Skupili se neki dobri ljudi i osnovali dalmatinsku udrugu. Vele, dosta im je južnjačkoga jada, izolacije u totalno i u svakom pogledu podijeljene četiri županije, u turbo centraliziranijoj državi. U konobi, uz dobro vino i pismu, uz optimizam i puno lipih želja, ponadali se i poželjeli da Dalmaciji krene. Napokon. Uz široj javnosti poznata i nešto manje poznata imena, u vijestima o osnivanju dalmatinske udruge koja se želi ozbiljno nametnuti u Hrvatskoj kao moćan regionalni faktor, najviše je istaknut poznati pjevač, producent i kantautor Dragan Lukić Šegedin, poznatiji kao Luky. Lik koji godinama svojim umjetničkim radom simbolizira Dalmaciju koju nije promovirao samo svojim mainstreamom u pop glazbi jer, poznato je, izuzetno je značajno njegovo djelovanje u splitskom undergroundu na koji Luky barem 20 godina ima jak utjecaj. A to mu je, po mom skromnom, nadasve subjektivnom mišljenju, veću plus nego sve ovo ostalo. Jer jebeš čovika koji nije roker.
Kad Glavaševi hahari zagrizu
Super je to, divno je i krasno, što iz Dalmacije stiže jedna takva inicijativa. Bilo bi sjajno kad bi smjeli očekivati da barem 10 posto onoga za što se zalažu uspije. Jer jebena je ta dalmatinska regija. Jebena i zajebana. Politički je zadnji put bila faktor u vrime one Dalmatinske akcije. Bilo je to jako davno i neslavno je završilo. Jer neprirodno je da Dalmacija ima svoju političku stranku. To je kao da je u Dioklecijanovima podrumima šal od Dinama najprodavaniji proizvod. Teški SF.
Kad u hrvatskom Saboru na pozornicu dođe neki iz jedva šačice parlamentarnih Glavaševih HDSSB-ovaca, čak se i onaj kontroverzni pravnik Vladimir iz vrha HDZ-a usere od muke. Arogantni, povezuju ih sa šporkarijama svake vrste, uz poseban paket gadosti proizašlih iz Domovinskoga rata, često su grezi, nekulturni, neodgojeni, neukusni i svakakvi, ali ti likovi iz te slavonske regionalne stranke jeben su faktor na hrvatskoj političkoj sceni. Gade uzduž i poprijeko ovu bandu što vlada, ne daju im mira nikako. Dalmatinci o takvom pristupu i nastupu samo sanjati mogu. Razvodnjeni su po strankama s čijih su lista dospjeli u Zagreb. I za sekund zaboravili odakle su došli. Živo ih se jebe za budale koje su za njih glasale.
Previše desno za HDZ, previše lijevo za SDP
A oni Istrani… Nema te Vlade ili saborske većine koja je i milimetar lijevo od centra Zagreba kada okreneš leđa jugu, koja može bez njih zamisliti sebe u položaju GORE. Dobro, mogu oni bit adekvatni i straga, al to je za neke ozbiljnije, da ne kažem dublje analize. Od prvoga dana mlade demokracije čvrsto su ti Istrijani na svojim nogama i ne jebu živu silu kad je o njihovim interesima riječ. Koliko god ih malo u parlamentu bilo, veliki su i bez njih se ne može. Spremni su na kompromise, politički su evoluirali odavno. Znaju što im je činiti i rade to dobro. Političarima iz Istre, ako ne odluče da im odgovara drukčije, HDZ je previše desno, SDP previše lijevo, a svi ostali samo su im previše OSTALI. Igraju za svoj tim i ne gube glavu. I na sljedećim izborima, ako stranka na vlasti koja je u posljednje vrijeme iznjedrila toliko bandita, lopova, kokošara i mafioza najvišega ranga, ako napokon zasluženo ode s vlasti, nema sumnje da će ljudi iz Istre dobiti jeben dio kolača u novoj vlasti. Uostalom, odavno se kukurikalo o tome.
Sram me stada svoga
A Dalmatinci? Udahnem duboko jedan put, drugi put, treći… I dalje mi ne ide u glavu. Ne sjeda mi scenarij prema kojem bi s juga itko pomirio pa zastupao jednu pravu, poštenu i tako nam očajnički potrebnu, regionalnu dalmatinsku politiku. Uz konsenzus i zajedničku dobru volju od demokratski izabranih (uff!) bosova iz četiri županijska središta, odozdo prema gore, iz Dubrovnika preko Splita, do Šibenika pa do Zadra. Nije se rodio taj koji može upregnuti sve te južnjačke oriđinale da zaigraju skupa, kontra ostalih. Ma čak ne niti kontra. Dosta da budu ZA. Malo sutra. Moj Luky, nema takve balade. Dabogda san fula, dabogda!
Nedajbože da se proslavi 100 godina Hajduka u Šibeniku, pa ni i u Zadru. Dubrovčani srećom imaju nos za marketing pa im je bakljada na drevnim zidinama dobro došla kao još jedna razglednica iz «groda» za CNN. Na Facebooku je one slavljeničke, hajdučke nedjelje bilo toliko ljigavih, posprdnih, do boli nekulturnih i neciviliziranih poruka prema slavljeničkom gradu od splitskih prvih susjeda da je to bilo tužno čitati. I bilo me sram stada svoga. Stada, stada… Zna Jadranka o čemu priča kad o čobanima divani.
