Kada je vjetar prorijedio dim i prašinu od posljednje granate, koja je pala negdje dolje ispod Adamove kuće, i razišli se krici, ukazao se taj prizor. Eksplozija je, valjda, oborila ljestve ispod Adamovih nogu i on je ostao viseći o gredi niz zid svoje kuće. Njegova slabašna žena uzalud je pokušavala da uspravi teške ljestve, a Adam se uzalud upinjao da se onemoćallim rukama izvuče do krova, kojeg je već upola bio prekrio jarko crveni crijep.
Visio je kao ranjena ptica. Njegovo malo tijelo se izdužilo i istanjilo. Nakon dva pokušaja da se ispne do krova više nije imao snage ni da pokuša.
Pašće, pomislio sam, slomiće se i tako će se završiti moja priča o Adamovom snu, koju sam počeo da pišem još prije ovog rata, onoga dana kad je i Adam počeo da gradi kuću. A priča je tekla ovako.
Ne znam kada se i kako u Adamovu dušu uselila želja da ima u Vjekovu kuću sa krovom na dvije vode i s dva prozora kao s dva oka, ali za tu njegovu slabost znali su svi koji su ga poznavali. Nije on sanjao velike i raskošne vile,kakvih je bilo svuda po Vjekovu, nego je obilazio male, prizemne kuće sa dva prozora prema ulici. Zagledao ih je kao što mladići zagledaju djevojke, svakoj je znao dobre strane – uređeno dvorište, povoljan položaj, ili visoki kameni temelj, dobar krov ili lijepo izveden dimnjak, a mane ni jednoj. Bio je jedan od onih starih, sumornih, neispavanih željezničara koji su, kad bi izašli iz vozova, nespretno tumarali gradom. Sa svojom bolešljivom sićušnom ženom, kakav je i sam bio, uvijek je stanovao u tuđim kućama, obično po tavanima, podrumima ili u dvorišnim kućercima.
Slobodno vrijeme, kad, dakle, nije bio na lokomotivi, provodio je zagledan u kuće, u bjeličaste dimove koji su se vili nad crvenim krovovima. Koliko je samo proljećnih svitanja i snježnih večeri probdio pred tuđim prozorima! Svi su znali da gleda kuće i dešavalo se da ga neki srećni vlasnik sa prozora priupita: “Dopada ti se, a? Eto, da znaš, ako te zanima, koštala me stotinu miliona.” Stotinu miliona! Za tužnog Adama nedostižna i neshvatljiva suma.
Ali svoj san o kući Adam zbog toga nije napuštao. Desilo se da je njegova žena naslijedila lijep plac usred Vjekova i htjela je da ga prodaju, ali Adam ni da čuje. “Pa, gdje ću ja podići svoju kuću?” govorio je, a svi koji bi ga čuli, tužno bi se zgledali.
Međutim, jednoga jutra Adam, već osijedio, počeo je da premjerava taj plac i udara kočiće. Vadio je iz džepa planove, razgledao ih i razvlačio konop. Drugoga jutra donio je kramp i lopatu i počeo da kopa temelje. “Ej, tugo moja!” plakala je Adamova žena Eva. “Poludio je. Nema on čime ni stan da plati, a ne da kuću napravi.” A Adam je kopao. Tvrd teren, slab Adam, znoj lije, muka živa. Ali, ne odustaje.
Kopao je čitav dan. Žena mu je kasno iza podna, kad se uvjerila da tvrdoglavi Adam neće da se mane ćorava posla, donijela nešto da pojede. I tako je počela gradnja, od koje, odmah se znalo, Adam neće odustati.
O tome šta je sve radio, kako se mučio i snalazio ne vrijedi pričati. Bila bi to preduga mučna priča. Mnoge nevolje su ga snalazile, mnogi bi digli ruke od svega bezbroj puta, ali on je bio uporan sve dok i njega jednoga dana nije pogledala njegova kuća sa dva prozora. Bila je izidana, imala je već i vrata i prozore, unutra je bilo sve završeno, a bio je postavljen i krovni skelet i mnogi novi crveni crijepovi već su se bili okupili oko zidova onoga dana kada je Vjekovo zahvatio plemenski rat.
Po gradu su gorjele kuće Adamovih saplemenika. Od mnogih kojima se divio, ostale su ruševine i zgarišta. Granate su zviždale nebom i njihove krhotine udarale po zidovima i prozorima. Dešavalo se da neka i provali u kuću i po mnogim visokim zidovima otvarale su se rane. A Adam je radio.
Sirene su očajnički zavijale i svi smo bili šćućureni po raznim skloništima i zabitima. Samo se Adam verao uz povelike, uz kuću prislonjene, ljestve i crijep po crijep postavljao na krov, koji se već upadno crvenio. Izlazila je ponekad i njegova slabašna žena i dodavala mu nešto što bi mu zatrebalo.
I, eto, do čega je dogurao. Visio je obješen vlastitim rukama o vlastitu kuću.
Pročitao sam još jednom ovaj dio priče, pogledao u visećeg Adama i osjetio mučninu: meni je do toga kako da završim priču, a Adam se drži još samo jednom rukom.
Granata je ponovo zatreštala negdje u blizini, čuli su se i krici i niko nije smogao smjelosti da pritrči i podigne ljestve. Zar nemaš malo hrabrosti? pitao sam se, ali nisam je imao. Mislio sam da se to samo na neizbježan način završava moja priča.
I kada je izgledalo da se Adam više ne može održati u vazduhu, pod njegovim izduženim tijelom zaustavila su se bolnička kola, koja su po ulici skupljala ranjene. Bolničar je istrčao i podigao ljestve.
Te večeri, dok su utihnule eksplozije i sirene, do mog skrovšta dođe jedan od susjeda sa flašom nekog žestokog predratnog pića. “Svi”, reče mi, “slavimo Adamovo spasenje.”
Tada sam shvatio da u mojoj priči i Adamovoj gradnji učestvuju i ostali.
Adamov san nije se završio onako kako obično sni završavaju i ja sam bio prinuđen da nastavim zapisivanje.
Tek se naslućivao blagi sumrak jedne sjajne proljećne večeri kada je Adam obrisao znoj sa čela i sišao niz ljestve. Odnekud se pomolila i njegova žena i oboje su kao začarani stali nasred ulice i dugo posmatrali završenu kuću. Iz svih skloništa izmiljeli su susjedi. “Srećno, Adame!”, “Živio, Adame!” začulo se sa svih strana, a on je stajao nijem, činilo se da ništa ne čuje i ne vidi.
Jutro smo svi, opet, dočekali na prozorima. Među okolnim ruševinama i zgarištima stajala je nova Adamova kuća, najljepša u Vjekovu.
Istog dana pred kućom se zaustavi crveni automobil, iz kojeg izađoše mladići u šarenim uniformama. Znali smo da to znači da Adama šalju “u razmjenu” u krajeve koje su držale vojske njegovih saplemenika.
I, zaista, uskoro i on i žena mu izađoše iz prve noći provedene u vlastitoj kući. Gledao sam ih kako odlaze teškim, sporim koracima. Adam je nosio stari kofer, kojim se čitavog života preseljavao. Kuću ni pogledao nije.
Samo se jednom osvrnuo na naše prozore.
(“Plavi putevi”)
