Po tajanstvenom, svemirskom upravo zakonu ljudske gluposti, ja bih po svoj prilici
bio poživio u svojim vlastitim protuslovljima sve do groba, nepokretan, lijen, pomalo
ogorčen i priglup, kao što već čovjek živi svoj život po
krčmama, s brbljavcima, s glupanima, s prija-teljima, razgovarajući o seobi naroda, o
bitka-ma, o crkvama, o knjigama, o krokodilima, o naročitoj ljekovitosti sljezova čaja,
o pastrvama i o morskim psima, da nije došlo jednog dana do obrata koji bi se u ovoj
našoj historiji mogao patetično nazvati sudbonosnim. U životu svakoga čovjeka
postoji takav jedan trenutak što ga romanopisci zovu “sudbonosnim”, a takav svoj
fatalni trenutak proživio sam, eto – jesenas bit će tome već dvije godine – i to prosto
zato što mi je (danas se više ne sjećam iz kog neposrednog razloga) palo na pamet da
kažem ono što sam tog istog trenutka bio pomislio. Misao, što sam je u tome
dramatskom momentu bio izgovorio, nije bila ni po čemu ni važna ni naročito
originalna! Takvih misli čitavi rojevi zvrndali su u mojoj glavi godinama, a čini mi se,
danas poslije svega što se desilo, da su te misli najobičnije svakodnevne misli svakog
našeg sugrađanina, samo nikome ne pada na pamet da im daje bilo kakav publicitet!
Nisu ljudi tako glupi da ne bi znali što se smije a što ne, ali nitko od nas nije tako ludo
ili naivno smion da to javno ispovijeda – pak ni u onom slučaju ako se nikada nije
ogriješio o deset zapovijedi!
Svi smo mi maske i svi smo mi zakrinkani i svaki čovjek osjeća potrebu da skine
svoju masku na jedan tren, da se raskrinka, da progovori po crti svog intimnog
raspoloženja, ali da jedna jedina riječ može da ponese čitav jedan život kao balon što
se otkinuo, da jedna riječ može da poleti zajedno s jednim pedese-tidvogodišnjim
starijim sibaritom, da ga digne iz jednog određenog apotekarskog, komoraš-kog,
građanskog kruga, da nestane s njime u maglama i u daljinama, to bi i meni izgledalo
događajem prilično nevjerojatnim, pomalo i namještenim, da ga nisam doživio i da ga
ne proživljavam skoro već pune dvije godine u sjaju pomalo smiješne, a s druge
strane opet – moglo bi se reći – gotovo junačke geste. Kod gospodina generalnog direktora
Domaćinskog, u vinogradu, na verandi njegova ljetnikovca, na večeri, uz gospođu
Domaćin-sku (brbljavu Bečanku, koja je počela svoj društveni uspon kao mala bečka
kavanska koračarica), uz moju suprugu gospođu Agnezu, do koje je sjedio učitelj
pjevanja moje najstari-je djevojčice, bariton Iks (za koga sam poslije doznao da je već
sedam godina ljubavnik moje žene, i koji se sada upravo sprema da joj postane
zakoniti suprug), tu se kod bijeloga stolnjaka našlo još nekoliko predstavnika naše
elite: homo cylindriacus, vir doctus, magni-ficus, sa sinom doktorom filozofije i
privatnim docentom, cilindrijakusom kao i njegov papa, još dva-tri cilindrijaka,
gospodina doktora prava sa svojim mnogopoštovanim suprugama, gospodin senator i
član središnjeg odbora jedne rodoljubive stranke i kućevlasnik iz ulice Hyperiona
Balentekovića (protivnik teretnih automobila), i tako je u prijatnoj, glicerinski blagoj,
mlačnoj rujanskoj atmosferi neobično zelene mjesečine, glavnu riječ vodio, dakako,
kućedomaćin gospodin generalni direktor Domaćinski. Gospodin generalni direktor
Doma-ćinski, predsjednik industrijskog gremija, u kome sam bio generalni tajnik i
pravni referent, generalni direktor kartela, kome sam bio pravni zastupnik, tvorničar
plehnatih škafova i noćnih lonaca, što ih eksportira u posljednje vrijeme u ogromnim
količinama u Perziju, čov- jek samouk, bivši konobar, krijumčar, ratni liferant, bankir,
kućevlasnik, brodovlasnik, odbornik Golf-kluba, naivčina koja izgovara sebi samome
neobično impozantne i tajanstvene riječi “okassion”, “žofer”, “mala ententa”, “tresor”
tako samosvijesno uvjereno, kao da je sve to jasno kao dva puta dva četiri – e, pa
jasno (de fakte štante pedes) – taj i takav gospodin generalni držao je jedan od svojih
poznatih monologa, kakvi se službouljudno slušaju po svim industrijskim,
trgovačkim, tehničkim i zubotehničkim komorama i po svim profesionalnim,
