foto: š.g
Iz svih ovih mojih sačuvanih zabilješki i „stenograma“ vidljivo je da su, nakon izbora 1990. godine, otvorena politička mimoilaženja nacionalnih-„koalicijskih stranaka na vlasti u RBiH“ (SDA, SDS i HDZ-BiH) nastavljena i u političkim-predstavničkim tijelima Bosne i Hercegovine i da je, već tada, uglavnom preko RBiH kao „kamenom spoticanja“, počelo „rastakanje“ zajedničke nam države SFRJ intenzivnim, ali bezuspješnim, pregovorima svih šest predsjednika republičkih predsjedništava, koji nisu ni mogli, ni znali, a neki niti htjeli, pronaći izlaz iz duboke jugoslavenske krize. To je, nepunu godinu dana nakon prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini, izazvalo i početak ratnih djelovanja koja su se već uvelike događala u Hrvatskoj i koja su, postupno, prenošena i na teritorij RBiH. Prvo bh-mjesto već je u rujnu/septembru 1991. godine iskusilo prve ratne strahote, selo Ravno, u Popovu Polju. Raspad Jugoslavije i početak rata, u Bosni i Hercegovini pratio je i proces formiranja paralelnih struktura nacionalnih vlasti, posebno nakon one kobne sjednice 14.oktobra/listopada 1991., koja je trajala do 5 sati ujutro narednoga dana, u kojoj su se, velika većina poslanika (SDS i SDA), a i nekoliko zastupnika ( HDZ-BiH i OPORBE) pojavljivali za govornicom i po nekoliko puta (što sam napisao i u mojoj knjizi „Mostar: kronika destrukcije (1990.1992.)-Dolazi rat“ (jedni prijeteći ratom, drugi govoreći da „ovo nije naš rat“, treći čekajući da rat počne, pa da i oni nešto „ušićare“, a četvrti preklinjali da se rat prekine), od kojih ću, ovdje navesti tek nekoliko karakterističnih rasprava:
-M. Krajišnik (predsjednik Skupštine BiH, SDS): (Obrazlaže stavove o Rezoluciji SDS-a, Rezoluciji Opozicije i Platformi SDA). Postoje različiti pogledi i različiti pristupi. Cilj je iznalaženje rješenja za sva tri naroda. Naši će zaključci predstavljati podloge za učešće u raspravama u Den Haagu.
-D. Kalinić (SRSJ-BiH): Naše odluke bi trebale donijeti i nove dane mira u BiH. Ispoljene su dvije legitimne volje naroda. Prva je volja Muslimana, koju ne „spore“ Hrvati, a Srbi smatraju da ih se, time, hoće „izvesti“ iz Jugoslavije, a što bi, nakon Hrvatske, bila druga republika. (Ni Kalinić, ovdje, ne spominje izlazak Slovenije iz savezne države, držeći da „nema velike štete“, nap. R.M.) Obje su volje legitimne. Kako riješiti? Ili ih je moguće silom skršiti, ili ih, dogovorom, realizovati. Treće rješenje je u plebiscitu naroda i to najdalje za mjesec dana. Ne vidim boljeg rješenja. Referendum građana je „bacanje prašine u oči“, jer ni jedan „nezavisan“ ( misli na članove nenacionalnih stranaka, nap. R.M.) neće u glasačkoj kutiji biti nego samo Srbin, Hrvat ili Musliman. (Dragan Kalinić se, nakon odlaska srpskih poslanika iz Skupštine BiH, priključio tzv. Srpskoj republici BiH, koju su osnovali na Palama a, kasnije, bio i biran u sami njezin vrh. Mislim da je čak bio i predsjednik njezine Skupštine. I dobro „naplatio“ svoj status „nezavisnog“ Srbina(SRSJ) prijelazom u SDS-Srbina. Nap. R.M.)
-B.Bjelobrk (SDP-BiH): Rodio sam se na Aleji Vrelo Bosne i imam strašan dug prema svojoj majci i pokušat ću se obratiti onima koji još žele čuti demokratsku raspravu. Temelj svega u ovoj zemlji su:
Čl.1-„Narodi su se dobrovoljno, kao i republike udružili u zajedničku državu“.
Čl.2- „Radni ljudi i građani, Muslimani, Srbi i Hrvati ostvaruju svoja suverena prava i svoje klasne i nacionalne interese“.
Dakle, nije suverenitet pao s neba, niti život u BiH započinje ovim sastavom Skupštine. On se zasniva i na suverenosti i ravnopravnosti naroda, ali i narodnosti. Molim sve vas da respektujete kosti onih koji su dali živote za ovih naših lijepo proživljenih 45 godina. SDP, dakle, nije za Nezavisnu BiH, kakva se ovdje nudi. Ovo mi liči na trku prevlasti naroda nad narodima.
-R. Karadžić(predsjednik SDS): Želim da čestitam Bjelobrku, kad govori o suverenim narodima, a to su narodi koji imaju suverenitet. U govoru Naima Kadića ništa nije tačno osim navedenih citata. Istina je da vama treba, do petka, da imate, napismeno, da ovaj narod u BiH hoće ono isto što je uradila Slovenija i Hrvatska. Taj „Papir“ u Evropu odnijeti ne možete, jer to možete samo preko nas mrtvih. Vi nemate način da izađete iz Jugoslavije, jer Srbi mogu da vas spriječe, ako bude „stani-pani“. Gosp. Bjelobrk je govorio o Jugoslaviji, pa sam mislio da je on i Srbin. Mi ćemo vas onemogućiti pred domaćom i svjetskom javnošću da vršite ustavno nasilje nad srpskim narodom. To bi bila bruka za Izetbegovića da u Haagu ima taj „papir“, a mi u Haagu imamo načina da to spriječimo. Uz nas je i poneki Srbin i iz drugih stranaka. Srpski narod hoće da ostane u Jugoslaviji, a oni koji ga žele silom odvesti iz Jugoslavije vode Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje. NE VODITE MUSLIMANSKI NAROD U NESTANAK. Kako ćete spriječiti da svak svakog ne ubija u BiH?
