Autori najnovije knjige o Bosni i Hercegovini “Bosnia Remade” (u slobodnom prevodu “Prekrojena Bosna”), profesori Gerard Toal i Carl. T. Dahlman, u uvodnim poglavljima ove fascinirajuće dokumentovane analize nasilnog preuređenja Bosne i Hercegovine ukazuju i na simboličnu transformaciju značenja fraze “Jugoslavija u malom” kojom je ona godinama opisivana. Fraza je u decenijama avnojevske Jugoslavije imala pozitivno značenje, ukazujući na centralnu ulogu Bosne i Hercegovine u afirmaciji etničke raznolikosti i zajedničkog života – sve do primjera i vrhunske potvrde ideološki obavezujućeg “bratstva i jedinstva” – da bi u vrijeme raspada Jugoslavije postala ideološki argument u poticanju i opravdavanju etničkog nasilja. Tada je, naime, fraza o Bosni kao “Jugoslaviji u malom” u interpretaciji Radovana Karadžića i njegovih sljedbenika počela da se koristi kao svojevrsna kletva i dokaz da ako nije mogla opstati multiuetnička Jugoslavija ni narode Bosne i Hercegovine ne treba prisiljavati da žive zajedno.
Autori ukazuju na bar dva razloga zbog kojih nije bilo ispravno povezivati sudbinu Jugoslavije sa sudbinom Bosne i Hercegovine. Prvo – oni pokazuju kako je Bosna i Hercegovini znatno starija kao geopolitički prostor od Jugoslavije i da njeno postojanje datira još iz desetog stoljeća, i drugo – kako ona za razliku od Jugoslavije nije bila zbir različitih entiteta nego “mjesto s vlastitom kulturom i identitetom”.
Iako je fokus ove knjige, objavljene ovih dana u izdanju Oxford University Pressa, etničko čišćenje i nastojanja za njegovo poništenje, autori – nudeći izvanredno napisanu i naučno potkrijepljenu priču o modernoj balkanskoj istoriji – i na rezultatima popisa stanovništva iz 1991. godine pokazuju koliko je predratna Bosna i Hercegovina bila etnički nedjeljiva. Njihova analiza ukazuje na to da u šest od deset najvećih bosanskih gradova nije bilo etničke većine a da je u četiri u kojima je postojala većina – Tuzli, Bihaću, Brčkom i Bijeljini – to bila muslimanska većina ali ispod 60 posto stanovništva.
“Urbana područja bila su mjesta izmiješanih nacionalnosti s javnim prostorima, tržnicama, radnim sredinama, stambenim zgradama i porodicama koje su svjedočile o usklađivanju identiteta koji se nisu ticali isključivo nacionalnosti nego i klasne pripadnosti, porijekla i pretpostavljenog kulturnog statusa” – kažu autori zapažajući kako su područja etničke homogenosti bile uglavnom manje opštine i ruralne sredine na oko 22 posto prostora i sa oko 15.1 posto ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. Po tim podacima, manje od tri posto stanovništva živjelo je u monoetničkim naseljima.
Autori pokazuju kako je takva etnički uravnotežena Bosna i Hercegovina uništavana uvođenjem u igru etničkih podjela i mapa u kojima su istorijske realnosti izmiješanog stanovništva i zajedničkog življenja poništavane u talasima nasilja. Oni dokumentuju istoriju proglašenja “srpskih autonomnih oblasti” i kasnije “hrvatske zajednice Herceg-Bosna” na teritorijama koje nisu bile ni srpske ni hrvatske i čije je stanovništvo bilo osuđeno na progon sve do genocidnog finala u Srebrenici; pokazuju kako su odlučujuću prevagu u “etničkom čišćenju” obezbijedila logistika i oružje JNA koji su – u podrobno dokumentovanim razgovorima Karadžića i srbijanskog predsjednika Miloševića stavljeni na raspolaganje vojsci novouspostavljene republike srpske – i kako je etnokartografska fantazija “svi Srbi u jednoj državi” našla potporu u jednako eksplozivnom sporazumu Tuđmana i njegovih namjesnika u Bosni i Hercegovini kako “hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno poduzeti odlučujuću i aktivnu politiku koja će voditi realiziranju višestoljetnog sna o zajedničlkoj hrvatskoj državi”.
Autori Gerard Toal i Carl Dahlman na prošlonedjeljnog prezentaciji knjige Bosnia Remade u vašingtonskom Woodrow Wilson centru (http://bosniaremade.wordpress.com)
To je tačka saglasnosti sa koje su, kako pokazuje ova studija, Milošević i Tuđman u razgovorima u Karađorđevu u martu 1991. pokrenuli seriju sastanaka na nižem nivou o planovima podjele.
Autori su praktičnu realizaciju tih etnokartografskih fantazija u vidu “etničkog čišćenja” u kojem je prognano više od polovine bosanskohercegovačkog stanovništva detaljno analizirali na primjeru tri bosanskohercegovačka grada – Zvornika, Doboja i Jajca – u kojima su takođe proučavali i međunarodna i domaća nastojanja za omogućavanje povratka prognanih. Knjiga u te dvije krajnosti, ratnozločinačkog “etničkog čišćenja” i poratnog ne baš sistematskog poticanja povratka, pokazuje kako je Bosna prekrajana i u završnom poglavlju postavlja kritično pitanje: je li na kraju strategija “etničkog čišćenja” ostvarila ciljeve i nije li Bosna nepovratno podijeljena?
Toal i Dahlman zaključuju: “Možda je najispravniji odgovor, na pitanje je li etničko čišćenje uspjelo u Bosni, da je prerano da se to kaže. Ako susjedi, Evropska Unija i druge moćne sile dozvole da se Bosna i Hercegovina raspadne, možemo reći da da je etničko čišćenje uspjelo … Zasigurno, u Bosni i Hercegovini bi svaka nezavisnost Republike Srpske (s granicom povučenom na ‘etničkim linijama’) vjerovatno vodila u novi rat, ali Bosna i Hercegovina je još u procesu stvaranja u mijenjujućem obliku. Iako sigurno postoje osnovi za pesimizam o njenoj budućnosti s obzirom na sadašnje etnoteritorijalne aranžmane, institucionalna opterećenja i polarizovanu politiku, postoji bi određeno uvažavanje u njenim najpodjeljenijim političkim vrhovima da su oni osuđeni jedni na druge”.