gremijskim, ravnateljskim, komoraškim večerama, gdje do gospodina generalnog
sjede financijalno slabija i takoreći podređena lica: homo cylindriacus, vir doctus,
magnificus, sa svojim sinom doktorom, privatnim docentom, kao budućim
zaručnikom jedinice gospodina generalnog, gospođice Rena-te Domaćinske, gospodin
senator i kućevlas-nik iz Balentekovićeve ulice kao tvorničar pa-tent-čavala,
nusprodukata plehnatih noćnih lo-naca, zavisan od gospodina generalnog, ostala
gospoda doktori kao pravnici i pravni savjetnici, zubari i ginekolozi
generaldirektorske klijentele i najposlije ja sa svojom suprugom Ag-nezom i njenim
baritonom, kao industrijskoko-moraški, gremijski i karteški trokutni privjesak ove
vinogradske večere, koja je počela s odojkom na ražnju, a svršava s kavinom tortom
tako gustom kao sesvetsko blato, s bijelim mliječnim kuglama vinogradskih
svjetiljaka oko kojih kruže noćni leptiri, sa srebrnim posudama iz kojih se puši moka,
i s blistavim staklom u kome svjetluca znameniti rizling iz vlastitog vinograda
gospodina generalnog direktora Domaćinskog, pivničara, pipničara, kelnera i
vinogradara po struci.
Gospodin generalni množi dva puta dva, jasno i logično, četiri, a četiri razdijeljeno sa
dva jeste dva, jasno, a dva manje dva ostaje ništa, jasno, i kapital nosi dividende,
jasno, a dividende tjeraju glavnicu na sve veću zaradu, sasvim jasno, i tako se ljudi
tuku zapravo za tržišta, jasno, i tako dolazi do konjunkture, logično. A Židove treba
bojkotirati, jasno, jer ne spadaju u interesne krugove konjunkture perzijskih plehnatih
noćnih lonaca gospodina generalnog, i osim toga nisu “naši”, jasno, i stvari treba na
kugli zemaljskoj urediti, jasno, energično i logično, kao što se danas uređuju puškom i
browningom i vješalima, jasno! Hvala dragom gospodinu bogu, pamet je pobijedila.
Svijet nije više tako glup da bi se dao vući za nos nekakvim revolucionarnim
floskulama!
Gospodin generalni je zapravo kao šef i poslodavac pedantno zanovijetao, on svojom
pučkoškolskom kulturom gnjavi okolinu već godinama, ali njegov potpis vrijedi te
gnjavaže. Taj glupan, zaokupljen svojim vlastitim zvrndanjem kao zvrk na praznome
stolu, ne čuje nikog drugog do sama sebe, a u svoje vlastito dostojanstvo zaljubljen,
taj čovjek o svom vlastitom znanju i mudrosti misli u superlativima, i tako docira
komorama, rektorima, sveučilištima, štampi, dobrotvornim druš-tvima, delegacijama,
strankama, slikarima, javnome mišljenju, jednom čitavom društvu, on, gospodin
generalni, koji je bio, koji je vidio, koji je čuo, kome su na najvišem administrativnom mjestu nešto rekli, koga su
odlikovali, kome su pribili spomen-ploču, kome su skovali spomen-plaketu, koji je
proputovao, koji se je lično osvjedočio, koji je uvjeren da je tome tako i da će tako
ostati: da sila boga ne moli, a tko je jači taj kvači. Kad je prije godinu-dvije došlo do
štrajka u njegovoj tvornici perzijskih lonaca, bio je genijalan. Ne da on sebi soliti
pamet nekakvim sindikalnim smicalicama, pa kada su mu htjeli da objasne da mu
radnici stradavaju, on se neobično iznenadio kako to ljudima nije jasno! “Njemu ide
nešto bolje od ovog posla, jer je on jedan jedini, a radnika ima, bože moj, mnogo. Bilo
bi žalosno kad od tog posla ne bi išlo ‘dobro’ barem jednom čovjeku!” On zna kako su
te stvari riješene rezolutno u Frankfurtu, u Nurnbergu, u Sa-lamanki, on je čitao
Rosenberga, on zna što je kolonijalna bagaža, a naše selo nije za drugo nego da bude
vezano uz rudo, a ne da se igra kočijaša, on znade što se misli na “Kaj Orze-ju” i zato
– molit ćemo lijepo – godine osamnaeste, kad je on u ovom istom vinogradu, s ove iste
verande, vlastoručno ustrijelio ona četiri bandita, ona četiri muža, rebela, zelenokaderaša,
one revolucionarne svinje, on je već onda znao kojim će se smjerom
razviti Evropa, jer je to ustvari logično, jer je to jasno, jer tako traže interesi
evropskog javnog mišljenja, interesi evropskog morala i poštenja, interesi – molit
ćemo lijepo, u posljednjoj konzekvenciji – jednog zdravog i za život sposobnog
naroda.