-A. Izetbegović(predsjednik Predsjedništva BiH, SDA): Nisam imao namjeru govoriti, ali je dobro izaći iza gosp. Karadžića. Njegove poruke najbolje govore zašto mi, možda, i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji. Njegove poruke obznanjuju da takvu Jugoslaviju, kakvu Karadžić zagovara, više niko neće, na taki način kako to Karadžić radi. On je izraz jednog načina i pristupa. Mi smo se nadali da će se srpski narod aktivisati u ovom procesu. Muslimanski narod neće nestati, to ja poručujem gosp. Karadžiću. Izražavajući nadu da će srpski narod dobiti vođe s kojima će se moći razgovarati, a odnosi su sve gori i gori, kao i prijetnje na javnoj sceni. NEKA GRAĐANI NE STRAHUJU-DO RATA NEĆE DOĆI. Za tuču, kao i za svađu, potrebno je dvoje. Mi nećemo dići ruku ni na koga, ali ćemo se braniti i opstati.
Ja govorim što piše na „papiru“. Mi smo, ponovo, istakli postojeći ustavni princip. Oni hoće da kažu da je ovo SECESIJA. Na ovom elementu se može samo podvaliti da se ovdje radi o secesiji. To je podvala. Mi, dakle, nemamo pravo ni na stepen suverenosti, koje nam je davao komunistički Ustav. Srbija ima pravo DA MIJENJA USTAV, DA MOBILIŠE, DA JE PREDSJEDNIŠTVO SFRJ VOĐA TERITORIJALNE ODBRANE, a BiH nema pravo niti reafirmirati ono što je već zapisano. Mi nemamo namjeru živjeti u Jugoslaviji kakvu je, večeras, zagovarao Karadžić.
U tački 2 stoji da ćemo se mi zalagati za opstanak u Jugoslaviji, ali, minimum ispod kojega BiH neće ići jest da ta Jugoslavija „ima u sebi“ barem Hrvatsku i Srbiju. Je li to pošteno i ljudsko rješenje? I, to je, konačno, naš stav i o demilitarizaciji ovog prostora.
Eto, to su razlozi zbog kojih gosp. Karadžić ovako govori. Armija s nama? Da, samo oni čestiti. I neće imati nikakvih problema. Mi smo protiv raspojasanih, bradatih, onih koji pucaju po džamijama i kućama. Nama sutra dolazi general Kadijević. Ja imam apel za javnost: NE ČINITE NIŠTA PROTIV ARMIJE. Nama je Armija potrebna, ali ne i oni koji stvaraju probleme. Tražim da se o ovom izbalansiranom dokumentu glasa. Nama je ta odluka potrebna, ne zbog Den Haaga, već zbog naših odluka. Po nekima je demokratija vlast većine. Za mene je demokratija da i oni koji su u manjini, imaju ista sva prava. Zato je u Jugoslaviji značajno da se zna kako je i malim narodima u njoj? Ako Srbi nisu za takvu Platformu, a njom se Srbima u BiH, iako su u manjini, garantuju sva prava, i ako se večeras ne donese nikakva odluka, onda idemo na PLEBISCIT. Mi nemamo ništa protiv da vidimo kako misli narod. Ne volimo „viseći položaj“ iza čega velika većina građana u BiH ne stoji.
(Napomena: Predstavnici Srba u Predsjedništvu BiH dali su potporu JNA, pri čemu nisu propustili upozoriti na „problematičnost“ skupštinske odluke (Memoranduma o suverenitetu), kojom se srpski narod stavlja u inferioran položaj“, kao i na „prekoračenje ovlasti rezervnog sastava milicije MUP-a BiH u slučaju kontrole vojnih konvoja”. Biljana Plavšić označila je Ministarstvo obrane BiH (ministar Jerko Doko, HDZ-BiH)„bastionom propagande protiv JNA” i suprotstavila se ideji o demilitarizaciji BiH. Alija Izetbegović se usprotivio njezinim izjavama ponovivši više puta, svoju poznatu rečenicu kako „ovo nije naš rat“ i “za rat je potrebno dvoje-a mi ga ne želimo”, ali je i naglasio: „Kad je već došlo do toga da bezumni ljudi zametnu tu kavgu, onda šta možemo drugo nego da se uklonimo iz toga,“ zaključivši, na kraju, kako “treba „pojačati saradnju MUP-a i Armije na očuvanju reda i mira u BiH“. Nap.R.M.)
-M. Krajišnik (Predsjednik Skupštine BiH, SDS): Imamo dva izlaza:
– sa prijedlogom da glasamo ,ili da idemo sa sprječavanjem glasanja i
– izjašnjavanje naroda plebiscitom.
Da ne bismo stvarali ružnu sliku o nama, predlažem da se o ovom pitanju iskonsultujemo. Dajem pauzu od 20 minuta i nastavljamo u 23sata i 35 minuta.
(- Noćni nastavak sjednice)
-M. Krajišnik (predsjednik Skupštine BiH, SDS): Napravljena je pauza. Idemo na usaglašavanje za plebiscit.
-R. Karadžić (predsjednik SDS): Moram, ovdje, razjasniti pitanje rata ili mira. Srbi večeras obznanjuju da ih se neće moći prisiliti da žive u državi u kojoj ne žele živjeti. Svi se plaše istoga…i jedni i drugi da ne budu preglasani. Srbi nikad nisu napali Muslimane, ali haos bi mogao nastati, ako dođe do preglasavanja. Red je u našim rukama…a haos se sam generiše. Nije SDS za haos. Prijedlog Alije Izetbegovića oko plebiscitarnog izjašnjavanja naroda mi smatramo razumnim. Niti će neko biti na silu zadržan, niti će neko biti istjeran iz države. Red je u našim rukama. Moj topli pozdrav svim Srbima, Hrvatima i Muslimanima.
