Where are you from?
Rekoh „from Croatia“. Nije da sam puno slagao, niti da manje cijenim bh. pasoš…u Ameriku stižem sa hrvatskom putovnicom na koju lakše zalijepe vizu. Još uvijek piše da je mjesto prebivališta Korčula, dok mi Kosorka ne ukine dvojno prebivalište, ukoliko prethodno njenu vladu ne ukinu.
Afro-američki službenik granične policije na aerodromu Dulles-Washington postavlja još niz pitanja, uz prethodno ispunjeni formular na kojem je još više pitanja.
Osjetim kako su me HDZ-ovi istraumirali, samo čekam pitanje „za koga si glasao?“.
– SDP? Nelegitiman. Vrati se u BiH, pa pokušaj nakon opštinskih izbora!
„Welcome to the United States, enjoy your visit“, reče službenik.
Dobro je, ipak legitimna putovnica.
Kako bi Afro-Amerikanac danas došao u poziciju da u graničnoj službi postavlja pitanja turistima i imigrantima na aerodromu Dulles, prešao se dug put borbe za ljudska prava i jednakost, bez obzira na rasu, političko, vjersko, ili neko drugo opredjeljenje. Borba još nije gotova, ali o tome malo kasnije.
Grad Washington D.C. je za moja poimanja američkog načina života i izgleda gradova, prilično evropski. Zakonom je zabranjena visoka gradnja iznad određene spratnosti, te je sam grad od osnutka 1790. godine građen namjenski kako bi bio administrativno sjedište SAD-a, brojnih državnih i svjetskih institucija i ambasada.
„D.C.“ je skraćenica za „District of Columbia“ kako se u početku zvalo administrativno sjedište SAD-a, da bi se 1791. distrikt preimenovao u Washington D.C. , u čast nekadašnjeg američkog predsjednika George Washington-a.
Washington D.C. je samostalan distrikt koji ne pripada niti jednoj saveznoj državi, te je jedina viša instanca, iznad distrikta, vlada Sjedinjenih Američkih Država.
Očigledno je odakle potiče ideja za Brčko distrikt.
Washingtonci su generalno ljubazni ljudi. Barem jednom upitaju odakle sam i treba li mi pomoć, valjda zbog zbunjenog izraza lica dok se pokuašavam snaći u prostranim ulicama.
Dnevni ritual – „Where are you from?“. Kažem „from Bosnia“, Hercegovinu obično izostavim jer postanu zbunjeniji od mene. Nažalost, prva asocijacija ljudi u inostranstvu kada spomeneš Bosnu i Hercegovinu je još uvijek rat.
Kako bih razbio napetost i nelagodu, jer iz pristojnosti obično ne pitaju za rat, uvijek prvi to spomenem u priči, nakon čega slijede razgovori o trenutnoj političkoj i sigurnosnoj situaciji u državi. Tu tek nastaju tegobe…šta da kažem? Da pola godine nismo formirali vladu, da je država podijeljena po etničkim osnovama, kako djeca idu u različite škole zbog različitih nacionalnosti, kako su apartheid i negiranje genocida svakodnevnica, a da je u evropskim integracijama ispred nas država koja krije kreatora genocida, kao i ona zapadna, koja je izvršila agresiju na BiH i čiji sam državljanin?
Ili da prešutim i uživam u ljepotama Washingtona…
Ivo Andrić je rekao : „Svako 50 godina na ovim terenima pametan ušuti, budala progovori, a fukara se obogati“. Ne pretendujem da sam pretjerano pametan, ali budala i fukara nisam, pa odlučujem da ne šutim.
Od političke situacije u Bosni i Hercegovini se ne može pobjeći ni sa druge strane Atlantika, dovoljno je otvoriti bh. internet portale da ti zapadnjački život i Starbucks kafa prisjednu…
Mile Lasić i Bojan Bajić udaraju na Bosance i bosanstvo, valjda su našli novog neprijatelja u „borbi za jednako/ravno/pravnost“. Nije mi jasno kako se gospodin Lasić uspio prodati za „umjereni glas u Hrvata“, meni je samo konzervativni nacionalista umjerene retorike.
