foto: radnickafronta.hr
Katarina Peović, članica Radničke fronte, jedan je od rijetkih glasova radnika i obespravljenih. I odmah je postala meta velike većine političara desnice, ali i dijela medija, uključujući i dio onih koje se smatra liberalno – lijevima.
Za Tacno.net govori o novim poreznim reformama u Hrvatskoj.
Razgovarao: Marijo Škrinjar
NOVOM poreznom reformom se šire porezne ovlasti jedinica lokalne i regionalne samouprave. Vlada je omogućila da same uređuju porez na dohodak, u zadanim okvirima, i time direktno utječu na oporezivanje rada.Kakve će to reperkusije imati na jedinice s obzirom na njihovu neravnomjernu razvijenost?
Ukidanje prireza sigurno će utjecati na proračune najvećih gradova, gdje uglavnom vlada opozicija. Stoga je ovo zasigurno politička kalkulacija i obračun HDZ-a s opozicijom u velikim gradovima. Kratkoročno gledano točno je da su gradovi imali suficit, ali to ne može biti dugoročna politika.
S druge strane, nije baš opravdano da gradovi poput Zagreba automatski moraju dignuti porez na dohodak. Odnosno u granici koju je HDZ u Zagrebu postavio na najviše plaće do otprilike 35% to je svakako opravdano, dok bi za nižu kategoriju plaća trebalo ipak razmisliti da se iako ostavi postojeća stopa. Tako bi se ipak postigla neka progresivnost oporezivanja kojoj nominalno zagrebačka vlast teži. HDZ je ovom reformom na žalost ostavio mogućnost praktički uvođenja „flate rate” poreza, svima isto, što će također možda neke liberalne vlasti prigrliti, a što sigurno neće doprinijeti većoj pravednosti poreznog sustava.
Tko na koncu ima dobiti ovom poreznom reformom ili je ona lijepo upakiran predizborni glib jer slažu se svi kritičari da dobitnika ovdje nema?
Radna većina neće dobiti ništa ili će dobiti zanemarive iznose, stoga je ovo čista predizborna igra.Da li je Plenković ojačao svoju političku poziciju prebacivši odgovornost na lokalne političare?
To mu je bio cilj. No također HDZ već neko vrijeme sustavno radi na tome da porezni sustav učini regresivnijim. Sjetimo se tzv. Marićevih reformi – recimo 2018. reforme u interesu 1,3% bogatih – odnosno smanjivanja porezne stope za one iznad 17.500 kuna plaća. A 2020. godine su daljnjim „reformama” oni s 25.000 kuna dobili oko 1.500 kuna više, dok su oni s plaćama oko 10.000 kuna dobili tek par stotina kuna, oni s manje i manje od 100 kuna. Dakle te su porezne reforme sve bile najpovoljnije za one s najvišim plaćama. Prije tih reformi najviša stopa za one s najvišim plaćama je porez na dohodak bila preko 40% da bi se konstantno to smanjivalo, upravo za najbogatije.
Realno porezna reforma neće puno značiti za održivost mirovinskog sustava, zbog toga što je on već neodrživ. U principu već sada funkcionira kao socijalna pomoć jer se manje od 2/3 sadašnjih mirovina može financirati iz doprinosa radnika.
Mirovinski sustav je generalni fijasko.
Ovim preuzimanje dijela troškova uplate mirovinskih doprinosa za one s najmanjim plaćama, država je napravila presedan kojim se u automatizam koji je do sada postojao u uplatama automatizmom dijela iz proračuna gasi. Automatizam isplate mirovina zapravo prestaje i pitanje je hoćemo li s nekim drugim proračunom imati zagarantirana sredstva. Navodna potreba rasterećivanja poslodavaca od ove obveze je nepotrebna, pogotovu u trenutku kada imamo tvrtke koje posluju s ekstra profitima a isplaćuju najniže moguće plaće.
Neodrživost mirovinskog modela utemeljenog na međugeneracijskoj solidarnosti, u kojem sadašnji radnici plaćaju doprinose za sadašnje umirovljenike .Možda je samo prvi korak prema stvarnom stanju, a to je da zbog neodrživosti trenutnog modela mirovine postaju samo još jedan oblik socijalne pomoći. Vidite li vi rješenje?