Ne može nesplistki Dalmatinac toliko izgadit Zagreb koliko voli pljunit na Split. To je tako, da ga jebeš, tako je. I grezo je. Ali je tako. Što bi Zadar činio naklon nekom tamo Splitu kad još od početka Kalmetinog uzleta prema Vladi vidi sebe Zadar kao istinski centar Dalmacije. Jer otkad je Hrvatske, razvija se munjevito u odnosu na hrvatski prosjek, pogotovo onaj splitski. I ako Dalmacija ikad bude regija bila, nema Splita do Zadra. Svaki će Zadranin to potvrditi. Nevjerojatne su te dalmatinske šeme, lokalni animoziteti, inat, onaj fetivi dalmatinski prkos tipa «crknit ću, al drugome ne dan gušta!».
Bidni Šibenik, koji je prije sto godina uveo struju i gradsku rasvjetu dok su razvikaniji europski gradovi bili u mraku, izgradio kazalište u doba kad je kultura u blizini na četiri strane bila u šumi, predugo je susjedima komad krpe, improvizirane lopte, baluna za napucavanje. I da hoće, ne može se nametnuti Zadru niti Splitu. Ali to ne znači da će im dati gušta. Nedajbože! U dalmatinskom gradu gdje je češće puku miliji Dinamo od Hajduka, taj je antisplitski film prilično prisutan. Ne znam kako uklopiti ga u tu regionalnu šemu, onu di se međusobno već za status regionalnog središta grebu Zadar i Split, dok «baj d vej» Krešimirov grad stišću u sendviču svaki sa svoje strane. I rado bi ga iskasapili i podijelili ratni plijen, teritorij, od izvora do ušća Krke . Zanimljivo, tu bi brzo Zadrani i Splićani našli zajednički interes. Ko Hitler i Staljin. Pa se onda u miru pobili ko će bit regionalni centar.
Dubrovnik je oduvijek priča za sebe. Kao da je još solo republika, taj grad gravitira Dalmaciji kao Igor Štimac Vlatku Markoviću. No, ako ništa drugo, nema sumnje da će Dubrovčani znati iskoristiti situaciju, kakva god ona bude, kakva god bila. Znaju oni to i hoće. Dubrovčani su posebna sorta, čudan neki svit. No, ako ikad regionalizacija bude na stolu, s njima će biti najmanje problema.
Da je nama naše Dalmacije… (ne bi znali što bi s njom)
Lijepo je što su Luky i društvo inicirali jednu moćnu, dalmatinsku asocijaciju, tilo jedno što se želi i ima volje za dalmatinsko boriti, možda i politički u nekom sutra. I bija bi zadnja pizda svatko ko bi ih popljuva u startu. Kamo sreće da je više takvih inicijativa, ideja, da se čuje dalmatinski glas, dalmatinska kuna u dalmatinskome džepu. Pa makar i splitskom, rekli bi zlobnici. Dalmacija je očito jedina hrvatska regija koja čak i ovako jadnim uvjetima, nema u nepošteno postavljenom, centralističkom sustavu, u Zagrebu gotovo nikakvo svoje ja, dalmatinsko JA, dalmatinsko MI. Bili to Dubrovčani, Splićani, Šibenčani ili Zadrani. I koliko god bila neminovna regionalizacija jednom sutra, Dalmatinci će naći načina da se međusobno pokaraju žestoko. Jer ko će koga ako neće svoj svoga.
Ali zapravo, možda i nije sve tako crno. Uvijek može biti još crnje. I ne da može, crnilo se fino nazire na jadranskom nemirnom horizontu, tamo di se more i nebo spajaju na izmišljenoj granici koja služi turistima da imaju što fotkati. Kad sutra na parlamentarnim izborima pojavi se Kerum sa svojom, onaj primoštenski đava Stipe Petrina sa svojom, neki trogirski nasljednik onog lika Brkana sa svojom nezavisnom listom, pa se svi oni fino udruže i nametnu kao istinski i originalni dalmatinski politički proizvod, jebeni brend… E, tek onda ima da svi ovi naši dalmatinski snovi o zajedništvu i gospodarskom, kulturnom i svakom drugom preporodu naše lijepe, uvjerljivo najljepše hrvatske regije, ima da odu u stvar materinu. Uz blagoslov Sanaderovog brata svećenika, dakako. To je onaj pop sa crnim mafiozo cvikama, ako tko ne zna slučajno.
A ti, narode dalmatinski, možeš slobodno kolektivno na psihijatriju. Evo malo lokal patriotizma i PR-a: Šibenska je psihijatrija najbolja! Još prije sto godina tu je izgrađena jedna od najboljih ludara u ovom dijelu svijeta. Ponekad mi se čini da je s ove strane ograde luđe nego što je ikad bilo unutra, ludo da luđe ne može biti. Ali može. Može, može. Vidjet ćete uskoro….
PS. držin ti fige Dalmacijo