Bosanski Bill O’Reilly, Senad Hadžifejzović, SDP smatra glavnim problemom u državi, dok su mu Dodik i SNSD, sudeći na osnovu interview-a koji je uradio nedavno, državnički. To što se Hadžifejzović predstavlja kao najveći borac za slobodu Jovana Divjaka i istovremeno uzdiže Dodika, koji je najavio Divjakovo hapšenje ukoliko se isti pojavi u RS, bosanskom O’Reilly-u nije ni najmanje licemjerno. Meni licemjerno do nebesa.
Dragan Čović traži 100% fotelja koje pripadaju hrvatskom narodu, iako njegov HDZ ima samo 60% hrvatskih glasova. Istovremeno čitam, Čovićev stranački drug, Marinko Čavara, ni pet dana nakon što mu je istekla funkcija dopredsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, nije vratio službeni automobil, laptop i mobitel. Kaže da su mu sve to ukrali, iako krađu nikada nije prijavio policiji. I takva stranka hoće u vlast!
Dok listam bh. portale, na tv-u se smjenjuju izvještaji iz Libije i Japana. U reaktoru broj 2 zabilježena eksplozija, nastavlja se evakuacija stanovništva. Sranje u Japanu. Uhvatim se u istovjetnoj situaciji sa antologijskom scenom iz „Ničije Zemlje“ Danisa Tanovića.
Što je manje moguće provodim vrijeme na internetu, kako bih izbjegao nerviranje oko političke situacije u domovini…obilazim D.C., mjesta borbe za normalno društvo, kakva nama tek slijedi.
Istorijski govor poznat po rečenici „I have a dream“ je Martin Luther King Jr. održao 28. avgusta 1963. u Washington-u, ispred Lincoln Memorial-a. Pozvao je na rasnu jednakost i okončanje diskriminacije.
Pet godina kasnije, 04. aprila 1968. godine, Martin Luther King je ubijen, nakon čega su Afro-Amerikanci pokrenuli proteste širom SAD-a, posebno u Washingtonu, koji su se kasnije pretvorili u rušilačke nerede koji su stigli skoro do Bijele Kuće, a veliki dio „četrnaeste“ i „U“ ulice je srušen i zapaljen.
Pojedini dijelovi D.C.-a još uvijek su neobnovljeni nakon tih nereda i stoje kao monument za podsjećanje na događaje iz ’68. .
U istom dijelu grada, ironično ili ne, je danas Kongres američkih Indijanaca i njihova ambasada u sopstvenoj zemlji, iako su domicilni. Uprkos činjenici da su skoro pa istrijebljeni na vlastitoj zemlji i smješteni u rezervate, Indijanci su se u velikoj mjeri izborili za ravnopravnost, tako da je danas aktuelna pozitivna diskriminacija indijanskog i afro-američkog stanovništva prilikom primanja na univerzitete, ili pri zapošljavanju.
Zato je danas sasvim normalna pojava da me Afro-Amerikanac sa početka teksta dočeka na granici i propituje o razlozima boravka u Sjedinjenim Američkim Državama, štiteći ustav i državu protiv koje su se njegovi preci borili, kao što je normalno da je Afro-Amerikanac predsjednik te države koja planira isplatiti odštetu Indijancima i Afro-Amerikancima zbog diskriminacije u prošlosti, kao i spomenik Martin Luther King-u ispred Lincoln Memorial-a.
Ovaj put neću o američkoj globalnoj imperijalističkoj politici, koja je šovinizam i rasizam sa unutrašnjeg plana, preselila na Arape i muslimane…ostavljam to za drugi put.
Međutim, što se prilika u samoj državi tiče, bojim se da se bosansko-hercegovačko društvo neće srediti dok neko ne poviče da ima san i dok se ne desi ’68. .
Do tada – šuti i trpi…raznorazne Čavare.