-M. Čengić (potpredsjednik Vlade BiH,SDA): Iz svih naših izjava izlazi da mi ne želimo sukobe. Muslimani su ovdje stoljećima i biće još stoljećima i na dobro i Srba i Hrvata i Muslimana i svih drugih. On (Karadžić, nap. R.M.) ne brine se oko svog naroda. On hoće da narod bude suveren, a hoće li biti gladan-to nije ništa rek’o. A mi gubimo vrijeme. Našim radnicima možemo pomoći da vidimo kako možemo osigurati da ljudi rade. Mi hoćemo očuvati BiH i sa Srbima i sa Hrvatima i sa Muslimanima. Slovenci svojom novom valutom mogu da nas unište. Referendum je u redu, ali da donesemo i odluku šta će biti sa Srbima i Hrvatima, a zavisi i od onih u Den Haagu.
-N. Koljević (član Predsjedništva BiH, SDS): Zahvaljujem gosp. Čengiću na brizi o svim našim stanovnicima. Želim ovdje da posredujem, kada je ovdje sukob posljednja stvar. Zamjeram Izetbegoviću što misli da Muslimani ne žele sukob. Ovaj sukob nije želja normalnih ljudi, ni Muslimana, ni Hrvata, niti Srba. Moramo zadržati ljudskost. Ostao je pokušaj prevladavanja jednog naroda nad drugim. Za nekoliko godina ovo naše „naguravanje“ će izgledati kao ružan san. Dolaze izbjeglice nadajući se da će se u Bosni sačuvati mir. (Nisam siguran je li Koljević, mislio na Arkanove „Bele Orlove“, koji su već bili došli u Bijeljinu, da su „izbjeglice koje žele sačuvati mir“,ili na Sandžaklije, koji su počeli pristizati u Sarajevo, nap. R.M.) Mi moramo tražiti minimalna normalna rješenja da zadržimo sva tri naroda u BiH.
-A. Izetbegović (predsjednik Predsjedništva BiH, SDA): Da li je protivljenje Memorandumu bojazan od secesije? Mi takve namjere nemamo i to smo spremni unijeti, kao dopunu. Kao posebnu tačku u tekstu. To je situacija kada nema uvjeta. U tom slučaju se provodi plebiscit…u slučaju potpune destrukcije Jugoslavije. Predlažem da se istovremeno izglasaju „dva papira“, koja obezbjeđuju obe situacije.
-M. Krajišnik (predsjednik Skupštine BiH, SDS): Izgleda da imamo sada tri izlaza:
– prijedlog da glasamo za Platformu-MEMORANDUM,
– da spriječimo glasanje i
– da se ide na izjašnjavanje naroda plebiscitom.
-M. Lazović (SDP-BiH): Pet dana ne izlazimo iz ove Skupštine. Nije mi jasno da se odbija Rezolucija koju je predložio opozicioni blok. Ja tražim da se stave u ravnopravan status oba ova dokumenta.
-I. Ajanović (SDA): Predlažem da se pripremi i bude pročitan i dopunski tekst, pa da glasamo o sva tri teksta.
-R. Karadžić (predsjednik SDS): Ja želim da se sva tri stava napišu na jednom „papiru“, a ne da imamo tri zasebna „papira“. A za plebiscit…predlažem „labavi savez država u BiH“. Moramo se međusobno uvažavati. Ne smiju Srbi prevariti Muslimane i obrnuto.
Problemi SDA su u spoznaji da:
- U BiH ne postoji koncenzus Srba, Hrvata i Muslimana oko transformacije Savezne države,
- postoji saglasnost da će se odluka o BiH donijeti bez primjene sile i bez „tjeranja“ jednog naroda, da, za slučaj međunarodnog priznanja Hrvatske, ni jedan od naroda ne može biti protiv svoje volje zadržan, ili pak izveden iz Jugoslavije. Ne smije biti sumnje jednih u druge.
- Da će se konačan stav odrediti između:
-ostanka BiH u SFRJ,
-„labavog saveza država tri naroda“ u BiH,
– izlazak BiH iz SFRJ i
– izjašnjavanje plebiscitom sva tri naroda….
……..i td.
A kao „rezultat“ ovih žestokih rasprava u Skupštini RBiH, na Palama je, nedugo nakon njih, osnovana, 24. listopada/oktobra 1991. godine, Skupština srpskog naroda u BiH; SDA je pokrenula referendum za «neovisnost Sandžaka» u Srbiji; u Grudama je, 18. studenoga/novembra 1991. godine, proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, a sve bez „izjašnjavanja plebiscitom sva tri naroda“. Ovime su nacionalne političke vrhuške sva tri naroda u RBiH prevarile svaka soj narod. I svaka „ogradila svoj atar“. I započele sa diobama, ne znajući da se ne može, jednostavno i mirnim putem, podijeliti nešto što nije djeljivo…bez ostatka. To je elementarni zakon matematike.
Koncem 1991. godine odlučivalo se o sudbini Jugoslavije i u okviru međunarodne zajednice i nakon Konferencije o Jugoslaviji, održane 5. studenog/novembra 1991. godine u Den Haagu, Arbitražna komisija međunarodne zajednice je javno ocijenila da se u SFRJ radi o raspadu (disoluciji), a ne o odcjepljenju (secesiji) pojedinih država članica SFRJ čime je prestao postojati i unutarnji i vanjski-međunarodni pravni identitet i subjektivitet SFRJ. Deklaracija o Jugoslaviji od 16. prosinca/decembra 1991., pozvala je sve bivše jugoslavenske republike da do 23. prosinca/decembra 1991. godine podnesu prijavu za neovisan državni status. Predsjedništvo BiH je, 20. prosinca/decembra 1991. godine, donijelo Odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje SR BiH kao neovisne države, uz napomenu da ova odluka nije imala podršku srpskih članova Predsjedništva, pa je Arbitražna komisija Konferencije o Jugoslaviji, međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine uvjetovala i provođenjem općeg referenduma pod međunarodnom kontrolom. Prema tom zahtjevu, Skupština SR BiH je, na zajedničkoj sjednici oba vijeća, 25. siječnja/januara 1992. godine, koja je bila teška, naporna i puna prijetnji, u rano jutro narednoga dana donijela Odluku o raspisivanju republičkog referenduma o suverenosti i neovisnosti Bosne i Hercegovine, naravno, bez podrške poslanika SDS-a (koji su, ipak, predstavljali većinu predstavnika srpskog naroda u Skupštini BiH), koji su napustili Skupštinu SRBiH i više se nikada u nju nisu vratili.