Nikakve neodrživosti nema, osim ako smatramo profit nečijim pravom. Sustav međugeneracijske solidarnosti nema alternativu, osim ako ne želimo društvo apsolutne nejednakosti u kojem će od svojeg rada u starosti moći živjeti samo neki, dok će drugi biti osuđeni na beskućništvo ili rad do smrti. Rješenje sigurno nije u ovakvim kvazi reformama mirovinskog sustava.
Objektivno ne postoje razlozi da ljudi ne idu u mirovinu ranije, imaju dostojanstvenu mirovinu… Živimo u paradoksalno sustavu u kojem se pitamo je li mirovinski sustav održiv, jer je cilj kapitalističkog sustava isključivo stvaranje profita.
Da li firma ima gubitak od 540M kuna ili dobit od 644M kuna, nema nikakvog utjecaja na nikog osim vlasnike. Govori Mate Rimac kojem je Europska komisija odobrila 25.svibnja 2023.hrvatsku državnu pomoć za projekt robotaksija u iznosu od 179,5 milijuna eura,odnosno gotovo milijardu i pol kuna kao oblik izravne bespovratne potpore.
„Profit naš, rizik dijelimo.” To je maksima po kojoj djeluju svi novopečeni tajkuni u Hrvatskoj. Iako nije to samo neka naša specifičnost – kapitalisti uvijek i svugdje teže što većem monopolu i zaštiti države, sa što manje izloženosti konkurenciji, bez obzira na mantre liberalnih medija i onih koje štite.
Smiješno je čitati danas kako tržišni fundamentalisti poput Cvetojevića i sličnih mrtvi hladni izjavljuju kako novac iz proračuna koji će dobiti Rimac „nije naš novac”, a i bogu i vragu su dosadili s pričom o „uhljebima u javnom sektoru” (gdje oni uhljebima smatraju sve profesore, liječnike, službenike…) koji njima neprestano uzimaju „njihov” novac preko poreza, pune proračun koji odlazi tamo gdje oni ne žele da odlazi. Samo kada se taj novac slijeva u privatne džepove, to im nije problematično.
Čime je Mate Rimac zadužio Hrvatsku da uživa podršku Vlade RH dok nam je cijeli radno aktivni segment društva na tjednoj razini u nekom organiziranju štrajka zbog mizernih osobnih dohodaka i još lošijih uvjeta rada.
Priča s Rimcem je potpuno iracionalna. Bez obzira na to hoće li se to uopće moći ostvariti najavljeni projekt uvođenja flote od 700 robotaksija na zagrebačkim ulicama. Naime Ford, Volkswagen, kao i drugi odustali su od sličnih projekata. Ključno je pitanje treba li nama zbilja flota od 700 novih vozila u kaotičnom zagrebačkom prometu?
Uz to, u NPOO-u sasvim jasno piše da će se AI tehnologija koju razvijaju Koreanci – kupiti, dakle ništa sami ne razvijamo niti investiramo u granu koja ima perspektivu povećati našu produktivnost.
Govorimo o robotaksijima dok nam građani guraju po tračnicama tramvaj ZET-a što nije izoliran slučaj već postaje konstanta. Da li je Mate Rimac vješt prodavač magle?
Da ZET je u ogromnim problemima. Radnici se žale na niske plaće, stalne tužbe, probleme s nasiljem, zastarjelim vozilima… 30. svibnja je i prosvjed radnika koji podržava i Radnička fronta.
Što se tiče RImca, mi smo upozoravali na niz netransparentnih odluka i zakulisnih igara oko Mate Rimca i njegovog oca – od kašnjenja s rokovima – do pogodovanja kod dodjele zemljišta u Svetoj Nedjelji gdje je gradonačelnik Zurovec tražio da se iz zapisnika čak brišu dijelovi rasprave gradskog vijeća iz koje je sasvim jasno da je otac Mate Rimca vršio pritisak i da je natječaj raspisan upravo imajući u vidu za koga se piše, a teren se dobio za smiješan iznos.
