U sjeni odluka koje su se posljednjih mjeseci donosile u Ujedinjenim narodima i koje su se ticale ratova u Ukrajini i Palestini, potkraj studenog donesena je rezolucija kojom je većina članica Opće skupštine UN-a tu organizaciju ovlastila da započne s procesom izrade globalnog poreznog okvira. Cilj toga procesa, koji će započeti iduće godine, trebalo bi biti donošenje međunarodne konvencije o oporezivanju. Time bi se spriječio enorman odljev novca iz proračuna država koji najveće svjetske korporacije i najbogatiji pojedinci svake godine uzrokuju zahvaljujući neujednačenim praksama oporezivanja i poreznim oazama razasutima diljem svijeta, od egzotičnih otoka u Karibima pa do Evropske unije. Rezoluciju je prošle godine u ime afričkih članica Opće skupštine predložila Nigerija, a usvojena je sa 125 glasova, unatoč intenzivnim opstrukcijama predstavnika bogatih zapadnih država, uključujući i one iz Evropske unije.
Ta odluka posljednji je korak u višegodišnjem procesu čiji je cilj donošenje međunarodnog poreznog okvira koji će na pravedniji način zastupati interese siromašnih zemalja globalnog juga. Njime bi trebala završiti era koja je trajala 60 godina, a tijekom koje je o međunarodnim poreznim politikama iza zatvorenih vrata odlučivala isključivo Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), skupina 38 najrazvijenijih zemalja svijeta. Prema usvojenom prijedlogu Nigerije, nadležnost nad odlučivanjem o globalnim poreznim politikama od OECD-a trebali bi preuzeti Ujedinjeni narodi. Uoči glasanja ured glavnog tajnika UN-a Antónija Gutteresa objavio je izvještaj u kojemu se konstatira da je potrebno osmisliti “inkluzivan i efikasan” međunarodni okvir, da su rješenja koja je dosad predlagao OECD nepravedna jer ne zastupaju interese zemalja u razvoju, te da mjesto za donošenje novog međunarodnog ugovora o oporezivanju ne bi trebala biti arbitrarna tijela kakvi su OECD ili skupina G20 najvećih ekonomija svijeta.
Rezolucijom se predviđa osnivanje ad hoc međuvladinog odbora sastavljenog od 20 članica, uz pravednu regionalnu i rodnu zastupljenost. Odbor bi do ljeta sljedeće godine trebao izraditi nacrt UN-ove konvencije o porezima, vodeći računa o “potrebama, prioritetima i kapacitetima svih država, naročito država u razvoju i onih u posebnim okolnostima”. Rezolucijom se poziva da odbor uzme u obzir utjecaj međunarodnih poreznih politika na ekonomsku i rodnu nejednakost i okoliš, te donese smjernice za zaustavljanje “nezakonitih financijskih tokova povezanih s porezima”. Zasebnom rezolucijom, koju je krajem prošle godine predložila također afrička skupina u Općoj skupštini, od UN-a se traži i da osmisli mehanizme za vraćanje proračunskih prihoda izgubljenih uz pomoć utaje poreza.
Nešto prije izvještaja koji je objavio ured glavnog tajnika UN-a, svoj godišnji izvještaj objavila je i nevladina organizacija Tax Justice Network, koja je izračunala da će u narednoj dekadi, ostane li na snazi postojeći međunarodni porezni režim, iz proračuna država biti isisano gotovo pet bilijuna dolara, što je ekvivalentno sredstvima koje sve države svijeta tijekom jedne godine ulože u svoje zdravstvene sustave. Tih 4,8 bilijuna dolara dvostruko je više od iznosa koje su države izgubile u vrijeme velike ekonomske krize 2007. – 2008. godine. Ove godine proračuni su zakinuti za ukupno 480 milijardi dolara, od čega 311 milijardi zahvaljujući prebacivanju profita multinacionalnih korporacija u porezne oaze, dok su 169 milijardi u porezne oaze sakrili bogati pojedinci.
