NATRAG U JEDNO
U povijesti hrvatskog naroda, prepunoj nesretnih i tragičnih epizoda kao posljedice vlastite gluposti, zabluda i krivnje, dvije su najmračnije i one će kako u općoj povijesti tako i u kolektivnom sjećanju ovoga naroda ostati zapamćene po zlu koji su pripadnici ovoga naroda učinili drugima, ali i samima sebi. Prva se dogodila u vrijeme Drugog svjetskog rata u ustaškoj Endehaziji, a druga, po svojim posljedicama i količini učinjenog zla iako manje strašna u devedesetim godinama u okviru paradržavne tvorevine Herceg-Bosne.
I dok se danas Endehaziju i ustaški režim među Hrvatima priznaje kao zločinački režim, s čime se doduše ne slažu neki politički i klerikalni desničarski i proustaški orijentirani krugovi, Herceg-Bosnu se još uvijek doživljava kao nepravedno dokinutu hrvatsku teritorijalnu jedinica koja je nastala da bi obranila Bosnu i Hercegovinu i štitila interese hrvatskog naroda u ovoj zemlji. Iako je o Herceg-Bosni, hrvatskom projektu zla devedesetih godina, za koje je u međuvremenu optuženo cjelokupno ondašnje rukovodstvo čemu je smrću izmakao njezin glavni ideolog, gotovo sve rečeno, čini se kako uvijek iznova valja podsjećati na njezin zločinački karakter. Valja to činiti pogotovo zato što se u kontekstu sadašnjeg zahtjeva hrvatskih političara za federalnom jedinicom, ponovno pokušavati oživjeti ta ideja, ako ne baš posve ista, a ono u tom istom duhu. Ideja o ponovnom oživljavanju Herceg-Bosne kreće kao i onda iz Hercegovine i ondje je najsrdačnije pozdravljena, a na nju kao i onda opet nasjedaju politički neprosvijećeni i zapušteni bosanski Hrvati. Pri tome, Herceg-Bosna nije mrska ni predstavnicima Crkve, hercegovačkog i bosanskog dijela, za koju se neki od njih čude „zašto je Hrvatska toliko inzistirala da mora odumrijeti.“
Stoga treba još jedanput podsjetiti, za one koji brzo zaboravljaju i fabriciraju povijest, bez želje za suočavanjem s vlastitim zlom i bez imalo pijeteta prema žrtvama zločina koji su se u sklopu te nakaradne paradržavice dogodili, da je Herceg-Bosna nastala u okviru srpsko-hrvatskog dogovora o podjeli Bosne i Hercegovine, s ciljem humanog preseljenja nehrvata s hercegbosanskog teritorija i potpunog iskorjenjivanja bosanskih Hrvata s njihovih stoljetnih ognjišta, u čemu je i u jednom i drugom slučaju velikim dijelom i uspjela. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, kasnije preimenovana u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu rezultat je dogovora između Tuđmana i Miloševića, što je predsjednik svih Hrvata najbolje formulirao još na Silvestrovo devedesetprve u intervju hrvatskim medijima: „To [prekid hrvatsko-srpskih sukoba] se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona više nema razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. (…) U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio ‘zemljice Bosne’ gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon zona između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina.“ Riječi prvog hrvatskog predsjednika od kojih ga još i danas mnogi pokušavaju ekskulpirati, i političke i vjerske elite, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, treba uvijek iznova ponavljati, jer one predstavljaju s najviše instance izrečenu najavu isplaniranoga zla nad bosanskim Hrvatima i nehrvatskim stanovništvom u većinskim hrvatskim mjestima u Hercegovini. Opseg počinjenog zla u okviru te ideje i zacrtanog teritorija Herceg-Bosne, u nekim slučajevima, kao što su hercegovački logori za muslimane, sliči čak i nekim republičkosrpskim zločinima.
Kada današnji hrvatski političari u Bosni i Hercegovini, s rijetkim izuzecima, glamurozno i u punoj odanosti stožerniku Čoviću, slave 19. obljetnicu od osnivanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, diveći se svojim zlima i odašiljući tople pozdrave haškim optuženicima, a pritom nitko ni od političkih predstavnika Hrvata u BiH, ali niti iz Katoličke crkve s ovih prostora ne reagira, samo je dodatna potvrda da hrvatski narod u BiH živi u kolektivnoj zaslijepljenosti, suspendiranog razuma i bez ikakve moralne i političke odgovornosti.