Zasjedanje Skupštine BiH (25.01.1992.)-Rasprava o referendumskom pitanju
(I pored tridesetogodišnjeg čuvanja svih mojih zapisa, koje nisam zapisivao iz razloga da ću ih, jednoga dana objaviti, „rokovnik“ sa ove sjednice Skupštine BiH, do pisanja ovoga teksta, nisam uspio pronaći. Naime, prije par mjeseci sam ga čitao, podsjetio se na to što se tada događalo, pročitao sve rasprave, i…stavio ga na „sigurno mjesto“, kojega , sada, upravo kad mi treba, i pored svih moji nastojanja, „prevrtanja“ dokumenata i po Splitu i po Lumbardi i po Mostaru…jednostavno, nisam ga pronašao. Stoga ću, događanja na toj sjednici, samo opisati ukratko, po sjećanju i po nekim izvadcima iz tadašnje „štampe“):
Gotovo su se svi članovi SDS-a „izredali“ za govornicom, govorili o „srpskim iskustvima sa Jasenovcem“ u Drugom svjetskom ratu i drugim „jamama“ gdje su Srbi stradavali, dok su, s druge strane, zajedno sa OPORBOM bili i njihovi dojučerašnji partneri na vlasti, SDA i HDZ. Neki su čak i prijetili. Sjednica, koju je prenosila TV-Sarajevo, oduljila se do jutarnjih sati. Mislim čak do 5 sati ujutro. Izmjenjivali su se govornici po sistemu „tuk-na utuk“. I onda je, nakon završene rasprave, kada je bilo jasno da će doći do izglasavanja raspisivanja Referenduma o suverenosti i samostalnosti BiH, Radovan Karadžić izašao za govornicu i rekao: „Ako to uradite, nestaće sa lica zemlje jednog naroda“ i pozvao srpske poslanike da napuste sjednicu, što su oni i učinili, zajedno sa predsjednikom Skupštine BiH, Momčilom Krajišnikom.
Prilažem, tek, nekoliko crtica koje je donijela „istočna štampa“ o tadašnjim događanjima i nekoliko izjava skinutih sa interneta, koji mogu, barem i malo, prikazati atmosferu i događanja tih dana u Skupštini SRBiH:
–Radoslav Brđanin (SDS-potpredsjednik Skupštine SAO „Bosanska Krajina“): „Time je Srbima postalo, konačno jasno da se politika SDA i HDZ-BiH svodi na odbijanje življenja muslimanskog i hrvatskog naroda sa Srbima u BiH. Srpskom narodu ne preostaje ništa drugo nego da zaokruži „svoje krajine“; da u njima proglasi važenje samo „saveznih zakona“ i suspenduje sve regule nekakve nezavisnosti BiH. To moramo da uradimo odmah, jer je Alija Izetbegović u preksinoćnom intervju u TV- Sarajevo rekao da će „BiH učvrstiti granice Republike Hrvatske“, za koju je kazao da je „okupirana i izložena agresiji JNA“. Iz ovog se, u stvari, krije rušenje mirovnog plana Sajrusa Vensa. Jer, po njemu, JNA se mora povući sa granice BiH, a Izetbegović će tražiti, potom, da Armija napusti BiH. Zbog krajnjih posledica ovakvog scenarija JNA ne sme da napusti srpske teritorije u Republici Hrvatskoj, a time se ruši mirovni plan Sajrusa Vensa“. (Večernje Novosti-Beograd, 27. januar1992.) (Napomena: Brđanin, koji je slovio kao jedan od većih „jastrebova“ SDS-a, ocijenio je da je dobro što su srpski poslanici opet, praktično, natjerani na napuštanje republičkog parlamenta, nap. R.M.)
–Radovan Karadžić (SDS-Predsjednik Srpske republike BiH): „Vidimo takođe da svi oni koji tepaju Jugi čine to da bi bila mirna dok je ne likvidiraju, tepaju joj da je prevare i da je ne uznemire, da im ne bi energično odgovorila. Sve su to bile laži… „Mi, gospodo, nismo ponudili ni „Malu Jugoslaviju“, ni „Veliku Jugoslaviju“. Nismo nikoga nigde gurali, niti nasilno zadržavali. Mi smo predložili da se ova Bosna i Hercegovina, kakva jeste, transformiše u smislu potreba njena tri ravnopravna i konstitutivna naroda.“ (Večernje novosti-Beograd, 27. januara 1992.) (Ovo je izgovorio na sjednici Skupštine srpskog naroda BiH u Palama. Nap. R.M.).
Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini je, na svom izvanrednom zasjedanju odlučila da su „za srpski narod nelegitimne i ništavne odluke krnje Skupštine BiH“ koja je u subotu raspisala Referendum o neovisnosti ove republike. Srpska skupština predložila je da se u Bosni i Hercegovini održi „sasvim drukčiji referendum“.
„Kako su mnogi poslanici SDS-a tražili da već proglašena Republika Srpska BiH počne funkcionisati, odlučeno je da Ustavna komisija do narednog zasedanja pripremi nact Ustava i svih zakonskih akata Srpske republike BiH. Krajnji rok je bio polovica februara 1992. godine. Biljana Plavšić, član Predsjedništva BiH, iz reda srpskog naroda, predložila je da se „prije referenduma o neovisnosti BiH radi na formiranju policije i vojske Srpske Republike BiH i da se razmotri pitanje valute“. (Borba-Beograd, 27. Januar 1992.)
