Da bi čovjek mogao braniti neke estetske ili moralne vrijednosti, da bi u njima mogao uživati, ili zgražati se nad njihovom zloporabom, morao bi, prije svega biti upućen u njihov sadržaj, ne zanemarivši kontekst, simboliku i nakanu s kojom su te vrijednosti stvorene. Umjetnost, primjerice, traži zainteresirane ljude, prilježne, vatrene, otvorene, koji će braniti njene slobode, uživati u njenim dometima, a poglavito koji će brzo prepoznati kontekst ili znati “smjestiti” stvari u ispravnu nišu, da bi se ostvarila ona višekratno ponavljala izreka: TKO VIŠE ZNADE, VIŠE UŽIVA!. Redoviti konzument i podupiratelj umjetnosti s vremenom stvari osjeća kao svojinu opće kulture i neizbježni dio prtljage s kojom ide u svijet.
Umjetnik se izražava nezavisno i kontekstualno, ovisno o karakteru njegove inspiracije. Evo što o tome veli M. C. Escher veliki ljubitelj misterija i likovnih zagonetki: ” Osnovna svrha svake umjetničke forme, bilo da je riječ o glazbi, književnosti ili vizualnim umjetnostima, jest da priopći nešto vanjskom svijetu i drugim riječima, da učini osobnu misao, izvanrednu ideju, unutrašnju emociju, prijemčivom za čula drugih ljudi, tako da ne bude nedoumica u pogledu tvorčevih namjera.
Umjetnikov ideal je da proizvede vlastiti kristalno jasan odraz . stoga njegov dar nije određen isključivo vrijednošću misli koje želi prenijeti -jer svatko može imati najdivnije, najpotresnije slike u glavi, već također s mogućnošću da ih izrazi na takav način, da neiskrivljene dopru do drugih ljudi. Rezultat borbe između misli i sposobnosti njenog izražavanja , između sna i jave, rijetko kada je nešto više od kompromisa ili približnog stanja”.
I u tome je stvar: u kompromisu, da bismo ostali čitljivi, svidljivi, uklopivi, poželjni prosječnosti. Merkantilni, ljigavo glatki, da uđemo u uže izbore, selekcije, prve garniture. Da me izgubimo položaje primadona, političku naklonost, blagoslov klerikalaca, da nas vazda netko uzme pod svoje okrilje, da ne drhturimo na pustopoljini i ne čekamo za umjetnike uvijek neizvjesna “bolja vremena”. “Čekaj magare, da trava naraste”, pa ćeš se izražavati smiono, slobodno, autentično, dopustiti ćeš si ironiju, aluziju, prodrmat ćeš malo nedjeljno salo i dnevnu učmalost, a tvoja umjetnost bit će kao kuhača koja miješa zagorjeli gulaš u kotlu, pa spašava što se spasiti dade, da ljudi počnu promišljati stereotipe i naslijeđene obrasce “lijepoga i prikladnoga”.
U konformizmu umjetnost debelo gubi, pobuna je njeno pogonsko gorivo, hereza prirodno stanje, eksperiment način opstanka. Mene više plaši “rat za očuvanje starih vrijednosti” nego bilo kakav umjetnički iskorak. Naročito kad u pozadini dimi tamjan i škropi “sveta vodica”. No, naravno da prosječnjaci (naročito “instalirani prosječnjaci”) neće razumjeti ni jednu riječ od ovoga i s gnušanjem će je odbiti.
Reakcije na jedan aluzivni francuski performans pokazale su koliko je tanka opća kultura, koliko skučena vizualna perspektiva i koliko “fah idiotizam” hara među akademičarima. Ne znate doslovce ništa osim onoga što su vam utuvili kao paradigmu, a i to znate površno, nemajući vremena produbiti. Kako je govorio pjesnik i filozof Dubravko Ivančan: “Meni su ljudi rekli da je to normalno”. Tako, dakle. Visjeti na repu Isusova magareta i zgražati se nad jednim post-modernističkim kolažiranim teatrom apsurda (u zemlji koja je formirala Rumunja Ionesca!) to bi trebalo biti normalno? Sada pouzdano znam da niste čitali Viana , njegovo kultno VADISRCE u kome se groteskno zrcale crkvenjačke ceremonije i farizejstvo, s tragičnim posljedicama po ljudsku svijest i sudbinu.
Niste čitali Hauptmanna: Budalu u Kristu, čak ni jadnoga Kamova niste čitali, i sada tu polemizirate o nekakvoj “opscenosti” i huljenju na svetinje? Nećete više ići u opskurni Pariz jer su Francuzi tako strašno BRE-ZOBRAZNI? O, jaka stvar, svi su već na aparatima, nakon nedostajanja vašega duha nazočnosti i umjetničke personalnosti! Mene bi bilo stid pokazati toliko neznanja, pizme, dosadnog moraliziranja, u svrhu pokazivanja nekakve “moralne ispravnosti” i odanosti odgoju u vjeri, o kojoj znadete nešto tanko kao oblatna, bez unutrašnjeg sadržaja.
Mislila sam da se neću oglasiti, preglupo je to i prejasno, nego žao mi je onih desetljeća zablude, u kojima sam vjerovala da živim među nekakvim intelektualcima, promišljateljima stvarnosti, a vidim da sam živjela među klaunovima i ljudima s “histrionskim poremećajem”, koji pod svaku cijenu moraju biti viđeni i pustiti svoje “mišljenje” u javnost, čak i kad je ono beznadno krivo, nevažno i na pogrešnim premisama sazdano. No, srećom, nikada nije prekasno, pa velim “bojovnicima vjere” na krivoj fronti EGO TE ABSOLVO, i idem gledati svoja posla. Bit će manje zbrke u svijetu, ufam se pomisliti.
