Zemlje eurozone prihvatile su na prošlotjednom summitu Europske unije novi mehanizam kontrole i koordinacije nacionalnih ekonomskih politika koji traže praktički od početka grčke dužničke krize. On je nazvan Pakt za euro plus, a osim (svih) članica eurozone inicijativi Njemačke (i Francuske) odlučilo se pridružiti i šest zemalja koje nisu u eurozoni ali su dio EU. Uz pooštrene odredbe o fiskalnoj održivosti u odnosu na stari Pakt za stabilnost i rast, novi sporazum ima šire definiran fokus i ciljeve.
Velimir Šonje Arhivanalitika Novi mehanizam počiva na tri stupa. Prvi su odredbe o fiskalnoj održivosti koje je sadržavao i stari Pakt ali nisu poštovane. Kako ističe analitičar Velimir Šonje, srušile su ih upravo dvije vodeće ekonomije ekspanzivnim fiskalnim politikama sredinom prošlog desetljeća. Osim potrage za provedivim odredbama u tom dijelu, novost u Paktu za euro su briga za financijsku stabilnost (koja se očituje i jačanjem zajmovnog kapaciteta Europskog fonda za financijsku stabilnost) te jačanje konkurentnosti. Potonje je, prema Šonji, naročito važno jer ujedno znači i jaču strukturnu konvergenciju u budućnosti te posvećivanje posebne pažnje faktorima konkurentnosti kao što su jedinični trošak rada i slično. I zamjenik guvernera HNB-a Boris Vujčić smatra pozitivnim set reformi i dugoročnih mjera koje vode poboljšanju konkurentnosti sadržanih u novom paktu. Među ostalim, to uključuje poticanje zaposlenosti, fleksibilizaciju tržišta rada, reviziju sustava plaća s obzirom na produktivnost, prilagodbe mirovinskog sustava kroz produženje radnog vijeka odnosno destimuliranje ranijih umirovljenja.
Novo ruho starih postulata
Iako su ciljevi Pakta za euro sada širi, a konkurentnost je sigurno područje koje zaslužuje naći se među njima, Željko Lovrinčević, znanstveni savjetnik na zagrebačkom Ekonomskom institutu, u novom paktu i dalje vidi ponajprije “poziv zemljama članicama da se vrate izvornim postulatima”. Podsjeća da su za uzlaznog ciklusa potaknutog obiljem kapitala mnoge zemlje dezavuirale Pakt stabilnosti i maastrichtske kriterije fiskalne održivosti, kao i da je u tim godinama praktički pala i Lisabonska agenda kao projekt koji je u prvom planu za cilj imao upravo jačanje konkurentnosti Unije koje se ponovno potencira.Nečlanice eurozone o novom su paktu zauzele različita stajališta. S jedne strane, na primjer, Mađarska i Češka izjasnile su se da u svojim ekonomskim politikama neće slijediti odredbe Pakta. Istodobno, primjerice, za Poljsku je on prihvatljiv, kao i za nekoliko zemalja koje su u krizi posegnule za pomoći MMF-a koji im ionako nameće prilagodbe u formuliranju socijalne, porezne ili proračunske politike.
Zajedničke slabosti
Budući da mi još nismo ni u EU, a kamoli u eurozoni, prošlotjedni dogovor čelnika EU na nas kratkoročno i/li izravno nema utjecaja. No, Šonje će reći da se radi o dokumentu koji je za Hrvatsku veoma značajan, i to ne samo zato što ćemo te odredbe morati poštovati ako želimo pristupiti eurozoni. Još je važniji put kojim ćemo do tamo doći.”Fiskalna održivost, financijska stabilnost i konkurentnost trebali bi biti među primarnim ciljevima svake hrvatske vlade jer na dva od tri područja (fiskus i konkurentnost) Hrvatska pokazuje kronične slabosti i ona su među glavnim uzrocima našeg ekonomskog zaostajanja. Pakt bi stoga mogao poslužiti kao orijentir za vođenje politike u idućem izbornom ciklusu i zato ga treba veoma pažljivo proučiti, smatra Šonje.
