Ruši li se Berlinski zid na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi? Pokazalo se još jednom da su dugoročno neodrživi režimi koji nisu utemeljeni na zaštiti građanskih sloboda i vladavini prava. Kakav god bude ishod nemira u Egiptu, Tunisu, Jemenu i drugim zemljama, jedno je sigurno: građani tih zemalja već desetljećima trpe autoritarne režime, vjersku isključivost i ekonomsku politiku čiji cilj nije blagostanje, što neminovno izaziva nerješive teritorijalne sporove. Nije ih usrećio ni raspad kolonijalnih carstava. Politički vakuum koji je nastao povlačenjem kolonijalnih sila ispunili su nedemokratski režimi koji su tijekom hladnog rata tragali za sovjetskom ili američkom podrškom. Sovjetska podrška nije, dakako, jamčila demokratski razvoj, a američka podrška bila je pragmatski cinična u odabiru prioriteta: stabilnost proameričkih autoritarnih režima Washingtonu je bila važnija od dobrobiti lokalnog stanovništva. Za to su postojali jaki razlozi – trebalo je sačuvati krhki bliskoistočni mir, a mir je temeljni preduvjet demokracije.
Ratna ubojstva i razaranja oduzimaju svaku nadu demokraciji i blagostanju, a ratovi se često i vode samo zato da bi spriječili demokratski razvoj. Tim nevoljama se nakon 11. rujna pridružila još jedna – građani arapskih zemalja islamske vjeroispovijesti postali su žrtve intelektualno i moralno neodgovorne generalizacije. U mnogim zapadnim očima obilježeni su stigmom terorizma. Samo dijabolični um u stanju je čitavu jednu civilizaciju – koja nam je, podsjetimo se, podarila brojke – identificirati s terorističkim skupinama. Svaka civilizacija i svaka nacija imaju svoje gadove. Vrijeme je da ih se s civilizacijama i nacijama prestane dovoditi u vezu, štogod oni tvrdili i kakogod se predstavljali, pa i neovisno o tome računamo li arapskim brojkama ili ne.
Kršćanstvo, islam i židovstvo ne smiju zaboraviti da štuju jednog boga i potiču zapravo slične moralističke svjetonazore. Slučajno ili ne, svi potječu s Bliskog istoka. Ono najbolje što mogu učiniti u ovom kriznom trenutku jest pozvati na uzajamno štovanje. Ako su i iluzorni, moralni imperativi ne prestaju biti moralni imperativi. Odnos prema nacionalnoj i vjerskoj različitosti bit će ključ za vrednovanje zbivanja na velikom prostoru od Gibraltara do Bab-el-Mandeba. Svjetske diplomatske kancelarije još uvijek su suzdržane. Čekaju razvoj događaja, analiziraju i osluškuju obavještajne izvore. Hrvatska u odnosu na svoje euroatlantske saveznike ima rijetku komparativnu prednost jer posjeduje iskustvo stoljetnog i blagotvornog dodira i prožimanja s različitim religijama. U ovakvim trenucima takav privilegij je od neprocjenjive vrijednosti. Hrvatska poruka građanima Bliskog istoka ne može imati značajnu političku težinu, ali bi na simboličkoj razini bila lijepa gesta koja bi sjedinila i interese građana s druge strane Sredozemlja i vitalni hrvatski nacionalni interes, a to je bezuvjetna odanost načelima nacionalne i vjerske tolerancije. Maštovita vanjska politika znala bi prepoznati tu priliku. Pobuna građana Magreba i Bliskog istoka dovela ih je na povijesno raskrižje. Ako vladajući režimi i prežive sada, neće preživjeti sljedeću pobunu. Ako posegnu za kozmetičkim promjenama, neće moći spriječiti njihovu evoluciju u suštinske promjene. Promjene, dakle, nisu sporne, ali je neizvjesno kakve će biti.
Još uvijek znamo samo što pobunjenici ne žele, ali ne znamo što žele. Ne izjašnjavaju se ni o ključnom pitanju za prosudbu njihovog djelovanja, a to je odnos prema načelu sekularne države i Izraelu. Jedna pojedinost izaziva zabrinutost. Možda je indikativna, a možda samo slučajna. Demonstranti su nosili sliku Hosnija Mubaraka kojem je na čelu nacrtana Davidova zvijezda. Znači da Izrael smatraju neprijateljem. Nadajmo se da je riječ o marginalnoj i beznačajnoj grupi koja je iskoristila ulični kaos i probila se do televizijskih kamera.
U egipatskim gradovima raspao se javni poredak. Ugrožen je i muzej u kojem se čuvaju neprocjenjivi artefakti staroegipatske civilizacije. To je zlokobna simbolika koja nagovještava diskontinuitet. Hoće li to biti civilizacijski ili politički diskontinuitet? Revolucije se kasnije slave kao veliki datumi, ali na licu mjesta one su prilika koju koriste kradljivci i ubojice, ali i politički avanturisti. Evolucije su bolje i bezopasnije. Strpljenje se isplati. U nestrpljenju i strasti revolucije gube se životi i, u pravilu, nastaju režimi koje će ubrzo trebati smijeniti novom revolucijom. To je mračna perspektiva za ljude koji predugo žive u bijedi, neslobodi i strahu. Ako na Bliskom istoku ne započne demokratska tranzicija, prevrat će iskoristiti ekstremisti i zloupotrijebiti potrebu za promjenom, slično kao što je u nekim bivšim komunističkim zemljama umjesto građanske demokracije i slobodnog tržišta prevladao nacionalizam. Zato smo primorani na oprez kada se prepuštamo nadi da bi Sredozemlje, ta kolijevka civilizacije, ubrzo moglo postati jezero okruženo demokratskim zemljama. Ako se potreba za promjenom i likvidacijom autoritarnih režima izrodi u ratoborni vjerski i nacionalni fanatizam, bit će to još jedna tragična ironija povijesti i još jednom će potreba za rušenjem zidova biti unakažena rušenjem mostova.
Tportal.hr, 31.01.2011.