Rimac je poster boy, ne iznenađuje podrška koja dolazi iz Evrope jer on i njegovo poslovno carstvo ne predstavlja nikakvu konkurenciju većim automobilskim kompanijama. To su “boutique projekti”, radi se nešto ekskluzivno, čak se mogu dobiti i evropski novci, pogotovu zato što to ne ugrožava industriju evropskih najvećih tvornica i proizvođača automobila.
RImac je kompletno ideolška poruka, oko njega se prelama cijela paleta poduzetničkih mitova, pa i u školskim udžbenicima, gdje se poručuje “ako ćete biti kao Mate RImac onda ćete biti i uspješni i bogati, a ako to ne uspijete sami ste si za to krivi”, pri čemu se u potpunosti ignorira čitav set unaprijed postavljenih odnosa moći u društvu.
Tu se prelama i čitava bijeda autokolonijalnih narativa – od priče o novom tipu “mladog poduzetnika”, do carističkih usporedbi s engleskom monarhijom i kraljevima gdje se Matu i “njegovu Katarinu” naziva novom hrvatskom vlastelom. To je naša mala slikovnica koja se kreira sa svrhom.
Tu je i priča o Porscheu koji je ušao u vlasništvo RImca, pa se govori kako je to svjetska ugledna kompanija koja sigurno ne bi investirala u nešto što je upitan projekt – što je samo po sebi potpuna neistina. Vlasnik Porschea – Volkswagen je sudjelovalo u jednoj od najvećih prevara vezanih uz namještanje ekotestova za njihova dizel vozila (tzv. “Dieselgate” u rujnu 2015. godine) u kojoj su lažno prikazivali koliko njihovi automobili zagađuju. Softver koji su ugradili u 11 milijuna automobila manipulirao je s emisijama CO2 tako da se krivotvorilo podatke o emisiji štetnih plinova.
Priča bi mogla imati sretan epilog: Plenković u Bruxelles,Rimac u Livno a dugovi će ostati Hrvatski.Koliko puta gledan scenarij?
Svi će naši kvislinzi potražiti svoju sreću negdje drugdje, sigurno neće dijeliti sudbinu naroda kojeg svojim potezima obespravljuju. Kada je Radnička fronta na upozoravala u slučaju Todorića, liberalni fundamentalisti su nas optuživali da smo „jalni” i da je najteže prihvatiti nečiji uspjeh.
No nije Rimac jedini Hrvatski Megapoduzetnik imamo i Vujnovca,možete li povući paralelu između dva velika gospodarstvenika?
Vujnovac je vrlo sličan Todoriću jer ulazi u sve pore hrvatske privrede i dobar je s različitim političkim akterima od bivšeg ministra Vrdoljaka, do HDZ-a i Domovinskog pokreta. Tvrtka PPD u njegovu vlasništvu igrala je važnu ulogu u uništavanju Petrokemije koja dolazi u probleme upravo zbog deregulacije cijene plina za industrijske kupce 2011. godine. Tvrtka PPD koja preprodaje plin ruskog Gazproma drastično diže cijene zbog čega Petrokemija ne može više ostvarivati profit (prije toga Petrokemija ima profit od 100 milijuna kuna).
2018. država preuzima na sebe 450 milijuna kuna dugova Petrokemije (nastalih zbog visoke cijene plina) i ulaže u nju još 150 milijuna kuna te potom besplatno predaje Petrokemiju upravo u vlasništvo PPD-u i MOL-ovoj INA-i (koji su je, u suradnji s RH, kroz previsoku cijenu plina i upropastili).
Sada pratimo samo epilog tog uništavanja Petrokemije u čemu je Vujnovac odigrao bitnu ulogu.
Nakon toga, Vujnovac ulazi u drugo polje – proizvodnje hrane, koje je također uništeno, a mi smo svedeni na uvoznike stranih, loših, prehrambenih proizvoda.