Sve je to bilo, molit ćemo lijepo, u posljednjoj konzekvenciji potpuno jasno i potpuno
logično, molit ćemo lijepo, i ja sam punih trideset godina slušao čitavu rulju ovakve
gospode generalnih direktora kako govore da su bili, da su se lično osvjedočili, da su
im na najvišim administrativnim mjestima to odobrili, da je to što oni stvaraju, što
trguju, što zarađuju, što strijeljaju, u interesu evropskog javnog mišljenja, u interesu
evropskog morala, u interesu zdravog naroda, ako se pravo uzme, u po-sljednjoj
konzekvenciji – molit ćemo lijepo – i nikada do te septembarske zelene mjesečne noći,
koja je bila tako aromatična, tako zvjezdana, tako topla, nikada meni nije palo na
pamet da se objektiviram, da se postavim na razmak od takvog govornika, da se
odvojim od svoje sive maske i da zaplovim vlastitom stru-jom. Tajna moje osobne
pasivnosti mogla bi se objasniti i mojim glupim i neprijatnim metie-rom. Biti
godinama advokat banaka, noćnih lo-naca, saldakonta, mjenica, braniti potpuno
bezidejne stvari i odnose koji nisu spojivi s boljim običajima, čovjek na kraju konca
gubi distanciju, otupljuje, zaglupljuje sebe i druge, Dostaje cilindrijakom i glupanom,
postaje apotekarskim zetom i baritonskim rogonjom, os-jeća se manjevrijednom
nišnicom i tako se gu-bi u ništavilu kao sjenka! A sada, u ovom jednom jedinom
dramatskom trenutku, sjenka se pretvorila u čovjeka i progovorila, l to je bilo sve…
Poslije, u prepričavanju toga “događaja”, kad je ta stvar zauzela već skandalozne
omjere (kada se pričalo po gradu da sam povukao browning iz džepa, da sam već
stigao u vinograd neobično uzrujan i s velikim zakašnjenjem, da je između mene i
prijatelja moje gospođe, baritona Iks, već bilo došlo do napete scene u salonu), poslije
se govorkalo da sam ja upadao u riječ Domaćinskome, da mi je pala čaša iz ruke, jer
da sam se toliko bio uznemirio još prije večere te sam bio vidljivo duhom odsutan,
rastresen, histerično uzbuđen, ali sve to ne odgovara istini. Obratno od toga: bio sam
neobično miran, sabran i svijestan svakog, pa i najmanjeg detalja. Sjećam se da mi se
ta blesava apoplektična maska naduvene stare pi-jandure sa zlatnim cvikerom,
četinjavim brcima i dlakavim obrvama pričinila doista glupim, tupim, praznim
predmetom, da sam osjećao jak dojam nečeg vještački načinjenog, navijenog,
tempiranog, nečeg što nije samo po sebi živo, nego je kao takvo složeno i miče se i
govori kao sablasna lutka, nečeg što je bezlično jer predstavlja model izvjesnog
čovjeka a nije čovjek sam, i upravo ta moja impresija da se tu ne radi o živu čovjeku
nego o slučaju drvene igračke isključila je svaku mogućnost mog nekog naročitog
nemira a pogotovo uzbuđenja. Spram igračaka u kutiji čovjek je ipak neka vrsta
natčovjeka: nerazmjeri su takvi, da je svaka živčana neuračunljivost u onome
momentu potpuno isključena. Sjećam se da sam upravo te noći bio hladnokrvno
uzvišen iznad situacije: sjedim u vinogradu, na verandi, u pijanom društvu naše
doktorske elite, sam doktor među gospodom doktorima, rektorima, dekanima,
asistentima, veterinarima, akušeri-ma, generalnim direktorima, njihovim damama, sa
svojom suprugom, advokat među advokatima, pravni referent jednog industrijal-nog
genija, kućevlasnik među kućevlasnicima, maska među maskama, sam pomalo
Evropljanin među Evropljanima, sjedim poslije bogate večere, kod crne kave, srcem
rizling (a da nisam popio u svemu ni dvije čaše) i slušam kako gospodin generalni