Na tom skupu, na kojem su se okupili najveći štovatelji hercegbosanske ideje, uljuljan u ulogu sadašnjeg svehrvatskog vođe, kojemu su se do nogu poklonili još donedavno najljući unutarhercegovački politički neprijatelji, prednjačio je neprispodobivo ohol i nadmen stožernik Čović, i pritom između ostalog izjavio za medije, cinički i s prezirom, da se on nema nikome ni za što ispričavati. Zna Čović dobro i za hercegbosanske logore, maltretiranje, protjerivanje i ubijanje nehrvatskog stanovništva i za mnoge druge zločine počinjene u ime Herceg-Bosne i preko Herceg-Bosne, zna on i za zla u Posavini i srednjoj Bosni, ali ta njegova izjava se samo uklapa u njegovu i hadezeovsku politiku laži i manipulacije. U trenutku kad na ovim prostorima jača svijest da je minimum političke i etičke odgovornosti isprika za zločine koji je počinila vlastita strana, nositelj novog hercegobosanskog političkog projekta upakiranog u zahtjev za federalnom jedinicom – tobože da zaštiti interese Hrvata u BiH, a ustvari samo da do kraja sprovede zamisli Herceg-Bosne – na taj način možda i ponajbolje oslikava stanje u hrvatskom narodu, koji je nesposoban da se suoči s vlastitim zabludama, lutanjima i zlima.
Tragedija je tim veća što i vjerojatno najveće žrtve hercegbosanskog zla – bosanski Hrvati, njihovi politički a dijelom i vjerski predstavnici, franjevačkog i dijecezanskog dijela, ne uviđaju kakav se poguban scenarij krije iza čovićeve entitetske politike, koja konstantno prezire bosanske Hrvate, diveći se partnerima u Republici Srpskoj, koja u Čovićevim entitetskim planovima ostaje neupitna i teritorijalno nedodirljiva. Oni ne uviđaju, ili se samo prave da ne uviđaju, kako je to nastavak hercegbosanske politike, doduše s nešto profinjenijim metodama ali s jednako katastrofalnim posljedicama, koja je, naravno, i ovaj put kao i onda, svesrdno potpomognuta od srpske strane, jer se savršeno uklapa u velikosrpski projekt razbijanja Bosne i Hercegovine i progona Hrvata iz Bosne. Ako ne jedini, a onda svakako najpogubniji „historijski cilj“ koji se želi postići uspostavom „trećeg entiteta“ jest: definitivno ostaviti na cjedilu bosanske Hrvate, prepustiti ih njihovom daljnjem i konačnom nestajanju te tako dovršiti projekt izdaje toga dijela vlastitog naroda. I u tome će hercegbosanska politika, dugoročno gledano, po svemu sudeći i uspjeti, pogotovo ako bosanski Hrvati, koji su već jedanput žrtvovani za Herceg-Bosnu, konačno ne uvide perfidne namjere priče o federalnoj jedinici s hrvatskom većinom.
Odgovornost za prvu Herceg-Bosnu i njezina zla snose dijelom i njezini simpatizeri iz Crkve, prije svega u Hercegovini, koja nikad nije ni osudila te zločine niti se usprotivila takvoj politici. Ako u planiranju stare Herceg-Bosne nisu mogli puno utjecati, odgovornost za novu Herceg-Bosnu tiče se prije svega bosanskog dijela Katoličke crkve i franjevačke provincije Bosne Srebrene, jer je u Hercegovini sve palo na tu ideju – i Crkva, i fratri, i mediji, i intelektualci, a prešutno je podržana i u međugorskim porukama.
Nakon svega što se u proteklih dvadeset godina s bosanskim Hrvatima dogodilo – izdani od Hrvatske (koja je najodgovornija za Herceg-Bosnu!) i Hercegovine, prognani iz Republike Srpske, posvađani s Bošnjacima i sa samima sobom, nebitni i u očima međunarodne zajednice – jasno je da jedino sami sebi mogu pomoći. Prvi korak koji treba što prije učiniti, ako je preostalo imalo pameti i samopoštovanja, jest totalni prekid sa sadašnjom hrvatskom politikom u BiH, ponajprije s onim bosanskim političarima koji ju podržavaju, te stvaranje vlastite političke strategije i borba za prava u regijama, gradovima i mjestima u kojima žive. Sve drugo je nepovratni put u politički i biološki nestanak. A to im režiseri nove hercegbosanske politike tako podlo i zlurado spremaju.
svjetlorijeci.ba