23.01.1992. Radovan Karadžić je izjavio novinarima u Sarajevu:“Referendum kakav predlaže Alija Izetbegović ne rješava ništa. O suverenitetu nezavisne i međunarodno priznate BiH Srbi neće da razgovaraju, jer bi u njoj nacionalno bili podčinjeni”. Karadžić je rekao i da je “odluka srpskog naroda da ostane u Jugoslaviji i nju ne može niko promeniti, pogotovo ne referendumom kakav je zamislio Alija Izetbegović. Nema šanse da Srbi prihvate takvu BiH. To je ratna opcija, jer se radi o ugrožavanju srpskog naroda”.
I konačno, dana 26.01.1992. rano ujutro, oko 5 sati, nakon 16-satnog zasjedanja Skupština BiH je donijela Odluku o raspisivanju referenduma građana o suverenosti i nezavisnosti ove republike na dane 29.februara i 1.marta. Srpski poslanici su napustili sat ranije sjednicu u znak protesta što će se pitanje referenduma naći na dnevnome redu.
Razišli smo se, barem mi iz oporbe, tog jutra, 26.01.1992. u 5 sati, „k’o pokisle kokoši“. Država nam se raspadala, prijetilo nam se kataklizmom i egzodusom, formirale su se „paralelne vlasti“, a sam i teritorij države je, praktično, bio okupiran od „vlastite vojske“. U dubini duše nešto mi je govorilo da je rat na pomolu, da se ova Skupština više neće sastati i da se trebamo „okrenuti pokušaju spašavanju Mostara“, ako i tamo već nije bilo kasno.
Radovan Karadžić (lider SDS BiH) je 31.01.1992.izjavio: “Najavljeni referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine nije referendum građana, već hrvatske i muslimanske zajednice, a Srbi su se već izjasnili na svome Plebiscitu i na ovakav referendum neće izaći”.
( Napomena: HDZ-BiH, vođena “politikom” iz Zagreba, nije bila zadovoljna postavljenim referendumskim pitanjem koje je, zajedno, izglasala u Skupštini SRBiH, pa, s obzirom da njezino nastojanje za “ubacivanjem” u referendumsko pitanje i “nacionalnih područja svakog od naroda županija/kantona” u raspravi Skupštine BiH “nije prošlo”, ova stranka je 9. veljače/februara 1992. održala sjednicu Središnjeg odbora u Livnu, na kojoj je taj zahtjev iznova postavljen, pa je definirano i tzv .„Livanjsko pitanje“, sa kojim se nisu slagali Hrvati izvan HDZ-BiH. Čini mi se da je Izjava “ Foruma Hrvata intelektualaca“, donesena u Sarajevu 26. veljače/februara 1992. (na kojoj sam osobno sudjelovao), a koju su podržali (da ne kažem i inicirali) Franjevci Bosne srebrene, (a podržao ju je i dobar dio Katoličke crkve u RBiH), ponajviše utjecala da Hrvati iz RBiH izađu na Referendum gotovo u 80% broju i svi glasaju ZA suverenost i neovisnost Bosne i Hercegovine. Međutim, prethodni zahtjev Hrvata uz HDZ-BiH je dijelom bio sadržan i u Cutillerovom planu dogovorenom u Lisabonu, tj. u „Izjavi o načelima za novo ustrojstvo Bosne i Hercegovine“, u kojemu je bilo predviđeno da se BiH uredi kao „država sastavljena od tri ujedinjene jedinice, temeljene na nacionalnim načelima i vodeći računa o gospodarskim, zemljopisnim i drugim kriterijima uz zadržane dosadašnje granice“, sa zaključkom da „suverenitet ipak počiva u građanima hrvatskog, muslimanskog i srpskog naroda“, a što je bila i glavna ideja Radovana Karadžića i SDS-a, a od kojega, prvoga dijela, HDZ-BiH ni do danas nije odustao.
U Sarajevu je, 25. veljače/februara 1992. održana i zatvorena, ali proširena, sjednica Glavnog odbora SDA, na kojoj je Predsjednik SDA, Alija Izetbegović, izvijestio nazočne o rezultatima pregovora i upozorio na važnost predstojećeg Referenduma. On je ustvrdio je da će Referendum “propasti ukoliko ga ne prihvati hrvatska zajednica”, a što bi se svakako i bilo dogodilo. Izetbegović je rekao da su Hrvati, nakon sporazuma u Lisabonu, ipak, pristali na Referendum i objasnio da se “Hrvati nadaju da će u toj Bosni i Hercegovini dobiti nekakvu suverenost, nekakva nacionalna priznanja, nekakve regije itd. jer je i to dio ove saglasnosti.“
S druge strane, u svrhu ojačanja svoje političke pozicije, srpska politička „elita „organizirala je u Sarajevu, 28. i 29. ožujka/marta 1992., Kongres intelektualaca srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, na kojem je, oko 500 sudionika Kongresa donijelo Deklaraciju u kojoj se kaže da je „jedino rješenje za BiH da bude trodijelna državna zajednica“, kao i da je „sudbina Srpstva nedjeljiva“. Nap.R.M..)
Dana 30.03.1992. u Bruxelles-u započeo je šesti krug Konferencije o BiH, na kojem su sudjelovale vođe sve tri nacionalne stranke. Alija Izetbegović je na konferenciji za tisak u Sarajevu, a nakon završene Konferencije o ustrojstvu BH u Bruxelles-u, očito nedovoljno svjestan situacije u BiH izjavio ponovo: «Rata u Bosni i Hercegovini NEĆE BITI. Sada se insceniraju sukobi, jer se približava rasprava o priznanju nezavisnosti BiH. Želi se stvoriti slika o nestabilnosti situacije u Republici. Čim prođe 7.april sva će napetost prestati. BiH se nije pripremala za unutarnju agresiju – nemamo dovoljno milicije da izađe nakraj s nabujalim paravojnim formacijama. Njen status u BiH ćemo riješiti pregovorima.» Na pitanje novinara je li stav Irfana Ajanovića (člana GO SDA) koji govori „o okupatorskoj JNA“ ujedno i stav SDA, Alija Izetbegović je izjavio: „JNA nije okupatorska sila. Ako je Ajanović to rekao, onda je prekoračio ovlaštenja. To NIJE STAV SDA. Mi imamo prigovora na Armiju, ali NISMO prešli crtu da je nazovemo okupatorskom. Problem Armije će se rješavati pregovorima, BEZ KONFRONTACIJE».