direktor priča damama, svojoj ženi, mojoj ženi, svojoj kćeri (koje pro-sac i budući
zaručnik sjedi zabrinuto uz nju u punoj neizvjesnosti svog riskantnog očekivanja),
mojoj starijoj djevojčici Agnezi (između majke i baritona), kako je osamnaeste, u
kasnoj jeseni, kad je ovdje kod nas harao Zeleni kadar, ustrijelio četvoricu bandita
vlastoručno, iz vojničke karabinke, jednoga za drugim, kao zečeve: dvojicu kod stuba
u pivnicu, jednog malo niže kod brajde, a jednoga dolje, u dnu vinograda, kad je htio
da preskoči živicu. Imali su namjeru da provale u pivnicu gospodina generalnoga, a
on ih je ustrijelio, i to dvojicu u glavu, odmah na mjestu, onaj kod brajdice: dvostruki
hitac u lijevo plućno krilo, a onaj je dolje kod živice iskrvario, pukla mu je kucavica
na vratu.
Sjedim kod stola okružen gospođama, gospodom, građanima, držim desnu ruku na
stolu, a kažiprstom i palcem okrećem polagano osmorokutni izbrušeni držak svoje
čaše: žuta se kružnica vina blista u sjaju staromodne petrolejke, pravilna mliječna
kugla svjetiljke odrazuje se u blistavom krugu rizlinga, zelena je mjesečina, cvrčci se
čuju iz vinograda, a gospodin generalni direktor Domaćinski priča svoju veselu
anegdotu kako je osamnaeste ustrijelio, tu nekoliko koraka od ove verande, četiri
čovjeka, kao četiri psa. Gospodin generalni je bankir, on je paromlinar, on je veletrgovac
vinom, vinogradar, on ima pilane, on je ugledan privrednik, on je naše gore list,
on ima svoga “žofera”, svoje “portraete”, svoj “Kaj Orzej”, on je sagradio nov glavni
žrtvenik u župnoj crkvi pod ovim vinogradom, on je donator te barokne crkve što se
bijeli tamo daleko na mjesečini; u dva glavna prozora urezao je obojadisane staklene
motive gospodin generalni: anđela kako plače nad praznim Kristovim grobom i Krista
u Jordanu, sve stilizirano goticom: “Darovao A. Domaćinski u ime svoje i svoje
supruge Helene”, i tko bi tom gospodinu donatoru mogao objasniti da je on, molit
ćemo lijepo – to je jasno i to je logično – najobičniji i najvulgarniji kriminalni tip,
ubojica, moralni kreten, zločinačka pojava! Tko bi mogao tom primitivnom ćoravcu
objasniti da je ordinaran zločinac i ubojica, ne zato što je ubio, što je zaklao, što je
raskrvario ona četiri – kako on kaže – “bijesna psa”, nego zato što to večeras priča kao
svoju hvalevrijednu pustolovinu iz godine osamnaeste, kad je on, kao prorok i
“dalekovidan političar, već prije osamnaest godina znao i predvidio kojim će se
zapravo pravcem razvijati evropska politika”. A sve kad bi čovjek tom tipu i uspio
objasniti da u životu ljudskom ima drugih kategorija osim puščanih, svi ovi
slaboumnici oko ovog bijelog damastnog stolnjaka i mliječnih svjetiljaka mislili bi da
je takav čovjek sam pijan, smeten, u najmanju ruku: naivan. Kad bi čovjek odlučnom
logikom dokazao da nije pijan nego da samo logično misli, kad bi razradio tu temu da
naši seljaci, te “rebelske svinje zelenokadrovačke”, nisu zapravo bili nikakvi banditi,
da su onda pucale stijene jedne tamnice, jednog srednjovjekovnog austrohab-zburškog
stanja, da je to bila zapravo međunarodna katastrofa, elementarna, takoreći praiskonska,
da naš čovjek nije bio nikakav “bijesan pas” u tim danima, nego, obratno,
čovjek iz koga je progovorilo dostojanstvo poniženog roba, to gospoda oko ovog stola
ne bi shvatila, to gospoda oko ovoga stola ne bi mogla da shvate, jer gospodi oko
ovoga stola za razumijevanje takvog logičnog mišljenja nedostaje svaka, pa i
najneznatnija pretpostavka.
