Prokleti komunisti su u onom mračnom sistemu u škole uveli predmete poput marksizma, na kojima su djeci nametali strašne teze o jednakosti ljudi, o tome kako je rad dostojanstven. Samo zločinci mogu činiti takve strahote prema najmlađima, pa im čak i govoriti kako je religija opijum za mase.
Srećom, došle su devedesete godine prošlog stoljeća, napredne snage upalile su svjetlo, milijuni luksa osvijetlili su tminu i rastjerali utvare koje su propagirale gore navedene teze.
I sada, dvadesetak godina otkako su upaljene lampe u ovom paklenom solariju, neki novi ljudi imaju djecu. Neka nova djeca idu u školu. U školi nema marksizma, nema teorija o bratstvu i jedinstvu.
Ali ima vjeronauka, koji ipak nije tema ovog komentara. Jednostavno nije mogao biti ne spomenut. Više nego dolična zamjena za marksizam, jer je to nadasve edukativan predmet koji potiče na kritičko razmišljanje i otvorenost stavova. Sve dok svizac ne zamota čokoladu.
Ali ima u školama, osnovnim, u nižim razredima, jedan čudan predmet imenom hrvatski jezik. Ima i nastavnika koji djeci od osam godina zadaju zadaće. Zadaće u kojima djeca moraju napisati čega će se odreći u korizmi!
Zadaću za koju ih pripreme riječima da se u korizmi ne smiju smijati, jer će onda cijeli život biti tužni. Čovjek bi pomislio da se zakamuflirana časna sestra predstavlja za nastavnicu hrvatskog, pomislio bi čak da spava i da je sve to samo noćna mora.
Ali nije, to je stvarni slučaj u jednoj županiji koja se smatra naprednom, odmaklom ispred ostatka Hrvatske. Nastavnica hrvatskog jezika si dozvoljava da djeci nameće jebene, primitivne, strahove i da ih tjera da pišu čega će se odreći u nekoj jebenoj korizmi!
A čega bi se to trebala djeca odricati? Djeca od osam godina, koja tek počinju živjeti i čiji je osmijeh za njihove roditelje bogatstvo. Osmijeh kojega po primitivnoj glupači, kojoj je dozvoljeno raditi u školi iako joj je mjesto u samostanu, ne bi smjelo biti.
Čega bi se to bilo tko trebao odricati u državi u kojoj vladaju takvi veliki vjernici koji su natjerali veliku većinu građana da se odrekne skoro svega osim osnovnih fizioloških potreba. Ne smiju se više ti tzv građani ni kada nije korizma, smijeh je postao endemska pojava.
Tko je vidio smijati se, treba misliti na isusove muke. Treba se odricati u korist svete maćehe crkve koja si gradi dvore od poludragog kamenja.
Jeben je ovaj solarij u kojem glavnu riječ vode oni koji bi po svim kriterijima bili glavni kandidati za posjet onom vrelom mjestu kojim straše djecu. U kojem nastavnice hrvatskog jezika odrađuju uloge koje ne stignu odraditi svi oni silni mantijaši i njihovi oltarolisci.
Svanulo je, nema više bratstva i jedinstva, nema više jednakosti, sad ima samo straha i zabrane smijanja. Ima odricanja na koja se i najmlađi moraju prisiliti, jer život pun odricanja ih čeka u Katoličkoj džamahiriji Hrvatskoj. Život u kojem se prvo moraju odreći života samoga.
Nekada davno, isusovci su rekli da kad im daju djecu na odgoj do osme godine života, da ih poslije više nitko neće preodgojiti. Ovo društvo ide putem srednjeg vijeka, u kojem će obrazovanje biti dostupno samo od strane crkvenjaka, u kojem će se “učiti” samo njihove dogme.
Bilo bi zanimljivo vidjeti hoće li biti ikakve reakcije roditelja koji ne žele da im djecu odgajaju primitivne glupače, koji ne žele strahovati što će im dijete sutra donijeti iz škole. Hoće li biti ikakve reakcije od strane ministarstva, jer koliko sam upoznat, nastava hrvatskog jezika bi trebala služiti za opismenjavanje, a ne za zaglupljivanje i utjerivanje straha u kosti.
Iako to u društvu u kojem pismenost postaje strani pojam izgleda kao programatski i ciljano, od nastave materinjeg jezika napraviti vjeronauk broj dva. U društvu u kojem su nepismeni i oni koji pisanjem zarađuju za život. U kojem su nepismeni i oni koji vladaju i oni koji se bune protiv njih. Jer bilo je u tom društvu i slučajeva da su vjeroučitelji djeci govorili kako je Isus bio Hrvat. Shodno tome, i hrvatski jezik je predmet vjerske izobrazbe.
Izvikuju tako ovih dana neki prosvjednici i rečenice tipa “vratite nam dostojanstvo”. I time pokazuju da su i njih odgajali oni koji tvrde da su dostojanstvo i ponos grijesi. Jer dostojanstvo nam nitko ne može oduzeti, dostojanstva se možemo samo sami odreći. Prema tome, ne može nam ga nitko vratiti. A oni koji ga se odreknu, teško da ga mogu ikada povratiti.
Zato im je lakše optužiti druge da su im ga oteli. Zato dopuštaju da im djeca budu predmet iživljavanja primitivaca koji su zauzeli sva važna mjesta, pa su ih onda instalirali i među djecu. Nije HSS bez veze predlagao da se vjeronauk uvede i u vrtiće. Što ranije ga zaglupiš, to će veća seljačina biti. Možemo otići i korak naprijed pa u trbuh trudnica ubaciti minijaturne playere s kojih će djeca slušati psalme, naučiti molitve, pa će znati zašto plaču kad izađu iz majčinog trbuha. Znat će da se ne smiju smijati i da se moraju odricati. U ime usranih religija.
U ime njihovih vođa. U ime izmišljenih zombija.
U ime njihovih roditelja koji su se sami odrekli dostojanstva, pa će dopustiti i pomoći da i njihova djeca učine to isto.
I jedino je pitanje koliko ima roditelja koji će ustati protiv toga da im djecu odgajaju ovakvi kao spomenuti? Hoće li ih ustati i približno onoliko koliko ih se buni kada im dijete mora naučiti pjesmicu napamet ili pročitati lektiru? Jer znaju njihove mame i tate da čitanje nikada nikome ništa dobra nije donijelo. Kad se već bune što im djeca imaju “previše” predmeta i da su opterećena, hoće li se pobuniti i protiv onih koji djeci zabranjuju osmijeh i nameću odricanja? Ili će biti sretni ako im dijete napiše da će se odreći učenja i obrazovanja? Što je očiti cilj onih koji žele imati pokorno, poslušno stado u budućnosti..
Beeeeeeee..beeeeeeeeeeee