I što onda reći, kad Predsjednik države koja je napadnuta i na koju je izveden jedan vid „vojnog udara“, razuvjerava javnost u ono što ona vidi svaki dan. Kome vjerovati?
Novine su tih dana pisale svašta, a novinari su, poput „hijena“ lešinarili i razapinjali svakoga tko nije bio na „nacionalnom fonu“. Mene je, čak, beogradski tisak („Večernje novosti“) tih dana nazivao „Durakovićevim ustašom“.
A u Mostaru smo se trudili, tih dana, sva poznata mostarska „prava raja“ – intelektualci, koji smo se poznavali i družili, još od djetinjstva, dati svoj puni doprinos uređenju i poboljšanju, kako stanja u Mostaru, tako i u RBiH, želeći, zaista, da sukobi i razmirice među nacionalnim strankama ne eskaliraju u otvoreni rat. Noći su bile „pune oružja i pucnjave“, dok se danju, ipak, odvijao nešto mirniji život. Sretali smo se na ulicama, zastajkivali, zabrinuto zapitkivali „što se ovo događa?“, sjedali po kavanama, na piće i tu se propitivali, zabrinuti, što bi valjalo učiniti. Organizirali smo , kao Klub intelektualaca Mostara (KIM), tzv. „okrugle stolove“ sa svim strankama na temu „Suvereni narodi ili suvereni građani“( Sa SDA, SDS, HDZ, Liberali, SDP-BiH, SRSJ, SO i IO Mostara, predstavnici tzv. JNA). Razmišljanja su bila različita, ali svako je „naginjalo“ mirnome rješenju. Ozbiljna su bila lica, nigdje smijeha, nigdje vica niti „liskaluka“. Nigdje pjesme. Bio sam „na raspolaganju“ i Gradu i raji, i kao zastupnik, a i prijatelj, praktično 24 sata. Jer, Mostar je, ipak, u svoj toj situaciji, bio i politički i građanski, i vojno i nacionalno u specifičnijoj situaciji nego li svi ostali gradovi u SFRJ i u SRBiH. Možda mu je jedini bio „blizu“ Vukovar, ali u njemu je već bjesnio rat i Sarajevo, koje je bilo u sličnoj „opsadnoj“ situaciji. Koliko po svojoj, sada već narušenoj, multietničnosti i multikulturalnosti, toliko i po svojoj antifašističkoj, projugoslavenskoj i „mješovito-bračnoj“ tradiciji. Možda još specifičniji i od Vukovara i od Sarajeva. A činilo mi se i da su mnogi ljudi, koji su, u startu, bili „zaluđeni“ idejom naciona i nacionalizma, čak i njihovi gorljivi zagovornici, polako počeli shvaćati svu pogubnost takve politike i polako se, ipak, okretati građanskom i zajedničkom. Ali, političke „elite“ su mislile drukčije. Kao i danas.
Svugdje smo propagirali MIR i DOGOVOR i da je jedino rješenje samo SUVERENA, NEDJELJIVA I MEĐUNARODNO PRIZNATA BiH, kao garancija za MIR I STABILNOST. Naša konačna opcija je bila-građanska republika BiH.
Bio se organizirao i sastanak Građanskog foruma Hrvata – intelektualaca u Sarajevu ( 26.02. 1992.) kojega su organizirali Tomislav Dretar, Vlatko Filipović, Ivan Lovrenović, Josip Muselimović, Aleksandar Ravlić, Ante Markotić, fra Luka Markešić, fra Ivan Ševo, Franjo Topić i Mato Zovkić. Bio je nazočan i Branko Mikulić, a iz SDP-BiH bili smo bili pozvani Gradimir Gojer i ja. Nakon velikog broja sudionika u raspravi, i pored nekih „disonantnih“ i, od nekih, i „megahrvatskih“ tonova, zahvaljujući pribranosti svih 5 franjevaca Bosne srebrene u Radnom predsjedništvu, ipak smo sročili zajedničku izjavu:
IZJAVA
Građanskog foruma Hrvata Bosne i Hercegovine o značaju izlaska na referendum i izjašnjavanja za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu
Težina situacije u kojoj se nalazi naš hrvatski narod u Bosni i Hercegovini i naše uvjerenje da svi zajedno moramo aktivno sudjelovati u traženju pravoga rješenja, potiče nas da prigodom održavanja skoroga referenduma pozovemo na složno izražavanje volje hrvatskoga naroda, svakoga stranačkoga i nestranačkoga opredjeljenja, i da dadnemo svoj glas
ZA SUVERENU I NEZAVISNU BOSNU I HERCEGOVINU, DRŽAVU RAVNOPRAVNIH GRAĐANA, NARODA – MUSLIMANA, SRBA I HRVATA I OSTALIH NARODA KOJI U NJOJ ŽIVE!
Svojim DA na referendumu mi dajemo glas za obnavljanje Bosne i Hercegovine kao države – suverene i nezavisne – u kojoj sva tri naroda – Hrvati, Srbi i Muslimani – imaju neporecivi suverenitet i sva demokratska prava i mogućnosti, i to na cijelom teritoriju nove države. U toj obnovljenoj državi mi Hrvati doživljujemo s radošću oživljavanje stare bosanske države – banovine i kraljevine – koje smo se uvijek sjećali kao svoje djedovine i nikada nismo gubili nadu u njezino uskrsnuće.
Svojim DA na referendumu, kojim se ima postići ta suverena i nezavisna Bosna i Hercegovina, mi potvrđujemo svoje pravo sudjelovanja u unutarnjem uređenju te buduće države. U njoj naš narod treba da postigne svoja suverena i demokratska prava na cijelom teritoriju, te u tom duhu valja rješavati konkretna administrativna pitanja uređenja regiona i općina – uvažavajući posve gospodarske, nacionalne, kulturne, vjerske i povijesne interese hrvatskoga naroda. Ti interesi podrazumijevaju i neometanu i punu komunikaciju Hrvata iz Bosne i Hercegovine s cjelinom hrvatskoga naroda. Svaki dogovor ili sporazum stranaka mora o tome voditi računa.