Ovi “bijesni psi” htjeli su da mu orobe pivnicu, da isprazne njegove skupocjene lagve
rizlinga, i on je po njima pucao u obrani svog vlastitog rizlinga, koji je nesumnjivo
bio njegov vlastiti rizling, ali kada su oni drugi “bijesni psi” (carske i kraljevske doge)
u obliku rekvizicije točili i rastakali isto tako njegov rizling (pa čak i tuđu krv, koja je
isto tako bila nečije vlasništvo), on nije dakako pucao po predstavnicima carskih i
kraljevskih vlasti, jer je to bilo zakonito otimanje rizlinga u smislu pozitivnih zakona
o rekviziciji. Gospodin generalni onda, dakako, nije ratovao, nego je kao liferant mesa
i masti i rakije zarađivao u onom pokolju koji nije bio – dakako – nikakav “kriminalni
pokolj” nego “pravedan rat”, vođen isključivo u tu svrhu da bi takvi majmuni mogli
pošteno i rodoljubivo zarađivati! Uopće: kakvi su to “pozitivni zakoni” kojima je
jedina osnova protuzakonito nasilje, i zašto gospodin generalni nije pucao protiv
protuzakonite rekvizicije svoga rizlinga u ratu nego protiv “bijesnih pasa” koji su
zalajali na tu protuzakonitost ratnog stanja uopće i koji su u borbi protiv protuzakonitosti
bili zapravo jedini garanti zakonitosti, u višem, moralnom smislu. Jer da
se nisu slomili “pozitivni zakonski” okviri ratne pro-tuzakonitosti, gospodin generalni
ne bi danas kao predstavnik naše mlade industrije ekspor-tirao u Perziju svoje
plehnate lavore i noćne lonce, on ne bi bio “predstavnik naše mlade privrede”, on ne
bi predsjedavao ni komorama ni ovom našem elitnom društvu! Za čašu rizlinga četiri
krvave glave, sve je to kriminalno, krvavo, moralno bolesno!
Kod stola, spuštene glave, s desnom rukom na dršku brušene čaše, u mislima, potpuno
miran, bez ikakvog prizvuka razdraženosti, u svom vlastitom unutarnjem razgovoru,
više za sebe, ja sam izgovorio tiho, kao duhom odsutno, da je “sve to kriminalno,
krvavo, moralno bolesno”.
Slučajno se dogodilo da je ta nevina fraza moga solilokvija pala u maloj jednoj pauzi
između dvije rečenice gospodina generalnog, dakle, u potpunoj tišini, te je baš zbog te
potpune tišine svaka moja pojedina riječ naročito
dobila na svome značenju. Poslije se govorilo po gradu da sam ja zaurlao iza glasa,
bjesomučno, suludo, da sam skočio i povukao stolnjak,
izderao se na prisutne da su moralni kre-teni, pak da sam im čak isplazio jezik,
poka-zao dugi nos i otrčao u vinograd kao vuko-dlak. Sve to nije istina. Posve tiho,
gotovo sen-timentalno, kao s prigušenim uzdahom, ja sam sav zaronjen u svoje
vlastite misli rekao da je sve to moralno bolesno, više kao komentar samome sebi –
kako ne bi imalo nikakvog stvarnog smisla ulaziti u diskusiju s takvim glupanima koji
nikada nisu umjeli ni htjeli da misle po crti bilo kakve logike po kojoj se ne može
ništa profitirati. Ako je u onome momentu moja izjava uopće imala neko dublje
značenje, mogla je biti samo to što je ustvari i bila: gesta, kojom sam samome sebi
odmahnuo kako nema smisla gubiti vrijeme na jalove razgovore s igračkama, sa
slaboumnicima, s bezličnim pojavama koje predstavljaju jednu izvjesnu društvenu
vrstu društvenog produkta a nisu ljudi nego pajaci i uzorci jedne robe!