Deset zemalja koje najviše doprinose odljevu poreznih sredstava su Velika Britanija, Nizozemska, Kajmansko otočje (britanski prekomorski teritorij), Saudijska Arabija, Luksemburg, Bermuda (također britanski prekomorski teritorij), SAD, Singapur, Irska i Hong Kong (bivša britanska kolonija). Tax Justice Network izračunao je i da se velika većina izgubljenih prihoda od poreza, oko 90 posto, odnosi na proračune bogatih zemalja, a ta svota iznosi prosječno devet posto njihovih proračuna za zdravstvo. S druge strane, u siromašnim zemljama gubici su u apsolutnim brojkama deset puta manji, ali zato predstavljaju čak 50 posto novca koji te zemlje svake godine ulože u zdravstvo.
Joseph Stiglitz (Foto: MeJudice/Wikimedia Commons)
Članice OECD-a, zajedno sa svojim bivšim ili sadašnjim kolonijama, odgovorne su za ukupno 78 posto od prosječnih 480 milijardi dolara izgubljenog poreznog novca svake godine. Unatoč tome što se najveći dio izgubljenih poreznih prihoda odlijeva iz bogatih država, a time i iz džepova evropskih građana, evropski ministri financija protivili su se inicijativi za osnivanje globalnog tijela s obavezujućim ovlastima koje bi od OECD-a preuzelo kontrolu nad odlučivanjem o poreznim politikama. Štoviše, iako je Evropski parlament vlastitom rezolucijom podržao UN-ovu inicijativu, pozivajući se na niz istraživanja Međunarodnog konzorcija istraživačkih novinara objavljenih posljednjih godina, evropski ministri financija smatrali su da je UN-ova konvencija o porezima loša ideja jer će, prema njihovom mišljenju, ugroziti već postojeće mehanizme koje je donio OECD.
Među najznačajnijim poreznim oazama četiri su u Evropi – Ujedinjeno Kraljevstvo, Nizozemska, Luksemburg i Švicarska, a sve četiri ujedno su i članice OECD-a. Sve četiri, zajedno s još 22 članice Evropske unije, uključujući i Hrvatsku, glasale su protiv UN-ove rezolucije o Promociji inkluzivne i efikasne međunarodne porezne suradnje u Ujedinjenim narodima, jednako kao i SAD, Kanada i Japan, dok nijedna članica EU-a ovu rezoluciju nije podržala. Britanski dnevnik Financial Times objavio je i da su članice OECD-a vršile pritisak na Australiju da ne glasa za rezoluciju, pa je ona u Općoj skupštini na koncu glasala protiv. Osim toga, u srpnju ove godine Neovisna komisija za reformu međunarodnog korporativnog oporezivanja (ICRICT), čiji je jedan od osnivača američki ekonomist i nobelovac Joseph Stiglitz, uputila je otvoreno pismo izvršnoj direktorici Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) Kristalini Georgijevoj, kritizirajući tu organizaciju da pregovore o reprogramiranju kredita koristi kako bi države prisilila da usvoje poreznu “reformu” koju promovira OECD, iako i sami izračuni MMF-a pokazuju da OECD-ova pravila ne idu u korist zemalja u razvoju.
Kao što je već spomenuto, OECD od 1960. godine ima monopol na osmišljavanje globalnih poreznih politika, a posljednji sličan pokušaj da se te ovlasti demokratiziraju dogodio se 1970-ih godina, bez uspjeha. Dvije godine nakon vojnog udara u Čileu, čiji je predsjednik Salvador Allende u UN-u predvodio inicijativu za poboljšanje ekonomskog razvoja zemalja trećeg svijeta, UN je osnovao tijelo od nazivom Centar za transnacionalne korporacije (UNCTC). Zadatak toga tijela bila je uspostava informacijskog sustava o aktivnostima transnacionalnih korporacija u zemljama trećeg svijeta kako bi im se pomoglo da lakše prate financijske tokove tih korporacija. Budući da je od početka bio pod intenzivnim pritiscima Međunarodne trgovinske komore i različitih američkih think tankova, UNCTC je 1992. godine ugašen. Nedugo prije gašenja, UNCTC je došao prilično blizu stvaranju kodeksa postupanja transnacionalnih korporacija, kojima se trebalo onemogućiti pljačkanje država različitim rubno zakonitim poreznim praksama. U neoliberalnim krugovima rad UNCTC-a proglašavan je “antizapadnim” i “antipoduzetničkim”, a uoči finalne sjednice koja se trebala održati 1991. i na kojoj je trebao biti donesen kodeks, američka vlada pokrenula je kampanju u kojoj je ta nastojanja proglasila “reliktom prošlosti”.