Svojim DA na referendumu mi izražavamo čvrstu volju da ostajemo u Bosni i Hercegovini kao svojoj stvarnoj domovini, u kojoj ćemo, kao i naši stari, graditi svoju sadašnjost i svoju budućnost – u miru i dobru, zajedno sa svim drugim ljudima i narodima.
Svojim DA na referendumu mi činimo da država Bosna i Hercegovina, ne može ostati u krnjoj Jugoslaviji ni u Velikoj Srbiji, da ne može biti dijeljena ili pristupati različitim asocijacijama – protivno volji i interesu hrvatskoga naroda.
Zato izađimo svi na referendum i glasajmo ZA suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu!
U Sarajevu, 26. Veljače 1992.
Sudionici Građanskog foruma Hrvata Bosne i Hercegovine
Upriličena je bila i premijera „Derviš i smrt“ u Narodnom pozorištu u Mostaru 27.02.1992. u režiji našega Ahmeta Obradovića te dramaturga Darka Lukića, lektorice dr.sc. Razije Lagumdžije i kostimografkinje Vanje Popović. Vrhunsko djelo velikoga Meše Selimovića, sa vrhunskom izvedbom mostarskih glumaca sa gostom iz Sarajeva, Draganom Jovičićem, u glavnoj ulozi.
Referendum o neovisnosti Bosne i Hercegovine bio je održan 29. veljače/februara i 1. ožujka/marta 1992. godine. Na njemu je glasovalo 3.253.847 glasača, odnosno 64,31% građana s pravom glasa, od kojih se 99,44% izjasnilo „ZA“ suverenu Bosnu i Hercegovinu ili 62,48% ukupnog broja glasača, a što je omogućilo međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, kao neovisne države, usuprot tomu što je SDS, već ranije, raspisala i održala svoj Plebiscit srpskog naroda koji se, jednoglasno, izjasnio za ostanak u Jugoslaviji. Dana 06.ožujka/marta 1992. godine, Skupština BiH prihvatila je rezultate referenduma i proglasila svoju neovisnost, kao države.
Pa je bila upriličena i tribina Kluba intelektualaca Mostara „BiH DANAS I SUTRA“ (06.03.1992.) na kojoj su sudjelovali H. Đukić, M. Bodiroga, R.Markovina (KIM-Mostar); Z.Grebo, G.Gojer, S.Tontić, A. Ibrahimpašić, fra M. Oršulić (Sarajevo); B. Pavičević, O. Savić i M. Životić (Beograd); B. Mesihović, D.Šantić, A.Obradović. Z.Božić i drugi (intelektualci Mostara), nakon kojega skupa, je poslan i Apel građanima RBiH:
Apel Kluba intelektualaca Mostara građanima BiH
Poslali smo ovaj Apel svim TV-stanicama i svim novinama. Nisam siguran da su ga svi i objavili. A mi smo ga, koliko smo mogli, kopirali i dijelili po Mostaru. Nisu nas poslušali.
Pa je SDP-BiH, osnovna organizacija Mostar, organizirala, jedan protestni skup BARIKADE MIRA, LJUBAVI I ZAJEDNIŠTVA, 06.03.1992. – Mostar, iza HIT-a na koji su pozvali Mostarce, još jednom, da se ujedine u otporu protiv podjela svih vrsta, da se odupru sve lošijem stanju u Gradu, na kojemu sam i sām govorio.
Pa smo bili osnovali Krizni štab Savjeta za narodnu obranu grada Mostara, da bismo, nekako, kako smo znali i umjeli, pokušali spriječiti ubijanje i rušenje Grada.
Pa smo 01.04. 1992. uspjeli odstraniti (razgovorima) barikade na magistralnom putu za Sarajevo u Mostaru (Bjelušine).
Pa smo 02.04.1992. uspjeli odstraniti (opet razgovorima) barikade na ulazu u grad Stolac.
Pa smo 03.04. 1992. organizirali u Mostaru, u „Vili Neretva“, sastanak predstavnika Gradske vlasti, stranačkih predstavnika Mostara i predstavnika Garnizona Mostar sa predstavnicima Vlade RBiH i dva člana Predsjedništva RBiH, da bi toga popodneva bila eksplodirala „cisterna“, kraj „Sjevernoga logora“ u Mostaru, a što je bila i najava rata, koji je započeo na „Protestnom mitingu“ u Sarajevu, 05.04.1992., a u Mostaru točno u ponoć sa 05. na 06. 04.1992. Neki su bili protiv rata, a neki su ga jedva dočekali. A nitko, u tome ratu nije pobijedio. O danas. A izgubio je Grad. I država BiH.
U Mostaru je, tada, već dulje vrijeme, vladala anarhija i samo su razboritost građana te „ravnoteža straha“ bile razlogom što ovakvo stanje nije ranije eskaliralo u rušilaštvo i ubojstva većih razmjera.
U Gradu su postojale vojne i paravojne formacije naoružane do zuba. Armija tzv. JNA (redovan, iako minimiziran sastav), jedina je bila, tada, legalna vojna formacija, uz rezervni sastav Milicije, dok su sve ostale „formacije“ bile paravojne, počevši od rezervnog sastava Armije, sklone alkoholu, nasilništvu i pljački, pa sve do formacija nacionalnih stranaka zvanih HOS, Beli orlovi, Patriotska liga te raznobojnih beretki. Dakle šest borbenih formacija. O onima u „ilegali“, o kojima nismo ništa znali, da se i ne govori.