Ali dogodilo se obratno. Ta moja posljednja, banalna i otrcana fraza zapravo, da je to
sve moralno bolesno, prsnula je nad onim stolom, nad onim oblakom dima na verandi,
nad onim srebrnim zdjelama i svjetiljkama i maskama kao raketa.
Gospodin generalni, koji je toga trena upravo bio palio svoju treću havanu, mješina s
na-prčenim usnama, s vodoravnim naborima na svome tvrdom niskom čelu, s
pogledom ispod cvikera, s uzdignutom desnicom, u kojoj je plamtjela žigica, prekinuo
je na čas da siše zrak kroz havanu i, držeći poluzapaljenu cigaru između kažiprsta i
srednjaka lijeve ruke, s gorućom žigicom u desnoj, nagnuo se spram mene i zapitao sa
znakom iznenađenog čuđenja: što ja mislim, što je sve to krvavo, kakav kriminal?
– Pa sve to: taj vaš rizling, ta četiri mrtvaca koje vi zovete bijesnim psima, to, da vi
sve to nama večeras pričate, sve to…
– Kako sve to, ne razumijem, još uvijek s neshvaćanjem gledao me gospodin
generalni, očekujući da mu objasnim što sam ja to nešto progunđao kao kroz zube,
kako bi u miru mogao da povuče dva-tri udisaja kroz svoju hava-nu, još prije no što
će mu se utrnuti žigica u ruci.
– Kako moralno bolesno? Kakav kriminal? Što je tu krvavo?
– Pa to što vi to nama pričate, što se hvalite kako ste ustrijelili četiri čovjeka. Ustrijeliti
čovjeka, to može svatko ako se nađe u takvoj prilici. Ali hvaliti se umorstvom mogu
samo kriminalno raspoloženi pojedinci. To sam mislio da je moralno nezdrava pojava.
– Znači, dakle, da onda vi odobravate onu provalu? E, ako je tako, onda žalim što
nisam ustrijelio i vas kao petoga!
To je bilo rečeno u vinu, u dimu, u oblaku dima, ali s uvjerenjem jedne podoficirske
arogancije kako se viče na regrute. Čulo se gdje jedan noćni leptir očajno udara
krilima u šupljini staklene, bijele mliječne kugle, a onda je nastala prilično duga
stanka. Sjećam se da mi je petrolejka nad zdjelama s grožđem i slatkiš-njacima
izgledala čudnom, neobično mutnom; bio je to prljav sjaj svjetiljke na staromodnim
pogrebnim kolima. Sva lica oko stola, okrenuta spram moje ličnosti, kao da su me
pogledom pitala zašto još uvijek šutim? Činilo mi se da sam u kazalištu, da sam na
daskama, da glumim i da je na meni riječ: ako ne progovorim, zaustavit će se čitava
predstava, propast će kazalište, spustit će se zavjesa na otvorenoj sceni.
Još uvijek sam sjedio u svojoj nepomičnoj pozi, kod stola, s desnom rukom na
stolnjaku, osjećajući između dva prsta brušene bridove osmorokutnog staklenog
drška, i sjećam se kako je između palca i kažiprsta kucalo srce. Odbijalo je to srce na
osmorobridnom staklenom stalku, pravilno, jednolično, jedan, dva, tri, četiri, pet, šest,
sedam, a riječ je bila na meni, sva lica oko stola ukočila su se, kao da će nas nekakav
nespretan fotografski početnik snimiti, i sad ga je nestalo iz crne krpe i nema ga, a mi
čekamo da škljocne stroj pa da život dalje zažamori u vinu, u glupostima, u smijehu,
da se razlije po mjesečini, da poleti kao onaj leptir što je nakon stravične borbe sunuo
iz mliječne kugle i izgubio se iznad ve-randinog luka, visoko iznad naših glava, u
zelenim daljinama tople rujanske noći.