Ulazi u Fortenovu koja je vodeća firma u Hrvatskoj u proizvodnji i maloprodaji hrane, s 45.000 zaposlenih – proizvodnja ulja, mesa i mesnih prerađevina, mlijeka i mliječnih proizvoda, poljoprivredna proizvodnja….
Da li je Vujnovac novi Todorić?
Postoje ozbiljne sličnosti, tako da bi se bilo zanimljivo osvrnuti na neke komentatore koji su nakon pada Todorića govorili o kraju „gazdinskog” tipa upravljanja velikim tvrtkama.
Podignuta je nova optužnica Europskog javnog tužitelja,očito da nam pravnu državu vode stranci zbog nesposobnosti domačeg pravosuđa?
Sve te optužnice kao i presude za kriminal su ništa u usporedbi sa sistemskom korupcijom koja legalizira pljačku, a koju EU tužitelji neće progoniti.
Ministar Butković, neki dan, ni da trepne, priznaje američkom Wall Street Journalu pozadinu namještanja natječaja za koncesionara na novom kontejnerskom terminalu u riječkoj luci iz 2021. godine, posla vrijednog skoro 3 milijarde eura.
Dakle, s jedne strane domaće vlasti spremno provode uhićenja na zahtjev Evropskog javnog tužitelja zbog namještanja raznih natječaja, a s druge strane, domaće vlasti spremno poništavaju natječaj i namještaju novi po nalogu vrhova US i EU administracije, kako bi posao od skoro 3 milijarde eura dobio evropski konzorcij a ne kineski. Tako da dok sitne ribe love, krupne korupcijske skandale puštaju, to je sitna cijena za totalnu rasprodaju koja se odvija u Hrvatskoj od devedesetih.
Klinička bolnica Sv.Duh postala je prvorezredna politička intriga između grada Zagreba, Ministarstva zdravstva i ravnateljice. Nitko nije zaštitio patologa i pomoćnog obducenta koji su upozoravali na nepravilnosti u radu, te otežane uvjete rada.Svi su imali nešto za reći no nitko o dvojci nezaštićenih pijuna u kako kaže ravnateljica Ana-Marija Šimundić politički motiviranim i orkestriranim napadima dok javnu potporu i dalje uživa od gradonačelnika Tomaševića. To je javna poruka zeleno lijevog bloka da se isplati biti zviždač jer svi ćete biti zaštićeni ?
Leševi na podu bolnice su tragična posljedica dosljednog razaranja bolničkog i zdravstvenog sustava, nije sva odgovornost na Možemu i Tomislavu Tomaševiću. No tragično je da velika većina medija i javnosti plješće otpuštanjima u Holdingu koja su sprovedena netransparentno, bez sistematizacije radnih mjesta, a na što su sindikati upozoravali, zbog čega smo s njima prosvjedovali.
Ljudi su završili na ulici, još su ih proglasili „uhljebima” iako je najmanje badićevaca i rukovodećeg kadra otišlo, a otkaze su dobili radnici s malo staža i bez djece. Takva politika prema radnicima sigurno nije lijeva politika. Ona se nastavila treniranjem strogoće nad radnicima Čistoće, a sada je slična situacija i u ZET-u.
Vlada je predstavila novi Zakon o izbornim jedinicama s kojima očito je zadovoljan samo krojač Zakona, Renato Petek je to slikovito opisao tramvajem 12 koji prolazi na svojoj ruti tri izborne jedinice u Zagrebu?
Ustavni sud je rekao jasno koja se dva kriterija treba zadovoljiti. Dok je prvi djelomično zadovoljen (svaki glas mora jednako vrijediti u svim jedinicama), drugi definitivno nije, a taj je ključan. Izborne jedinice ne smiju biti skrojene tako da se glasovi skloniji progresivnoj lijevoj opciji neutraliziraju glasovima iz ruralnih sredina u kojima su ljudi prisiljeni klijentelistički biti povezani s HDZ-om, odnosno za bilo kakvo radno mjesto ili materijalno pravo biti politički ucijenjeni. Čak su se uvele nove nelogičnosti poput razdvajanja Splita i Solina, razdvajanja Čiova na dva dijela, Šolte. Spojilo se Novi Vinodolski s Rijekom, kako bi se ministar Butković mogao kandidirati u tradicionalno lijevoj utvrdi – VIII. Izbornoj jedinici. Zagreb je apsolutno primjer takvog krojenja po potrebama HDZ-a – nema nikakvog opravdanja da se grad Zagreb cjepka na 3 izborne jedinice.
