Piše: Khujasta Kabiri
foto: arhiva
Dok je širom svijeta pravo žena na obrazovanje neotuđivo pravo, za djevojke i žene u Afganistanu to je jasan slučaj diskriminacije, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
Zahra Azimi, koja se školovala do 12. razreda, iz prve ruke je doživjela šok – obnovljeni optimizam i na kraju, potpuno obeshrabrenje za sve žene koja su željele da se obrazuju pod vladavinom talibana.
Bila je među stotinama studenata koji su polagali prijemni ispit u Centru za visoko obrazovanje Kaaj u zapadnom Kabulu 30. septembra kada se desila tragedija.
Najmanje 53 osobe su ubijene kada je bombaš samoubica ciljao centar, koji se nalazi na području afganistanske prijestonice u kojoj većinom žive pripadnici zajednice šiitske zajednice Hazara, saopštila je misija Ujedinjenih nacija u Afganistanu (UNAMA). Azimi je bila među 110 koji su tog dana ranjeni.
Napad za koji niko nije preuzeo odgovornost izazvao je međunarodne osude, a uslijedile su i ulične demonstracije djevojaka i žena širom Afganistana zbog sve veće zabrinutosti oko uslova obrazovanja žena pod talibanskom vladom.
Ubrzo nakon što su u avgustu 2021. godine došli na vlast, tvrdokorna islamistička grupa zabranila je obrazovanje djevojčica poslije šestog razreda.
Iako je ženama još uvijek bilo dopušteno da pohađaju univerzitete, onima koji su to učinili nametnuta su ograničenja, uključujući segregaciju od muškaraca u učionicama, pridržavanje tek uvedenog islamskog kodeksa oblačenja, pristup samo ženskim predavačima i ograničenu ponudu polja za studiranje.
Uprkos ograničenjima i povredama, saznanje da bi ona još uvijek mogla imati priliku da položi prijemni ispit u nadi da će pohađati fakultet pružilo je neku utjehu Zahri Azimi.
Samo nekoliko sedmica nakon krvavog bombaškog napada u Kabulu, uspjela je položiti ispit postigavši dovoljno visoku ocjenu da se upiše na studij hemije na Univerzitetu Kabul, najprestižnijoj ustanovi visokog obrazovanja u zemlji.
“Dvije godine smo danonoćno radili na ostvarenju naših ciljeva i snova. Napokon smo otišli na ispit i položili ga”, rekla je Azimi za Radio Azadi RSE-a.
Ali ubrzo nakon toga, požalila se, “vidjeli smo da su kapije univerziteta (ženama) zatvorene”.
U decembru su talibani najavili da je ženama i djevojkama zabranjeno da pohađaju javne i privatne univerzitete. Sljedećeg mjeseca talibani su upozorili univerzitete da je studentkinjama zabranjeno da polažu prijemne ispite zakazane kasnije u januaru, što je dovelo do novog talasa osuda i poziva grupa za zaštitu prava, stranih vlada i UNAMA da se promijeni odluka.
U to vrijeme, glasnogovornik Ministarstva visokog obrazovanja talibana, Ziaulah Hashemi rekao je u pisanim komentarima za Radio Azadi da je vlada “posvećena pravima svih Afganistanaca zasnovanih na islamskom šerijatskom (zakonu)”, pozivajući “međunarodnu zajednicu da nikada ne nameće takve zahtjeve”.
Žene poput Azimi i dalje su se nadale da će odluka biti preinačena. Međutim, optimizam je ustupio mjesto očaju kada je u februaru, Ministarstvo visokog obrazovanja najavilo da će proljetni semestri na javnim univerzitetima započeti samo za muške studente.
Hashemi nije odgovorio na pitanja Radija Azadi u vezi sa tom odlukom, ali ranije je rekao da će se od djevojaka i žena do daljnjeg očekivati da se pridržavaju zvaničnih odluka po pitanju njihovog obrazovanja.
Baisarat Fitrat, koja je također ranjena u bombaškom napadu na Centar za visoko obrazovanje Kaaj, zbog svog zdravstvenog stanja nije mogla da polaže prijemni za fakultet.
Basirat je rekla da se nadala da će studirati inženjerstvo na Univerzitetu Kabul, ali da sada strahuje da su se ta vrata zatvorila.
“Sanjala sam da postanem inženjerka. Uvijek sam željela da postanem inženjerka. Naporno sam radila dvije godine”, rekla je Fitat za Radio Azadi.
Surova realnost njihove situacije dovela je Fitat i Azimi do očaja, dok traže načine za nastavak školovanja. Azimi, na primjeri, razmišlja o mogućnosti studiranja u inostranstvu, potencijalno doprinoseći odlivu mozgova nekih od najboljih i najpametnijih mladih umova Afganistana.
“Imam osjećaj koji ne mogu izraziti. Prije sam mislila da kao Afganistanka težim cilju za svoju zemlju i da bih kao Afganistanka trebala da ispunim svoju odgovornost”, kaže Azimi. “Ali sada kad su kapije univerziteta zatvorene, ulazim u zastrašujuću i mračnu dolinu.”