Koliko sam bio sabran, vidi se po tome što se još i danas sjećam svake, pa i
najneznatni-je sitnice, te je prema tome glasina, što je poslije kružila gradom, da sam
se izgubio u grimasama, u urlanju, u provali upravo abnormalne, strastvene
uznemirenosti, savršeno neosnovana. Bio sam miran i neobično, gotovo vidovito
svijestan dalekosežnosti svake riječi i kretnje. Osjećao sam da još uvijek postoji
mogućnost takozvanog konvencionalnog raspleta, kao za svakog dresiranog psa koji
je zala-jao u sobi svoga gospodara: da uvuče rep i da se sakrije pod stol pred nogom
ili pred remenom. Hiljadu otvorenih mogućnosti, bogata lepeza eventualija bila se
razastrla pred mojim očima. Mogao sam da se izgubim u nekim generalnim
razmatranjima oko tog pojma “moral insanity”, da ne kažem ništa, a da mu ipak
priznam da je genijalan i vidovit političar, kada je već godine osamnaeste znao da
treba strijeljati ljude kao “bijesne pse”. Ali upravo zato što sam bez ikakve skrivene
primisli bio izgovorio jednu završnu rečenicu svog najintimnijeg monologa, bez
najmanje zle ili agresivne namjere (jer se taj zaključak bio logično pojavio i posve
slučajno zalepršao nad glavama onih glupana na verandi), ja sam, fasciniran
bezazlenošću svoje male istine, osjetio kako bi podvući rep u tome momentu značilo
doista pasji nestati pod stolom, a da postanem pas upravo onog momenta kada sam
nakon pedeset godina prvi put izrekao ono što mi je izgledalo ljudski logično, to
nisam mogao.
Zlatni mostovi, porculanska zubala, crvene gubice pod naočarima i cvikerima, topao
miris ženskog mesa, neobično glupo izbuljen pogled moje gospođe supruge,
Domaćinskijeva havana, obje uzdignute ruke gospodina magnificusa, njegov blesavi
akademski poziv: ali, gospodine doktore, upravo možda taj dostojanstveni apel toga
magnificusa na moje doktorsko dostojanstvo, na građanski uzvišen čin moga
akademskog poziva, sve to odbilo me još više od onog polupijanog kruga, i ja
sam pustio držak od čaše i povukao ruku u džep za svojom dozom. Ne znam kako je
Domaćinski shvatio tu moju gestu kad sam desnom rukom posegnuo u stražnji džep
svojih hlača (da zapalim jednu njegovu cigaretu, to mi je onog momenta izgledalo
nespojivo s oz-biljnošću situacije), ali svakako po grmljavini
stolica i po gužvi što je nastala oko Domaćin-skog na čelu stola meni se tako pričinilo
kao da je on, pod pretpostavkom da ga mislim us-trijeliti, pograbio flašu, a u tome
momentu već okružen gospodom gostima, iz one gužve kretnja i povika: da to nema
smisla, da bi najbo-lje bilo da se gospoda umire, da je to nesporazum, ja sam čuo
promuklu basinu Domaćinskog koji bezuslovno i imperativno traži od mene da
povučem svoju riječ, da mu dam zadovoljštinu i da se ispričam jer da će me inače
ustrijeliti kao psa! Zapalio sam cigaretu i ustao.
– Kome da se ispričam? Zašto? Konstatirao sam da se taj gospodin hvali time što je
ustrijelio četiri čovjeka kao četiri bijesna psa. Ostajem kod toga da je to kriminalna i
moralno bolesna pojava. Nemam nikakve namjere da se ispričam, a pogotovo ne
banditu koji se i meni grozi da će me ustrijeliti. Samo taj fakat što se pod ovim
krovom nalazim kao gost priječi me da spram tog novog kriminalnog ispada zauzmem
onaj stav koji bi bio logičan!
Dalje se više ne sjećam detalja. Vikali su svi, a iznad svega grmjela je basina
Domaćinskog da će me ustrijeliti kao psa. Ogroman i mesnat, taj se divljak istrgnuo
onoj rulji doktora i senatora, i, zaurlavši suludo – da se on ne da vrijeđati pod svojim
krovom, da će on uzeti sam sebi zadovoljštinu, da će me zgaziti tu na licu mjesta, on
je nasrnuo na mene, a ja sam, primijetivši kako u njegovoj ruci blista revolver, u tome
momentu prevalio stol, preskočio preko onih zdjela, svjetiljaka i staklovine i nestao u
noći. Zveket stakla, posuđa, svjetiljaka, stravična vika na polutamnoj verandi, a vani u
noći vjetar u kestenovima, cvrčci, mjese-čina i rosnata, zelena zvjezdana tišina. Vjetar
u granju, pjesma cvrčaka, zvijezde…
