeno – sugeriralo zaključak kako je Zapad već 2016. ‘znao’ da će Rusija napasti Ukrajinu (!?). Merkeličene riječi nedugo zatim potvrdio je i bivši francuski predsjednik Hollande. Da je sve to ‘voda na mlin’ ruskom predsjedniku Putinu i ruskoj propagandi koja ionako tvrdi da se Zapad godinama pripremao za obračun s Rusijom, ne treba ni govoriti. No, u iskrivljenoj optici kroz koju se gleda na svijet u kojem živimo, to je valjda trebao biti uvod u ‘tiho rehabilitiranje’ bivše kancelarke.
Da se, međutim, to rehablilitiranje (ako uopće o tome možemo govoriti) neće nastaviti tako tiho, govori iznenadna najava da će Angela Merkel kao treća osoba na čelu njemačke vlade (nakon Konrada Adenauera i Helmutha Kohla) primiti najveće odlikovanje: Savezni križ za zasluge u posebnoj izvedbi (nižu ‘varijantu’ toga odlikovanja ima i nekadašnji kancelar Schroeder). Predat će joj ga 17. ovoga mjeseca Frank Walter Steinmeier, njezin ministar vanjskih poslova, onaj isti koji se javno ispričavao zbog toga što je kao član njezinoga kabineta vodio ‘pogrešnu politiku’ razvijanja odnosa s Rusijom.
Najava dodjele odlikovanja bivšoj kancelarki nije demantirana kao fake news, dapače službeno je potvrđena. Mada ni u samoj Njemačkoj, a pogotovo u ‘demokratskim’ zemljama nije dobila neki značajan publicitet, ili ga uopće nije dobila. Kako to sada tumačiti? Najlogičnije je tumačenje ono koje kaže kako se tim odlikovanjem žele ‘začepiti usta’ Angeli Merkel, da ju se želi koliko nagraditi, toliko i obvezati na šutnju u vezi sa svime što se događa u Ukrajini i u vezi s Ukrajinom, pogotovo sa svime što je vezano uz ulogu Njemačke u toj tragediji (koja od samoga početka, a to nije kraj veljače/februara 2022., nije samo ukrajinska, nego i evropska). Bivša kancelarka puno toga zna, nedvojbeno ima još dosta ljudi koji drže do njezinoga mišljenja i koji njezinu politiku ne smatraju promašenom, i to ne samo u Njemačkoj. Stoga bi ‘životni interes’ gospodara rata bio da ju se natjera na šutnju.
Da je dodjeljivanje najvišeg odlikovanja u najmanju ruku kontroverzno, može se isčitati i iz podatka da ceremoniji predaje neće prisustvovati nitko iz vodstva dviju sestrinskih kršćansko-demokratskih stranaka, CDU (njezine stanke!) i CSU, kao ni iz vodstva Liberala koji su bili koalicijski partner u njezinome kabinetu. Na popisu pozvanih je Merkeličin vicekancelar iz redova Socijal-demokrata, Thomas Muentefering. Hoće li doći Ursula von der Layen još je pitanje bez odgovora. Pozvan je, međutim, jedan od aktivista za ljudska prava iz vremena DDR-a, Rainer Eppelmann, kao i četvero znanstvenika, dvojica povjesničara, jedan povjesničar umjetnosti i jedan kemičar (Merkeličina ‘struka’). To su objavljeni podaci u trenutku pisanja ovoga teksta, podaci koje nitko (još?) nije demantirao.
Da ne živimo u vremenu laži, fake news, ‘alternativnih činjenica’, spinova koji stvaraju ne samo privid, nego i sliku kao da svjetsku politiku oblikuju hollywoodski scenaristi, u vremenu u kojemu razborit čovjek koji još uvijek inzistira na tome da sagledava činjenice i izvodi svoje zaključke, odbijajući agresivno servirane ‘neupitne istine’, cijelo ovo razglabanje o Angeli Merkel i njezinome odlikovanju bilo bi izlišno, bespredmetno. Ovako, ono je nezaobilazni povod da se progovori koja riječ o politici i onima koji su si prisvojili pravo da se nazivaju političarima (a neki se od njih prepotentno smatraju i državnicima), o svijetu u kojemu živimo i u kojemu jedva da je nešto od onoga što nas tjeraju da vidimo (ili nas uvjeravaju da vidimo) zaista i ono što bismo trebali vidjeti, što se zaista odvija pred našim očima.
U tom i takvom svijetu najlogičnije objašnjenje uz najavu dodjele Saveznog križa za zasluge u posebnoj izvedbi najprije toliko hvaljenoj, a onda gotovo kroz blato provlačenoj Angeli Merkel jest kako je to odlikovanje za šutnju. Sadašnju i buduću. Kako se ne bi remetila idila laži u kojoj se utapamo, a da toga jedva da smo i svjesni.
Koliko god logično zvučalo, ovo je ipak samo pretpostavka. Angela Merkel će je onim što će reći (ili neće reći) 17. travnja/aprila ili potvrditi, ili opovrći.