Smatrate li da osim djela izbornog zakona u kojem se uređuje pitanje izbornih jedinica konačno bi trebalo riješiti i pitanje elektroničkog glasanja kao i revidiranja popisa birača jer još uvijek broj nije realan. Kome nije u interesu da se donese popis živih birača?
Pola milijuna glasača je više na biračkim listama nego u popisu stanovništva. To nije, kako HDZ želi prikazati, stvar „ažuriranja” biračkih listi već bazen za potencijalnu prevaru.
Rad i radnik u fokusu je okosnica vašeg političkog djelovanja, izlazi li Radnička fronta sa nekim novim prijedlozima koji uistinu idu na dobrobit boljeg i pravednijeg društva u cjelini?
Radnička fronta je od početka mandata u Saboru, uputila desetke prijedloga koji bi poboljšali status radništva.
Upozorili smo, u sklopu inicijative Za radnički ZOR na opasan Zakon o radu i neprihvatljive odrednice vezane uz digitalne platforme (što je dio odgovornosti za uvođenje suvremenog robovlasništva u RH). Upozorili smo na neprihvatljivu “trgovinu” reprezentativnih sindikata kojom su željeli s lica zemlje izbrisati tzv. “nereprezentativne sindikate” (članak je nedavno i pao na Ustavnom sudu).
Tražili smo skraćivanje mogućnosti potpisivanja ugovora na određeno s najviše 3 na 1 godinu, automatsko produljenje ugovora o radu na određeno vrijeme trudnici, zabranu noćnog rada za trudnice i dojilje, skraćivanja radnog tjedna s 40 na 35 sati, pravo radnika na “isključivanje”, definiranje dodataka na plaću za prekovremene sate, rad blagdanima…
Tražili smo da se ukine suvremeno robovlasništvo dovođenjem stranih radnika.
U lipnju ćemo u Saboru povesti raspravu o zakonskim izmjenama koje bi omogućile ukidanje tzv. „agregatora” koje je Vlada uvela u zakon kako bi u potpunosti amnestirala digitalne platforme bilo kakve odgovornosti i stvorila podlogu za snižavanje cijene radne snage i dovođenje stranih radnika na slabo plaćena mjesta u kriminalnim uvjetima smještaja.
Ova Vlada je odlučila – ako hrvatski radnici i radnice neće pristati na još nižu cijenu rada, još lošije radne uvjete, na još lošijim radnim mjestima – oni će nas zamijeniti radnicima koji su u još većoj nevolji i spremni su prihvatiti takve uvjete, a dovode ih tako da se ti radnici niti imaju kome buniti niti imaju načine na koje se mogu buniti. Zato smo pripremili set zakonskih prijedloga da onemogućimo praktički suvremeno robovlasništvo koje je uvedeno u RH.
Također neki dan je Hrvoje Štefan, ekonomist i član Radničke fronte najavio paket prijedloga koje će Radnička fronta uputiti Vladi s ciljem smanjivanja nejednakosti – kao što je progresivno oporezivanje najbogatijih i to sintetičkim tipom poreza na bogatstvo koji uključuje financijsku i nefinancijsku imovinu i porez na nasljedstvo, također progresivnog karaktera koji zahvaća naslijeđenu imovinu najbogatijih.
Sve su to načini da se one koji žive od svojeg rada – zaposlene, one koji su živjeli od svojeg rada – umirovljenike, te one koji žele živjeti od svojeg rada u Hrvatskoj – nezaposlene i iseljene postavi u poštenije uvjete koji omogućavaju Ustavom zajamčeno pravo na plaću od koje radnik i radnica te njihova obitelj mogu dostojanstveno živjeti.