Thomas Piketty (Foto: Sue Gardner/Wikimedia Commons)
OECD je od 2013. godine, pod pritiskom niza otkrića o sve većim razmjerima sustavne utaje poreza transnacionalnih kompanija, započeo svoju “reformu”, koja međutim nije rezultirala bitnijim izmjenama s obzirom na to da OECD štiti interese svojih kompanija. No u posljednjih nekoliko godina Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara (ICIJ) objavio je niz istraga o utajama poreza pod nazivima Pandora Papers, Paradise Papers i Luxembourg Leaks, u kojima je dokumentirano, između ostalog, kako je 100 najvećih svjetskih kompanija koristilo različite porezne manevre da bi u poreznim oazama akumuliralo stotine milijardi dolara.
Kako bi fingirao angažiranost na suzbijanju utaje poreza OECD je 2021. godine objavio svoj prijedlog koji je podržalo 140 zemalja i koje su se time obavezale da će u svoje nacionalne legislative uvesti minimalan korporativni porez od 15 posto. Taj bi se porez trebao početi primjenjivati iduće godine, no on se odnosi samo na kompanije čiji prihodi prelaze 750 milijuna dolara u svakoj pojedinoj jurisdikciji u kojoj posluju, a pritom im i stavlja na raspolaganje niz mehanizama da tu primjenu odgađaju do 2028. godine. Takozvani drugi stup OECD-ove reforme trebao bi pak američke tehnološke divove prisiliti da prihode od profita dijele s državama u kojima operiraju, što sada nije slučaj. No taj će se porez određivati na pojedinačnoj bazi u svakoj državi, što znači da će kompanije i dalje imati mogućnost seliti profite u jurisdikcije s povoljnijim poreznim sustavima.
U spomenutom otvorenom pismu direktorici MMF-a Stiglitz, francuski ekonomist Thomas Pikkety, kolumbijski ekonomist José Antonio Ocampo i ostali članovi Neovisne komisije za reformu međunarodnog korporativnog oporezivanja, optužili su MMF da je vladu Šri Lanke ucjenjivao da pristupi drugom stupu OECD-ove reforme u zamjenu za reprogramiranje kredita. Šri Lanka je umjesto toga namjeravala donijeti vlastiti porez na digitalne usluge, kojim bi, kako je procijenila, prikupila 104 milijuna dolara poreza godišnje, za razliku od 29,5 milijuna dolara koje bi prikupila ako bi usvojila OECD-ov drugi stup.
U otvorenom pismu ICRICT piše i da OECD-ovo rješenje drugog stupa “nije utemeljeno u ispravnom razumijevanju interesa zemalja u razvoju jer učvršćuje globalne nejednakosti”, te da OECD-ov prijedlog u ovom obliku “neće rezultirati smislenim ili održivim prihodima za zemlje u razvoju, pa im se zbog toga ne bi trebalo uskraćivati uvođenje alternativnih mjera”.
“Vjerujemo da zemlje u razvoju moraju zadržati svoje suvereno pravo na osmišljavanje poreznih i fiskalnih politika dok se ne donese sveobuhvatna reforma temeljena na pravednijoj alokaciji poreznih prava”, smatraju ovi ekonomisti, referirajući se na nedavnu rezoluciju koju je usvojila Opća skupština Ujedinjenih naroda.