Po gradu su vršljale razne ruralne fizionomije nikada do tada viđane. Najbolje naoružane formacije su bile tzv. Armija i Milicija. Ideje i razlozi zbog kojih su ovi sastavi u Gradu postojali bili su različiti, ali su sve formacije bile duboko uvjerene u opravdanost „svojih razloga“ boravka u Mostaru i svi su mislili da su, jedino, one „u pravu“. Svi su oni i unutar sebe, dobrano bili podijeljeni, posebno pripadnici MUP-a, koji su bili podijeljeni i na ideološkoj i na nacionalnoj osnovi te jedni u druge nisu imali povjerenja.
Ono što je, posebno, čudilo i iritiralo građane Mostara bila je nemoć ili “nemoć” MUP-a na otkrivanju razbojstava i rušilačkih akcija (kao što je to i danas), a znalo se da je, većina njih, već bila riješena, ali nije bila objavljivana, što zbog stranačkih “stega“, a što zbog umiješanosti nekih “značajnijih ljudi” iz nacionalnih stranaka u te „akcije“.
Ovakvo stanje u Gradu i nemoć Gradske vlasti, odgovaralo je mešetarima, švercerima, protuhama i ratnim profiterima, bespravnim graditeljima i svima koji su se bavili nečasnim rabotama, a sve se lomilo preko naših leđa. . .samo nismo znali do kada će to trajati. „Vrč ide po vodu, dok se ne razbije“-stara je mudrost. Ali, do danas se nije razbio.
O svemu ovome Država je bila malo, ili nimalo, obaviještena, pa samim tim i nije poduzimala nikakve korake, izuzev kada bi došlo do barikada i zahtijeva „barikadista“. Nije se poduzimalo niti jedno sustavno rješenje. Loše stanje u Gradu je bilo blizu kulminacije, pogotovu kada se znalo da je tzv. Armija vršila određena preseljavanja (izvlačenje) “svojih dobara“, koja su, ujedno, bila i naša dobra, jer smo i mi za njih izdvajali … pa je, bar, bio red da se formirala neka komisija koja bi bila prisutna kod popisivanja tih stvari koje su se selile, ako zarad ničeg drugog, onda zbog neke buduće diobene bilance, do koje će morati doći. Kad-tad.
Došlo je do velike pljačke narodne, dakle naše, društvene imovine i bojao sam se da bi nas to moglo skupo stajati. Ako su određene vojne formacije, iz nekih razloga, kao i neki pojedinci, željeli napustiti RBiH, sretno im bilo, ali resurse za koje smo mi, godinama izdvajali, ne bi smjeli odnositi, jer to se zove pljačka. A ako se gleda na „preseljenje“ kompletne Fabrike helikoptera „Soko“ iz Mostara u Pančevo, onda je to pljačka međunarodnih razmjera, s obzirom da su svi alati za proizvodnju helikoptera, ugradbene komponente i rezervni dijelovi bili vlasništvo „Aerospatial-a“ iz Marseilles-a, dakle, države Francuske.
Isto tako, smatrao sam da Mostar, sa svojim specifičnostima, nije bio dovoljno poznat ni meritornoj međunarodnoj javnosti, pa sam se bojao da bi, ako situacija bude eskalirala u neželjeno, moglo biti kasno. Jer, ovo je kotlina »opkoljena sa svih strana“ i iz nje se, ako zapuca, nitko živ neće moći izvući. Tako je i bilo.
A Vlada je „spavala“, i Premijer i Predsjednik Predsjedništva RBiH, kao da se to njih baš ništa ne tiče. Poput one „Selo gori-a baba se češlja“.
Nije se znao plan obrane ni države, ni grada, niti plan obrane ulica, zgrada i stubišta. Niti kako će se braniti poduzeća? I što će se dogoditi, ako nekome padne na pamet da počne preseljavati SOKO, ili Aluminij, ili „Hepok“, a o tome se, na veliko, „šuškalo“?
Nije postojala u Gradu ni ozbiljna Teritorijalna obrana (izuzev predsjednika), niti se znalo tko ju sačinjava. Niti tko je za nju, realno, nadležan, niti tko će ju „podići“ i kada. Niti tko će napraviti selekciju toga sastava, da bi ljudi bili sigurni da se neće dogoditi masakr u kasarni za vrijeme spavanja?
Sve su ovo bila veoma ozbiljna pitanja na koja, bar do danas, ja nisam pronašao odgovor. Ovo tim prije što se pokazalo da su interesi stranaka na vlasti bili različiti, da među njima nije bilo povjerenja, te da je to bilo i razlogom što su naoružavali svoje članove i grupirali, ili voljom ili nevoljom, u paravojne formacije samo svoje nacionalnosti, veoma militantno nastrojene i u Gradu i u predgrađima.
I, konačno, u takvoj konstelaciji odnosa, ako bi došlo do sukoba u samome Gradu, to bi mogla biti katastrofa, do tada neviđena, a prijetila je, jer su se pripadnici srpske nacionalnosti, odmah, nakon eksplozije cisterne, 03.04. 1992. počeli iseljavati iz Mostara, prema Nevesinju i dalje.
Onda je, 06.travnja/aprila 1992. godine, RBiH bila priznata od strane EU, kao neovisna država, odlukom koju je donio Savjet ministara EU u Luksemburgu, a kojega je dana, kako je već i bio „obećao“ Radovan Karadžić, počeo rat u BiH. U gradu Mostaru čak i dva. Prvi mostarski rat (06.04.1992.) koji je kratko trajao, tek dva mjeseca, nakon kojega je počela obnova Grada i pokušaj zajedničkoga življenja i Drugi mostarski rat (09.05.1993.) koji je trajao dulje…skoro godinu. Do usvajanja Washingtonskoga sporazuma. A traje i danas, samo što se ne puca. I u njemu nije bilo pobjednika. A neće ga niti biti, osim ako nije pobjeda dobiti Grad podijeljen na dvije „one strane“, Grad još uvijek prepun ruševina, u kojemu se najbolje osjećaš, kada odeš iz njega, ako imaš gdje.
I danas smo-tu gdje jesmo. Nigdje. „Čardak ni na nebu-ni na zemlji“. A moralo je i može biti sasvim drukčije. Samo kad bi se htjelo… i smjelo.
