foto: n.n
Autori: Indira Nović i Asim Haračić
Negdje pred kraj intervjua sa doktorom Kemalom Dizdarevićem, voditelj Senad Hadžifejzović skreće razgovor na temu koja ga veoma preokupira – umjetna inteligencija! Šta ako se pojavi umjetna inteligencija i kaže: Od danas ja vladam! Ja sam bolji od tebe i u novinarstvu i u medicini…? – zabrinuto pita Hadžifejzović. To je zanimljiva tema – odgovora dr. Dizdarević. Spominje Yuvala Hararia, govori o pretjeranim strahovima i naglašava da ako želimo raspravljati o opasnostima i koristima od AI… i o tome da li kontrolisati razvoj umjetne inteligencije ili je pustiti da se razvija kako se razvija… prvo treba da razumijemo o čemu se tu uopšte radi!
Interesantno, isti dan kad je Face TV objavila ovaj intervju, The Online Magazin of The Developmental Political Project donosi tekst Steve McIntosha pod naslovom The Spiritual Significance of the Rise of AI.
Mislim da su Harari i njegove transhumanističke kolege zbunjeni i u zabludi po pitanju i pozitivnih i negativnih potencijala umjetne inteligencije – piše McIntosh, ugledni američki filozof i politolog, poznat po svojim studijama o integralnoj svijesti i integralnoj politici.
Dodaje da je jedan od najintrigantnijih aspekata AI tehnologija činjenica da čak ni njihovi tvorci još uvijek ne razumiju u potpunosti kako te tehnologije rade. Misterije oko umjetne inteligencije potpaljuju i spekulacije da će uskoro biti stvoreno nešto što ima neku vrstu nadljudske inteligencije… neki autonomni robot koji ima svoj vlastiti cilj i svrhu – ono što Harari naziva “neorganskim agentom” (Harari’s “inorganic agent”). A to djeluje vrlo zastrašujuće!
Nema sumnje da će AI modeli biti sve ‘pametniji’. Ali mašine, ma koliko da su pametne, ne mogu postati svjesni agenti koji imaju isto ono što imaju i ljudi – svijest za koju se vezuju karakteristike i kvaliteti kao što su samo-svijest; namjera; kreativnost; saosjećanje; ljubav… i qualia. Qualia je subjektivna tačka gledišta – osjećaj kako je to vidjeti ili osjetiti nešto. Proizilazi iz iskustva, a upravo je fenomen koji se zove iskustvo jedna od onih stvari koje nas ljude razlikuje od mašina. Umjetna inteligencija može steći znanje, ali dublje razumijevanje informacija moguće je samo kroz svjesno iskustvo ljudskog bića, a mašine to ne mogu imati jer “nema nikog kod kuće”. I sve dok vještačka inteligencija nema sposobnost direktnog iskustva, ne može biti svjesna na način na koji je čovjek svjestan.
Ali to ne razumiju ljudi koji svijest vide isključivo kao proizvod rada mozga – objašnjava McIntosh i tvrdi da je ono što se u filozofiji nauke naziva reduktivni fizikalizam (mi smo to zvali redukcionistički materijalizam) – trenutno dominantan pogled u tehnološkoj zajednici.
Odlomak iz knjige Na kojem si nivou svijesti?
Priručnik za političare i one koje politika zanima:
Netrpeljivost između kultura ljudi plave i narandžaste svijesti naročito dolazi do izražaja u ratu između nauke i religije.
Doba prosvjetiteljstva donosi novu paradigmu – novi način poimanja svijeta i života. Razum skida s prijestola Dogmu, proglašava nevažećim sve što ona tvrdi, i uspostavlja zakon koji kaže: da bismo utvrdili šta je istina a šta neistina, moramo se pridržavati striktnih naučnih metoda. Istina je samo ono što se može empirijski dokazati kao istinito, sve ostalo je fikcija! Malo-pomalo, logika i kritičko promišljanje zamijenili su slijepo vjerovanje, a religijska dogma ustupila je mjesto empirijskoj nauci. Činilo se da je problem riješen. Ali pojavio se novi: religijska dogma zamijenjena je drugom dogmom – rigidnim materijalističkim redukcionizmom.
Zašto su “narandžasti” kritični prema duhovnom? Kažu, nema dokaza da postoji to nešto ‘duhovno’. Svjesni smo zato što imamo um, a imamo um jer imamo mozak. Nematerijalni svijet nije ništa drugo do proizvod fiziologije i biologije; prema tome, sve što je mentalne prirode može se redukovati na neurone i hormone. Kad mozak umre, nema više nikakve svijesti ni duhovnosti… nema više ništa, i tačka! A ako na današnjem nivou u razvoju nauke ne možemo objasniti te takozvane parapsihološke fenomene (ili kako se to već zove…) – to je zato što još uvijek ne znamo dovoljno o funkcijama mozga.
Ljudi koji ovako razmišljaju vide mozak kao generator svijesti. U rezonovanju o temama kao što su svijest, transpersonalno, duh i duhovnost, oslanjaju se na teoriju po kojoj sve što je nematerijalno proizlazi iz materijalnog, prema tome nematerijalno (emocionalno, mentalno, duhovno) treba objasniti svođenjem na tjelesno (biološko i fizičko). Riječ je o staroj redukcionističko-materijalističkoj paradigmi u nauci. Istražuje se samo ono što se može registrovati sa pet čula i objasniti ‘zdravim razumom’, pa percepcija svijeta postaje hladna i mehanička.
Kako fizički mozak generiše subjektivnu svijest? – najteže je pitanje za istraživače koje Steve McIntosh naziva fizikalistima. Qualia – ključni aspekt ljudske svijesti – ne može se objasniti radom mozga. Fizikalizam ne može riješiti ‘teški problem’ svijesti. Tvrditi da je svijest samo proizvod rada mozga i ništa više… isto je kao i tvrdili da sve što vidimo na televizijskom ekranu dolazi/proizilazi iz televizijske kutije. Ne znamo da postoji ‘tamo negdje neki studio’, pa ne razumijemo da je tv kutija procesor, a ne kreator onog što se odvija na ekranu. Stoga je ironično da neki od najistaknutijih glasova u fizikalističkom kampu (kao što je Harari) predviđaju da će mašine uskoro postati samosvjesni agenti – piše McIntosh.
It is thus ironic that some of the most prominent voices in the physicalist camp
(such as Harari) are predicting that machines will soon become self-conscious agents.
Steve McIntosh
Kaže, iako nam to kvari fantaziju da ćemo mi ljudi jednog dana biti bogovi koji stvaraju svjesna bića, moramo se suočiti sa ograničenim moćima umjetne inteligencije i napokon shvatiti koliko je reduktivni fizikalizam – uvjerenje da kad umre mozak nema više ama baš nikakve svijesti! – pogrešan.
The Spiritual Significance of the Rise of AI – The Developmentalist
