Piše: Sanjin Šahmanović
Prije nego što krenemo u analizu intervjua i posljednjih događanja oko Neleta Karajlića i Zabranjenog pušenja potrebno je naglasiti nekoliko stvari. Socio-ekonomski status zemlje u kojoj se odigrava jedna od najtežih bitaka u Drugom svjetskom ratu, svi zločini, premještanja stanovništva, ideologija i mimikrija sve se pokazuju kao refleksija odnosa o kojima se već dugo govori i nekako su postali paradigma raspada društvenog uređenja u zemlji. Ukoliko pogledamo razdoblje nakon Drugog svjetskog rata zaista nije teško shvatiti da je to bila antifašistička okosnica borbe protiv neprijatelja, međutim taj novi narativ je zanemario stvarne i već formirane identitete i nakon svega gradio jednu lažnu sliku socijalističke uniformiranosti. Baš tu nitko nije vodio brigu niti je pridavao pažnju kompleksnosti društvenog bića Bosne i Hercegovine. I sada kad preslikate ovo dobijete upravo, to zarobljeni narativ umjetnika i muzičara čiji je primarni posao biti umjetnik ne političar ili kvazi političar koji dijeli lekcije svojim prijateljima i polupismenim gledateljima i konzumentima koji svakako neće razumjeti šta im je poručivao Nele, u trećem dijelu nadrealista.
Još jedna stvar koja se ne uklapa u novoprimitivistički narativ uzimajući u obzir intepretaciju da je to odgovor na postojeći primitivizam, naročito kod Neleta i Kusturice, jeste pitanje Jugoslavenskog identiteta koji kao neki oblik „nove iluzije“ kruži nad cijelom pričom. Tekstovi koji izlaze u Novim danima kao odgovor na post Titoističko razdoblje i svojevrsna revizija onoga u čemu se živjelo do tada i tvrdnje da je Jugoslovenstvo „jedini modus vivendi“. Kasnije koketiranje i participacija u aktualnoj politici u obje zemlje ne idu u prilog novog ni nekog „avangardnog“ primitivizma. Činjenica je da drugačiji način razmišljanja nije nešto što je društveno prihvatljivo u BIH, međutim slijed događaja kao da ide pojavom novih političkih primitivaca sa starim praksama jednoumlja koje onako latentno čekaju svoj etno-nacionalni manifesto.
Postavlja se pitanje kako onda od zakletog Jugoslovena preko noći postajete nacionalno samoodređeni? To je i politički fenomen u kojem se trebalo snaći ili samo isplivati iz nekog ćorsokaka i gradacijom od mešetara i sitnog kapitaliste, u vremenu sloma ekonoskog poretka i devalvacije kroz direktorske i druge funkcije ustoličiti se kao novi vođa nacionalne stranke.
Također tvrdnje o identitetu grada koji je stvoren od grupe Zabranjeno pušenje da ne idemo dalje, ima smisla ukoliko bi to bio jedan od inih, međutim u tom vremenu je stvaran i sportski međunarodni identitet Sarajeva, također šta je sa drugim umjetnicima slikarima, pjesnicima, sportašima poput Dimitrijevića, Berbera, Sarajlića, Kinđeta, a da ne govorimo o prošlosti i religijskim identitetima o kojima je Brega onako javno govorio uoči samog rata.
Možemo se upitati da li bi ekipa i dalje nastavila sa radom da je država ostala u Miloševićevoj Jugoslaviji i gdje bi to kasnije završilo?, za pretpostaviti je da bi se odigrao sličan scenario u narednih pet ili deset godina?!
Napraviti fajront tamo gdje si se rodio nije baš najbolja stvar, međutim tu se radi o ličnom fajrontu Neleta Karajlića koji se ogleda u odnosima na muzičkom i poslovnom planu dok sukobi oko ličnih pitanja i nerazumijevanja nemaju mnogo smisla iz današnje perspektive, ali se prepliću sa svakom novom temom. Nekako sve se svodi na egoistična pitanja bez imalo empatije i propitivanja trenutnog stanja u BiH kojih se nitko ne dotiče osim Seje uzimajući u obzir poplavu intervjua sa Neletom u kojima se priča o svjetskoj karijeri, dok njegov beogradski album iz 1997. najbolje oslikava stanje „Ja nisam odavle“, i taj upakirani sarajevski govor kao da „curi“ sa svih strana dok se priča o tim temama. Dosta je izvjesno da tvrdnje o teškoćama ili njegovom nestanku uoči ratnih dešavanja te sva traumatska dešavanja kroz koja je prošao Nele nisu zanemariva i neraealna. Međutim, muzička atmosfera i taj autentični izričaj mogao je nastati upravo u tom periodu dok poslije na njegovom albumu je samo blijeda kopija nečega čega više nema.
Današnja slika razrušenih ili prenamijenjenih kulturnih domova u kojem se okupljala i „primitivna“ mladež 80- ih usmjerio bi energiju ove populacije prema nečemu korisnijem za razliku od bezličnih barova i klubova koji nude jeftine kemijske supstance i nihilizam. U boljem slučaju imali bismo novu generaciju sa autentičnim odgovorom na trenutna pitanja i pogled u budućnost.
Suštinski se radi o ispitu na kojem nisu prošli mnogi, a to je osjećaj euforije, povezanosti i ljudskosti koji je činio tu grupu tako jedinstvenom i neponovljivom, što je ujedno i priznanje vlastite samoobmane koja će izaći na vidjelo prije ili kasnije.
